Uz priznanja najboljim sportašima Pule za 2024. godinu, što će u petak biti dodijeljena na svečanosti koju će organizirati Sportska zajednica Grada Pule, podijelit će se i nagrade za ostvarena vrhunska dostignuća u razvoju pulskog sporta. Jedna od tih, popularno nazvanih nagrada za životno djelo, završit će u rukama Branislava Šokeca.

- Nisam neki hvalisav tip, ali godi mi to priznanje i čini me ponosnim. Volim sport radi sporta, a ne radi nekih drugih stvari, uživam u svemu što radim i ništa mi ne predstavlja problem. No, čovjek sam od krvi i mesa te mi je drago da je netko prepoznao moj trud - priznao je Branislav Šokec.

Sportski ovisnik

- Za sebe uvijek kažem da sam kao šibica, zapalim se i brzo ugasim, no pritom nemam nikakve zle namjere, nisam pokvaren i ne bih mrava zgazio. Supruga mi zna kazati da bi nekad bilo dobro da malo prikočim, ali jednostavno sam takav i ne mogu funkcionirati ako nisam pod stresom. Isto tako, ne mogu bez sporta, što su brzo uvidjeli i svi oko mene.

Kad mi je unuk imao sedam-osam godina te još nije znao izraz ovisnik, rekao mi je da sam sportski narkoman, što i ne zvuči tako loše. Nedavno su me braća Radulović, Ervin i Andrej, pitali kad mislim prestati sa sportom, a ja sam im odgovorio kad umrem. Crni humor, ali istina je.

Šokec je cijeli svoj radni vijek proveo u Uljaniku, a ruku pod ruku s radom u brodogradilištu, išle su sportske aktivnosti. Trenirao je atletiku, veliki nogomet najprije branio, potom igrao, i na kraju sudio. Bio je i "tehniko" za mlađe kategorije u NK Uljanik, a pomagao je i u radu u Plivačkom klubu Balena.

Završio je i tečaj za organizatora sportske rekreacije te je u Uljaniku bio uključen u sve moguće sportove, a s trkačkom grupom iz brodogradilišta aktivno sudjelovao na maratonima. No, na spomen njegova imena, prva asocijacija ipak je malonogometni turnir "Moja ulica, moja ekipa".

- Proveo sam uz "Ulicu" prosječan radni vijek. Krenuo sam kao igrač i dogurao do četvrtfinala, bio gledatelj i kad mi je bilo 22 godine priključio se organizatorima sa željom da im pomognem te ostao u turniru do današnjih dana. Kada je bilo dobro i kada je bilo loše, bio sam tu jer "Ulica" živi vječno - otkrio nam je Šokec svoj moto.

- Bio je kraći prekid 80-ih godina, pa onda puno duži kad je počeo Domovinski rat i kad je "Ulica" ponovno zaživjela nakon 12 godina. Nisam bio "unutra" od samog početka, priključio sam se 2006. godine te "preživio" promjenu organizatora, ali i novu jednogodišnju pauzu zbog pandemije izazvane koronavirusom.

Dnevni boravak

Da ne može bez Doma sportova "Mate Parlov" potvrđuje i činjenica da je od osnivanja Futsal Pule kao ekonom Šokec uključen u rad kluba.

- Kuhan sam i pečen u dvorani. Jednostavno, to je nešto što me ispunjava, a otkad sam 2018. godine otišao u mirovinu, u potpunosti sam se posvetio malom nogometu. Dom sportova "Mate Parlov" postao je moj dnevni boravak te mi supruga u šali često zna reći kako mi je naš stan poput hotela.

Ujutro odem i navečer se vratim. Srećom, bila je i ona sportašica pa me razumije, jer da nije tako, ne bismo opstali zajedno 45 godina - svjestan je Šokec, koji niti preko ljeta ne miruje, jer se tada igraju pulski malonogometni turniri.

- Svake godine si kažem da mi je to zadnja, ali onda se opet predomislim. Iznimka je jedino Hakl u kvartu, kojeg ću raditi i bez obje noge ako treba jer zadnjih 25 godina živim u Šijani, a usto sam bio i jedan od onih koji je obnovio taj turnir. Što se tiče ostalih, već su me braća Daniel i Dean Moravac pozvala da im pomognem organizirati Danetov memorijal te poznavajući sebe, sigurno ću uskočiti.

Nišlija, Picok i Puležan

Šokec je prije 69 godina rođen u Nišu, gdje se nije puno zadržao.

- S nepunu godinu dana mama i ja smo se preselili u Kalinovac, selo pokraj Đurđevca, odakle mi je otac, vojni aviomehaničar koji je ostao u Nišu dok nije dobio prekomandu. Tražio je Mostar, Zadar ili Pulu i tko zna gdje bi me život odveo da smo otišli u neki drugi grad - rekao je Šokec.

- Dobio je Pulu, u koju smo stigli kad mi je bilo pet godina i najprije smo živjeli na početku Jeretove ulice, a ja sam šest razreda išao u Osnovnu školu Stoja, koja se tada zvala Vladimir Gortan, nakon čega smo se preselili u Šišansko naselje gdje mi mama i dan-danas živi.

U vojsci s Krešom Ćosićem i Ikom Buljanom

Više od deset godina Šokec je trenirao atletiku, što mu je donijelo i određene benefite na odsluženju vojnog roka.

- Trčao sam srednje i duge pruge, pobjeđivao na nekim uličnim utrkama, a u društvu Sergija Banovića i Branislava Danevskog bio sam prvak Hrvatske za mlađe juniore u štafeti 3x1.000 metara - prisjetio se Šokec.

- U JNA sam bio 15 mjeseci u Sarajevu, u istoj vojarni u kojoj su na odsluženju vojnog roka bili Krešimir Ćosić i Ivan Buljan, a zahvaljujući atletici završio sam u sportskoj četi te sam na armijskom prvenstvu u Mostaru upoznao i Vladimira Petrovića Pižona.

Povezane vijesti

• Branko Uležić, glavni tajnik Sportske zajednice Grada Pule: DVORANE SE OTVARAJU 17. KOLOVOZA I KLUBOVI KREĆU S PRIPREMAMA ZA NOVU SEZONU
• Državna nagrada "Franjo Bučar" za životno djelo Kosteliću, Skansiju i Trumbiću
• Predsjednik Sportske zajednice Grada Pule Milan Sead Soldatić: USPRKOS PANDEMIJI POKAZALI SMO DA IMAMO KVALITETAN KADAR I UPORNE SPORTAŠE