Kaže se - što te ne ubije, to te ojača! E pa u to se i osobno uvjerio 51-godišnji Puljanin Filijan Fabris koji je u jeku priprema za svoj prvi Ironman u životu stradao pod kotačima automobila. Događaj koji bi svih bacio u očaj, u njemu je pokrenuo lavinu odlučnosti da nastavi zacrtanim putem. I u tom je svom naumu i uspio svega godinu dana nakon nesreće, iako taj put nije bio nimalo lagan ni bezbolan.

Nogomet pa trčanje

Kao nogometaš rekreativac bio je u sportu veći dio mladosti. No, onda je 2018. pala odluka da se sportski angažman intenzivira i odluka je pala na triatlon.

(Privatna arhiva)

- Nisam baš mislio da ću toliko zagristi, ali evo, tu sam di sam. Igrao sam nogomet za veterane, ali onda sam shvatio da je često tu bilo napetosti, galama, umjesto očekivane lagane igre za užitak. Tada sam odlučio izvući se iz toga i raditi nešto za svoj gušt. I krenuo sam s trail trčanjem. Kvarner trail, trka na Hahliću pa na Risnjaku, potom Krk i Buzet..., ali uvijek sam imao želju plivati, da vidim kako mi ide. Počeo sam trenirati u Plivačkom klubu Pula i, nakon mjesec dana, njima je već bila pauza, a kako su triatlonci nastavljali treninge i ljeti, priključio sam se njima. Prije svega, moram istaknuti da je trener bio super i sve nam objasnio, pokazao prvi trening i krenem ja plivati. Kad ono, jedva sam isplivao 25 metara. Ubilo me to i pitao sam se u šta sam se ja uvalio?! I nije išlo lagano niti dalje, baš sam se mučio, ali malo po malo, uz pomoć triatlonaca, navukao sam se i na to plivanje. Onda bi se dogovorili da vikendom idemo malo s biciklima do Muntića i potom zajedno odradili još i trčanje. U trčanju sam uvijek bio »doma«. I malo po malo došla je prva utrka u Kostreni, doduše ne triatlon, nego duatlon - trčanje i bicikla. Išli smo nas četvorica, a ja sam si postavio cilj samo da ne dođem zadnji od nas četvorice. I što se desilo? - bio sam bolji od njih, govori nam Fabris.

Te je godine, dodaje, ušao i u ligu i odradio sveutrke i tu je počela prava »ovisnost«.

- U Zadru, točnije u Zatonu, bio sam u vojsci i htio sam otići odraditi tamo trku da vidim kako je to sve danas. I odradio sam tu trku, lagano razočaran kako su svi ti objekti danas zapušteni, ali dobro... Tu sam međutim odradio prvi half Ironman i to 1,9 kilometara plivanja, 90 kilometara bicikla i 21 kilometar trčanja. Zacrtao sam si time limit od šest sati. Odradio sam sve za nešto više od pet sati i, super, to me malo gurnulo naprijed. I onda sam krenuo, uz ljetnu triatlon ligu, odradio sam u Poreč triatlon i onda mi se rodila ideja da probam i cijeli Ironman, dakle 4 kilometra plivanja, 80 kilometara bicikle i 42 kilometra trčanja. Imao sam i trenera, Željka Bijuka, koji mi je pripremao treninge, a Ana Grbac prehranu i suplemente, priča nam Fabris.

(Privatna arhiva)

Hitnom u Rijeku

Kao veliku pripremu prijavio je još jedan half Ironman u Jesolu u Italiji u svibnju 2023., a plan je bio da u rujnu onda ide u Cerviju, također u Italiji, na taj toliko željeni full Ironman.

- I tada, 15. lipnja, odrađujući treninge koji su bili dvaput biciklom do Mosta Raše, negdje kod Barbana moje je pripreme naprasno prekinula prometna nesreća. Pokupio me mladi vozač automobilom jer me, kako je rekao, nije ni vidio na cesti. Uglavnom, završio sam u šok sobi, cijelo mi je lice bilo smrskano, pa su me prebacili u Rijeku gdje sam operiran. Izvukao sam se kroz iglene uši. Imam osam vijaka u licu i dvije pločice. Polupao sam sve na licu, ruku sam razbio, koljeno,..... Jednostavno, to me pokopalo. Jedva sam se izvukao. To me i u sportskom dijelu baš vratilo nazad, izgubio sam tu godinu dana mojih intenzivnih priprema. Mjesecima nisam smio ništa trenirati, sve dok mi doktor nije dao zeleno svijetlo, priča nam Fabris.

Povratak je, međutim, bio i više nego sladak, dugo očekivan, ali upornost se isplatila i Fabis je već godinu dana nakon nesreće konačno odradio svoj prvi Ironman u punoj njegovog dužini.

- S obzirom da sam planirao taj Ironman u Cerviji koji je prekinula nesreća, ja sam se javio organizatoru i oni su mi samo prebacili startninu za iduću godinu. Dakle, čim mi je doktor dao zeleno svijetlo, krenuo sam s trenizima. Prvo sam krenuo s plivanjem, iako mi je doktor zabranio da močim glavu, a zabranio mi je i biciklu i trčanje. U redu, moji su plivali, a ja s daskicom i perajama samo noge trenirao po dva, tri kilometra za njima, jer ništa drugo nisam mogao. Malo po malo, nakon dva tri pregleda, pitao sam doktora mogu li početi trčati, a on me iznenadio i rekao da mogu i na biciklu. Mislio sam da me zeza, ali dozvolio mi je da polako krenem i tako sam se vratio u trening i već za malo više od godinu dana uspio sam odradili taj moj zacrtani Ironman, ponosno ističe Fabris.

