I zato ti more hvala
Dobiti vez je nemoguća misija ako nemaš dugovječne gene
(Snimila Mirjana Vretenar)
Imate li barkicu? Onako malu, kao naši nonići nekada, onakvu kakvom smo jedva čekali da nas u ljetnim mjesecima netko provoza oko Fratarskog... E ako imate onda znate da je dobiti vez, tu u svom gradu, teže nego dobiti dom za stare i bespomoćne.
Naslijedili smo ljubav i želju da održimo more u srcu, da učimo našu djecu da je more život, hrana, zdravlje, prve ljubavi i gušt, ali nismo naslijedili mudrost naših starih da ne damo more velikim i moćnim strancima.
Luke i lučice pune su "tuđih" brodica i brodova, stranci koji ubiru lovu sa svojim charterima preko ljeta, u zimskim mjesecima guštaju mir našeg mora u osunčanim vikendima.
Red na vez, ovisno o općini čeka se i po 25 godina jer je barkica mala pa može stajati i u dvorištu, a par stotina eura koliko bi nam naplatili, ma, ne isplati se.
Tek eto nekoliko vezova je predodređeno lokalnim stanovnicima da mogu imati barku u vodi.
Zašto tako jako želimo prodati sve što smo naslijedili? Sve, pa čak i to more na koje nemamo pravo, kako ga prodajemo?
Kroz chartere, kroz vezove i privatne plaže koje su u stvari javne, ali je eto neka svađalica sa stranim tablicama i velikim automobilom ogradila dio obale ispred kuće, da turisti u vili s bazenom mogu potoćati noge u moru i u savršenoj tišini.
Kolike smo fešte proživjeli uz obalu, ljubavi i pijanke, uspomene koje naša djeca, na žalost neće imati.
Kome smeta graja djece koja skaču sa stijene u more, koja se vesele pašteti i kruhu, kome smetaju dečki koji lašte prve osvajačke rečenice sa sramežljivim curama, pa i ta barkica s Tomosom kojom nono vozi unuke u dublje da skaču?
E taj nono s početka priče, taj nono mora jako paziti vez, mora paziti i barku jer već kada je dočekao da nakon 25 godina može odvesti unuke u đir i prenijeti im svoju ljubav prema moru, mora paziti da mu se netko ne "useli" na njegovo mjesto.
Mora i pratiti u Registru plovila da mu se slučajno ne obriše plovilo jer iako plaća porez godišnje to i nije neka garancija, mora se javljati redovno i dokazivati da barkica još vozi.
Ne može zato ni prenijeti i pravo na vez svojim malim nasljednicima... Moraju djeca čekati da naslijede barku i postanu punoljetni, a onda stanu u red....taman tamo negdje dok i oni postanu nonići.
A mi, mi do onda možemo čistiti apartmane i chartere i gledati kako turisti s velikim jedrilicama svake godine zauzimaju sve više naših, jeftinih vezova.
Možda da ipak razmislimo da bi bilo dobro da znamo da smo djeci pustili mjesto gdje mogu uživati sve blagodati koje su dobili kada su se rodili u gradu na moru.
Imamo sve ali se gubimo u želji da imamo više nego prvi susjed.
Ja ću ipak biti zahvalna za sve uspomene koje moje more dijeli sa mnom, sve fešte, sva poznanstva i sve ljubavi koje sam naslijedila, čekat ću i taj red na vez, nikad ne znaš, možda i dočekam.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
desktop8
