Kada je prije petnaestak godina krenula brinuti o napuštenim psima, Puljanka Mira Banković nije niti slutila da će to obilježiti cijeli njen život. Danas je brojnim Puljanima, ali i šire, poznata upravo kao osoba koju se prvo zove za savjet i pomoć kada se javi potreba da se pomogne nekoj životinji, da je se zbrine, liječi...

Međutim, ona je napravila i korak dalje - ne samo da brine o napuštenim životinjama u Hrvatskoj, već je počela pomagati i u zbrinjavanju pasa iz dalekog Jordana. Otkriva nam neobičan splet okolnosti koje su do toga dovele na koje nije mogla ostati imuna, jer pas u nevolji je pas u nevolji ma gdje bio!

Kad privremeno postane trajno

- Prvo sam započela zbrinjavati pse iz Bosne, iz Sarajeva, jedno godinu dana. Onda sam upoznala prijateljicu iz Trsta koja je spašavala pse iz našeg šinteraja i onda se od 2012. do 2019. priključila spašavanju pasa zajedno s njom, a prvenstveno smo im nalazili domove u Hrvatskoj, ako nije išlo, onda smo im domove pronalazile u Italiji i nešto u Njemačkoj, Sloveniji, Austriji i Švicarskoj.

(Privatna arhiva)

Uglavnom su to bili veći, teže udomljivi psi, jer mali se psi ipak lakše i brže udome nego veliki. Međutim, ja još uvijek imam neke pse koje sam tada spašavala, a nisam im našla dom i ostali su kod mene.

Bilo je privremeno, ali je postalo trajno. Trenutno ih ukupno imam osam na skrbi, uz sedam maca i dva zeca. Najstariji moj pas nedavno me napustio. Imao je 16 i pol godina i njega sam spasila 2015. godine s dvije lijeve slomljene noge iz veterinarske ambulante u kojoj mu nisu mogli pružiti adekvatnu skrb, kaže nam Banković.

(Privatna arhiva)

U proteklih 15 godina pomogla je tako u zbrinjavanju više od 500 životinja. Pritom nalazi podršku u tome što radi od svojih bližnjih, ali to je, kaže kroz smijeh, svojevrsni problem jer bi inače bilo daleko manje pasa koje bi preuzimala na skrb. Ovako se cijela daje u to.

- Ipak, treba podvući crtu. Ne mogu više. Iscrpljena sam i fizički i financijski. I tome nema kraja, kaže iskreno.

Pa ipak, u posljednje vrijeme brine o udomljavanju pasa iz Jordana. A to je, kaže nam, bilo slučajno.

- Išla sam 2019. godine na izlet u Jordan. No, i inače, kada sam negdje išla, uvijek mi se tako dogodi da pomažem napuštenim životinjama. Jednostavno, ne mogu od toga pobjeći. Tako sam se i u Jordanu doslovno zaljubila u jednu kujicu na cesti i tražila rješenje gdje da je smjestim.

(Privatna arhiva)

I došla sam do jedne gospođe koja ima sklonište za pse - u kojem ima više od 700 pasa i ta brojka iz dana u dan raste. Zamolila sam tu ženu da mi ju uzme - kujicu sam nazvala Jordan - dok se ja ne pobrinem za njen put u Hrvatsku, dok sve ne organiziram i pripremim papire.

Međutim, kada sam je trebala smjestiti, nismo je više našli pa sam se odlučila ipak spasiti nekoga i uzeti nekog drugog psa. I na kraju smo već krenuli prema hotela kada se Jordan pojavila. Bila je tu i jedna druga kujica koja je trebala ići za Australiju. Međutim, došla je korona i sve je stalo pa se na kraju dogodilo da je ta žena koja je željela uzeti tu kujicu Aylu, platila avio karte za nju i Jordan i ja sam ih odlučila uzeti. Ayla je trebala ići na udomljavanje kod nas, a Jordan je trebala biti moja. Ali Jordan je šepala jer ju je vjerojatno lupilo auto pa se na kraju dogodilo da sam Jordan udomila, a Ayla je ostala kod mene, kaže nam Mira.