(Privatna arhiva)

Povratak

Dao si je limit za završetak utrke od oko 12 sati.

- Bilo je stvarno teško. U moru je jako mutno, ne vidiš ništa, ali dobro, isplivao sam. Onda 180 kilometara bicikle. Imali smo dva uspona zahtjevna, drugi krug su mnogi gurali biciklu. I onda slijedi 42 kilometra trčanja. E, tu sam kući! Prvih 23 kilometra išlo je bez problema, slušao sam trenera i sve napravio kako mi je rekao. Hranio sam se kako mi je Ana rekla... Ali nakon 23 kilometra počeli su problemi. Izgleda da tijelo ne može više niti popiti niti uzeti gelove, a imao sam ih 12 samo na biciklu, imao sam i sendvič s pršutom i sir grana padano u kockicama i vodu što sam uzimao na okrjepama... ali svaki kilometar nakon 23. bio mi je sve teži i teži. Zadnji krug sam još fulao cilj pa sam se morao vratiti nazad. Taj zadnji krug bio sam samo na Coca-coli, šećer i samo šećer jer sam baš bio gotov. I na kraju, ušao sam u cilj i to unutar zacrtanih 12 sati. Na displeju u cilju pisalo mi je ime i prezime i vrijeme od 11 sati i 18 minuta, bio sam turbo sretan!!! Nevjerojatan je to osjećaj, neponovljiv, kaže nam Fabris, ali sa sjetom dodaje da unatoč svemu ostaje žaljenje što je izgubio tu jednu godinu.

No, to ne znači da planova za dalje nema. O ima, itekako.

- Uskoro započinjem pripreme da u lipnju 2026. idem u Austriju na još jedan puni Ironman u Klagenfurt. Bit će zanimljivo! Jer svaka je trka priča za sebe, ne znaš što možeš očekivati, pogotovo na full Ironmanu. Jedno planiraš, ali može se svašta dogoditi. Ali jednom kada čovjek krene, to je poput droge. Tijelo traži još više, još dalje, još brže..., kaže nam Fabris.

Pratnja su mu i supruga i kćerka, koje su mu pravi životni i sportski suport, što cijeloj priči daje dodatnu draž, uz brojna putovanja, druženja u krugu ljudi koji imaju ista razmišljanja i motivacije...

Tek za kraj Fabris priznaje da jednostavno voli trenirati. Sam ili u društvu, posve svejedno, jer činjenica je, kaže, da se kod dugih i složenijih treninga teško i može naći netko tko bi odrađivao zajedničke treninge u približno istom tempu, a da si jedan drugom ne smetaju. Stoga uglavnom trenira sam.

- Možda bih za trčanje i mogao naći nekog, ali za bicikl teško, jer recimo imaš trening od četiri, pet sati, ideš do Mošćeničke Drage i nazad ili do Opatije pa tamo još odradiš trčanje, teško je naći nekog tko će to doći odraditi i izgubiti cijeli dan s tobom zbog treninga. No, što je zacrtao trener, to odradim. Velika su to odricanja i tu je ta težina sportskog dijela života. Ali želim si još par godina da se baš izguštiram!! I ova me nesreća nije pokolebala, mnogi se prestraše i odustanu, ali ja mogu reći da idem još jače i brže i ne bojim se, niti vožnje bicikla, ničega. Tako je moralo biti i ja sam to prihvatio, iako mi je žao izgubljene godine. Međutim, to je pitanje od čovjeka do čovjeka, tko što želi i voli i koliko je spreman posvetiti se svom cilju. Ja jesam. Nisam mislio da ću doći do ove razine, a eto me, tu sam! Kad dođe taj start, jednostavno se iskopčaš, zaboraviš na sve probleme i samo kreneš. I to te još više vuče, još jednu trku, pa još jednu. Do kada? Do kada u tome budem vidio izazov i ljepotu života, zaključio je Fabris.

(Privatna arhiva)

Pet utrka - pet postolja

No, kaže, tu nije stao, štoviše to mu je dalo poticaj da nastavi, iako se morao razići s trenerom Bijukom koji ga zbog svojih obaveza, više nije mogao trenirati.

- Prešao sam kod drugog trenera, Bojana. I da mi je netko rekao da će mi ova godina biti ovakva kakve je, ne bih mu vjerovao. Pet utrka - pet medalja u mojoj starosnoj kategoriji! Bio sam u Kopru na slovenskom državnom prvenstvu, na olimpijskoj dužini što je 1,5 kilometara plivanja, 40 kilometar bicikle i 10 trčanja, došao sam treći. Potom sam bio u Zagrebu na državnom prvenstvu, isto sam bio treći na istim dužinama. Na Rab sam potom išao odraditi triatlon ligu, sprint kategorija i došao treći, a onda u Slavonskom Brodu na duatlonu došao prvi i konačno u Bedekovčini na sprint triatlonu i tamo došao prvi nakon što sam odradio 400 metara plivanja, 20 kilometara bicikla i pet kilometara trčanja. I s nestrpljenjem ponovno čekao da ponovim utrku u Zadru koja je bila sada krajem listopada. No, ta utrka nije baš prošlo kako sam očekivao, iskreno će Fabris.

Želio je provjeriti koliko je napredovao na istoj utrci Half Ironmana.

- Međutim, odmah na startu osjećao sam da nešto ne valja. Mislio sam možda je uzbuđenje, ali puno sam toga prošao i znao sam da ti želučani simptomi nisu tako bezazleni. I krenuo sam, ali nije išlo. I sada, nakon dvije utrke u Zadru, znam da tamo više neću ići, kaže nam Fabris.