Mišljenje struke
Na lisice i druge divlje životinje u Puli trebamo se početi privikavati
(Foto Ivan Kraljević)
Ne bih nikako preporučio da se približavamo lisicama u gradu ili da ih pripitomljavamo. Ali činjenica je da ćemo se morati priviknuti na divlje životinje među nama. Što se tiče bjesnoće, straha ne treba biti jer bjesnoće kod nas nema! U Hrvatskoj je bjesnoća iskorijenjena – riječi su kojima je sve češće pojavljivanje lisice među Puležanima komentirao Stjepan Kočar, veterinar i direktor Veterinarske ambulante Pula.
Prošlog vikenda izvijestili smo da se lisica prošetala između publike i izvođača usred jazz koncerta na Malom rimskom kazalištu. Snimljena je i kako švrlja galerijom Makina. A proteklih dana Puležani su mogli vidjeti snimku lisice i četiri dražesna mladunca, koju su medijima ustupili zaposlenici Sveučilišne knjižnice. Lisica im donosi hranu, djelatnici knjižnice osigurali su im vodu, ali lokaciju brloga ne otkrivaju kako ih se ne bi uznemiravalo. Lisičići jesu dražesni, ali nikako im se ne treba približavati.
Divlje životinje u gradu više nikog ne iznenađuju, ali nas mogu zabrinuti s obzirom na to da je nekad i sam spomen lisice izazivao strah od bjesnoće, odnosno rabiesa.
– Lisice jesu najviše poznate kao rezervoar virusa bjesnoće u prirodi. Ali Hrvatska je još 2021. godine proglašena zemljom bez rabiesa, a još od 2015. godine nije bilo dijagnosticirane bjesnoće ni kod divljih ni kod domaćih životinja – kaže nam epidemiologinja Jasna Valić, dr. med. spec., iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Istarske županije. To je postignuto iznimnim naporima veterinarske i medicinske struke kroz nekoliko mjera: redovitim cijepljenjem pasa, koji su inače prva veza između čovjeka i divljih životinja, zatim oralnim cijepljenjem lisica u prirodi, ali i antirabičnom zaštitom čovjeka, koja se provodi u slučaju životinjskog ugriza, te edukacijom o bjesnoći.
– Te mjere dovele su do toga da u Hrvatskoj nemamo više ni lisice koje bi bile zaražene bjesnoćom. Ali te izvrsne rezultate treba i održati – kaže doktorica Valić. Bjesnoća je virusna, opasna i uvijek smrtonosna bolest! U Europi je glavni rezervoar bjesnoće crvena lisica. Zadnji slučaj zaraze čovjeka u Hrvatskoj dogodio se 1964. godine.
Već se dugo govori o lisicama, koje ne zaziru od čovjeka, po raznim pulskim kvartovima. Ne zna se o koliko je jedinki riječ. Je li ova s Kaštela ista koju viđaju na Monte Zaru? Je li u pitanju ista ženka koja, kao i svake večeri, "istražuje" iskopine pored Gradske knjižnice?
Čovjek je zauzeo staništa divljih životinja i neminovno je da su divlje životinje u potrazi za hranom prinuđene uzvratiti tako što ulaze u naš životni prostor. Pa i sami galebovi su divlje životinje kojima po prirodi stvari mjesto nije na gradskim ulicama. Divlje svinje sveprisutne su na cestama i u kvartovima, srne i mufloni vladaju Vallelungom i Verudelom, čagljevi u rubnim naseljima zavijaju po cijele noći. Treba li ljude biti strah?
– Grad je prepun životinja, a sada još imamo i divljih. Najvažnija je edukacija, da se divlje životinje ne diraju, ali da se ne diraju ni domaće koje nam nisu poznate. Važno je i da ljudi ne puštaju malu djecu bez nadzora ni do psa, jer pas ili bilo koja druga životinja malom je djetetu u razini glave, pa tu može nastati ugrizna rana. Mi ne znamo kako životinja može reagirati i u trenu nastaju neželjene posljedice – kaže doktorica Valić.
Od ugriza životinje može nastati rana koja se, zbog prisustva bakterija, inficira, pogotovo u slučaju ugriza mačke koja oštrim zubima ulazi duboko u tkivo i tamo unosi razne bakterije. Životinje s njuškom ruju po zemlji pa ugrizom mogu prouzročiti i zarazu tetanusom. U nekim su zemljama i šišmiši rezervoar bjesnoće – kod nas za sada ne, ali ipak stoji stručna preporuka da se u slučaju ugriza šišmiša ugrizeni cijepe protiv bjesnoće.
– Iako bjesnoće nema, nikako nije dobro da čovjeka ugrize ni domaća ni divlja životinja – zaključuje Valić.
– Treba divlje životinje držati pod kontrolom jer divlja životinja je upravo to – divlja životinja. Najbolje ih je pustiti da žive svoj način života, ne treba ih dirati. A mi ćemo se na njih morati priviknuti, to je neminovno – kaže veterinar Kočar. Nije isto lisica u gradu prije 70 godina i lisica u gradu danas. Tada se i umiralo od bjesnoće, a danas je nema. Dakle, bez panike, ali s dužnim poštovanjem prema životinji.
– S divljim svinjama su nam ipak neke druge prijetnje prisutne. One su na cestama, predstavljaju opasnost u prometu i svakodnevno svjedočimo prometnim nesrećama koje izazivaju pretrčavajući cestu – zaključuje Kočar.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
