(Snimila Jelena Milović)
U Puli se beskućništvu posljednjih godina pristupilo na hvalevrijedan i sustavan način te s vrlo konkretnim i opipljivim rezultatima. Stoga je Svjetski dan beskućništva 10. listopada ponosno obilježen u prostorima Udruge AjA u Tršćanskoj 26. Naime, u društvu prijatelja - dionika i svih onih koji pomažu Udrugu na bilo koji način, ali prije svega pomažu populaciji beskućnika, u novouređenim prostorima udruge sumirali su protekli period.
Udruga AjA, koja je započela s radom 1. siječnja 2024. godine uz potporu Grada Pule, prva je udruga na ovom području koja se bavi stambenim zbrinjavanjem osoba u beskućništvu i onih koji su u riziku od beskućništva, iako ne smijemo zaboraviti i Udrugu Institut koja vodi prenoćište za beskućnike.
Puno se toga promijenilo u proteklom periodu pa tako i samo sjedište Udruge AjA koja je svoje prijašnje u Valturskoj ulici zamijenila s prenoćištem. Međutim, ono što je i najvažnije, povećao se kapacitet stanova u najmu za korisnike koji sad broji čak šest stanova. Pula i Istra se mogu pohvaliti da jedine, kao grad i županija, imaju višestruke usluge koje su namijenjene ovoj populaciji. I ne samo usluge, već i konkretnu podršku nadležnih koji prate potrebe na godišnjoj razini. To je vrlo važno budući da je kod Udruge AjA, kao i kod Udruge Institut, riječ o nevladinom sektoru koji je inače najčešće prepušten natječajima. Međutim, kad Grad i Županija proglase ovakve programe od posebnog značaja, onda se rad može kvalitetno planirati i obavljati buduće projekcije.
- Napravljena je cjelokupna reorganizacija našeg rada koja se sad i ustalila. Naime, sad sve više radimo protokole i postupanja, a ja bih rekla da "slažemo" usluge. Treba nam vremena da nas zajednica još bolje upozna jer često miješaju tko se od nas čime bavi. Stambeno zbrinjavanje i prenoćište se razlikuju, veli nam Helena Babić predsjednica Udruge AjA, aludirajući na domene rada koje se populacijom preklapaju, ali uslugom razlikuju.
- Trenutno u šest stanova imamo 13 korisnika, jer provodimo istovremeno i organizirano stanovanje i "Housing First", s po tri stana. Imamo mobilni tim, direktan rad na cesti koji pokriva 40-ak ljudi. To se odnosi samo na Pulu te nešto malo na Medulin i Ližnjan, što trenutno možemo pokriti. Popriličan je to broj stanova za sam početak i mislim da imamo razloga da budemo zadovoljni, opisuje Babić.
Ono što uvijek u razgovoru žele naglasiti jest deviza da svatko ima pravo na dom; što je i krajnji cilj. Izuzetno je teško onima koji rade s korisnicima kad u samim počecima ne mogu svima pomoći. Međutim, stvar se zakotrljala.
- Svi koji žele, trebaju dobiti dom i svi na njega imaju pravo; neovisno je li riječ o ljudima koji su direktno na cesti ili u riziku od beskućništva, osobe u invalidskim mirovinama, s malim mirovinama - svima treba osigurati kutak privatnog doma. Naravno, uz to uvijek treba osigurati i prenoćište za one koji su u tranzitu, kao i dnevni boravak, jer uvijek dolaze i oni koji ne mogu odmah biti zbrinuti. Bitno je da postoji prostor kako nitko ne bi spavao na cesti. Cijeli taj spoj usluga je najbolji način i smatram da bi ih trebao imati svaki grad i županija, mišljenja je Babić.
Povezati sustave na nacionalnoj razini svakako bi bilo uputno, jer se rješavanjem problema na ovoj razini samo gasi požar koji bi se ozbiljnijim pristupom prevenirao, smatraju oni koji požare i gase.
Beskućništvo je i dalje duboko povezano s osjećajem srama, a naše sugovornice to najbolje znaju. Ono što je dobro jest da je zajednica sve više upoznata s uslugama ove udruge, kao i Udruge Institut, koje skrbe o potrebama ove ranjive skupine koja lakše, zbog svega toga, i potraži pomoć. Iako se još uvijek može vidjeti beskućnika koji spavaju na ulici, naše nas sugovornice uvjeravaju da je to njihov izbor, koliko god teško to možda bilo i pojmiti. Neki razlog postoji, a nije isključeno i nepovjerenje u sustav što dovodi do potpune socijalne izolacije. Možda je riječ o privremenom stanju, ali, koliko god bilo teško i takve izbore treba poštovati, ukoliko osoba ne radi nikakve probleme, naglašavaju.
Istovremeno povećao se i kapacitet prenoćišta koji se spojio s dnevnim boravkom. Kako idu hladniji dani ono se sve više puni, a ovog ljeta su česti gosti bili i ljudi u tranzitu koji su se u Puli zatekli. Zadnjih 15-ak dana, očekivano, prenoćište se puni našim sugrađanima, a koji su se tijekom ljeta snalazili na raznorazne načine.
- Naš kapacitet je, što se noćenja tiče, 35 ležaja: osam za žene, a ostatak za muškarce. Prošlu zimu smo bili puni i nadam se da će ovaj kapacitet biti dovoljan, ali iskreno mislim da neće, jer smo prošle godine bili još "novi", a sad nas zabrinjava jer imamo preko 15-ero ljudi koji su svake noći kod nas duže od šest mjeseci, što su zabrinjavajući podaci. Zato je važno da postoji organizirano stanovanje i cijela ta naša suradnja.
Novo je i da smo pripojili Dnevni boravak prenoćištu, tako da otvaramo od 14 sati, čime smo postigli da ljudi u hladnim i kišnim danima puno manje borave na ulici. Jako je važno naglasiti da stvarno svakodnevno imamo pozive za nekolicinu onih koji su izabrali u ovom trenutku boravak na ulici. Sugrađani imaju potrebu pomoći, što je dobrodošlo, ali ne treba se zgražati. Svatko od nas ima pravo na vlastite izbore, a ako je netko trenutno na ulici, zasigurno postoje razlozi zašto je to tako. Mi budimo samo ljudi prema ljudima, nemojmo osuđivati i etiketirati te davati dijagnoze, sve se mijenja, a vjerujem da ćemo i mi doći do trenutka kad nijedan čovjek više neće spavati na ulici i da ćemo naći neko rješenje za sve koji su u potrebi, rekla nam je Varja Bastiančić, predsjednica Uduge Institut.
U prenoćište se sve više javljaju ljudi koji, doduše, žive u nekim stanovima, nastambama, ali potpuno neuvjetno; bez struje i vode, pa dolaze kako bi se okupali ili oprali robu. U prenoćištu ima šarolikog društva.
Osim Pule, u Poreču postoji Dnevni boravak u zgradi Centra za socijalnu skrb, a dvoje djelatnika; Dalibor Palko i Amalija Tomac pokrivaju potrebe beskućnika ili onih s težim materijalnim stanjem sve do Umaga, čak i cijelim obiteljima. U ukupnoj brojci time je obuhvaćeno 146 osoba, a za te potrebe godišnje se podijeli 23 tone hrane. Svi gradovi i općine u Istri trebali bi se uključiti, a svaka pomoć je dobrodošla, jer korisnika ima iz cijele Istre, zaključuju naše sugovornice.