(Privatna arhiva)

Kako ih spasiti?

Međutim, tu priča ne staje. Nakon samo dvije godine otišla je po dva psa koji su u Jordanu zapeli za oko nekim Talijanima, a koji su Miru pitali bi li ih primila.

- Pristala sam, ali sam ovaj put išla po njih jer su Ayla i Jordan putovale u teretnom avionu i to je daleko skuplja i kompliciranija procedura i dakako daleko stresnija za pse, nego da putuju sa mnom. Cijela ta procedura počinje tako da oni moraju biti cijepljeni protiv bjesnoće i da naprave Titer test.

To traje neka četiri mjeseca jer se Titer test čeka, a šalje se u Englesku ili Njemačku. Tim se testom kontroliraju zarazne bolesti, odnosno imaju li antitijela za bjesnoću, jer je Jordan među državama s visokom stopom bjesnoće. Tamo sam upoznala i čovjeka koji organizira prijevoz životinja, kupuje karte za njih...

(Privatna arhiva)

I tako sam ja i drugi put išla u Jordan i volontirala u tom skloništu par dana, ali to je sve jako tužno za gledati, počevši od toga što te životinje jedu pa nadaje, većina štenaca ugine... Drugi put sam, dakle, išla po Reda i Tobija, dva brata koji su jako vezani i oni idu skupa na udomljavanje. Ali kad sam išla po njih naravno da mi je srce išlo i još jednom psu koji ima neurološki problem s nogama i vidjela sam i JJ, odnosno Jordan junior, koja je bila ista moja Jordan. I dakle, kada smo išli u sklonište po njih, na ulici smo vidjeli još neke pse, a kako smo nosili i hranu za pse, stali smo da ih nahranimo i vidjeli da jedna šepa. I tako sada razmišljam kako i njih spasiti, priča nam Mira.

Dakle Red i Tobi te JJ su kod Mire, a planova za dalje i opet ima. Trenutno je ideja da jednom godišnje ode za Jordan, odnese lijekove i hranu i pomaže u azilu i tako barem na neko vrijeme olakša tamošnjim psima život.

(Privatna arhiva)

U studenom pak dolaze Mira koja ostaje u Italiji i Aziza koja je svoj dom pronašla u Istri.

- Pse ne dajem bilo kome, provjeravam udomitelje jer sam imala neka doista loša iskustva. Ljudi su neozbiljni i onda nakon nekog vremena, u konkretnom slučaju nakon osam godina, ostavljaju te udomljene pse, jer se sele ili dobiju bebu ili nešto treće.

Iako ja svima kažem da mi jave ako dođe do promjena, oni ih se olako odriču i bez problema ostavljaju. Na žalost, puno ljudi ima životinje jer se tako sjete u jednom trenutku, jer im to tada paše, a onda već u idućem trenutku ih odbacuju. To nije ljubav, a životinje jako pate i ja to ne mogu gledati. Zato, zbog svojeg zdravlja, moram podvući crtu. Ono što mi je slijedeći zadatak je da pokušam educirati ljude, da se proširi svijest da pas ne može biti sam na lancu, da je pas socijalno biće, da voli društvo. I nije dosta da je pas cijepljen i da mu se daje hrana i to je to. Oni, kao i mi, trebaju i taj socijalni kontakt, kaže Mira.

(Privatna arhiva)

Iako joj danas cijelo slobodno vrijeme - kada dođe iz škole gdje radi kao profesorica - posvećuje psima, hrani ih, šeta, njeguje, igra se s njima - a s osam pasa to i nije lak zadatak - ne žali zbog svojih odluka. Jer pomaganje životinja je njen život!

Povezane vijesti

• Misteriozni nestanak pasa na vulkanskom otoku La Palmi: SPASITELJI NAŠLI SAMO PORUKU