SENZIBILIZACIJA

Večera u mraku koja otvara oči. Na nekoliko sati pokušali smo živjeti bez vida

| Autor: Jelena Milović
Ilustracija (iStock)

Ilustracija (iStock)


Da, bila je to večera koja će ostati zapamćena za cijeli život. Bila sam ovoga utorka na "Večeri u mraku" i s nje otišla s vrlo jasnim spoznajama. Premda je večerom dominirao potpuni mrak, spoznajno sam morala zaviriti "izvan i iza" pogleda.

Naime, nedavno smo pisali o ovoj jedinstvenoj večeri u organizaciji Udruge Logos Media iz Pule koja ju je osmislila, a sve s ciljem da se kroz to kratko vrijeme osvijesti sudionike kako živi osoba koja ne vidi – slabovidna ili potpuno slijepa.

Udruga koja organizira večeru osnovana je još 2012. godine i nakon brojnih projekata, nastala je ideja o poduci i senzibilizaciji javnosti prema slijepim osobama.

U Udruzi je i Danijela Stoković, koja je potpuno slijepa te njen suprug Dragan, koji je 95 posto slijep. Upravo je Danijela potakla predsjednika Udruge Janka Žufića da osmisli neki projekt u kojem bi i ona sama bila uključena.

Sve je počelo 2015. godine kada su prijavili projekt "Djeca – prijatelji bijelog štapa", a kroz njihove je radionice prošlo oko 15 tisuća djece, te su se proširili na fakultete, ali i profesore i stručne djelatnike koji rade u obrazovnim institucijama.

Nakon što su na Institutu u Trstu bili na "Večeri u mraku", iskustvo koje su tamo proživjeli, pretočili su u projekt koji se već nekoliko godina odvija u Puli. Staviti sudionike večere barem tih dva sata u cipele osobe koja ne vidi, a pritom da oni nisu fizički u nikakvoj opasnosti, sjedeći u zamišljenom, improviziranom restoranu, ideja je koju su proveli u djelo.

Večera se uvijek organizira u OŠ "Tone Peruško", a pomalo se primiče i svom tridesetom izdanju, tako da je kroz nju već do sada prošlo i do 600 ljudi iz Pule i Istre. Do kraja godine očekuju se još barem tri takve organizirane večere, a projekt nije nimalo slučajan, snažan je i dojmljiv.

Financijsku podršku pružaju mu Grad Pula i Istarska županija i bez obzira što se večera organizira isključivo u Puli, u njoj sudjeluju i građani iz drugih istarskih gradova i općina, koji organizirano dolaze na odredište. Po večeri tu bude između 20 do 30 sudionika, a ovoga puta njih čak 32. Kao jedan školski razred.

Kao i inače, večera je započela kratkim predavanjem, a nakon što se skupina podijelila u četiri grupe ulazilo se postepeno u sve tamniji prostor. Da bi prostor bio tako mračan, zatamnjuje se debelom folijom od 0,80 mikrona, a nakon toga s još par slojeva folije. U tim situacijama i najmanji lumen svjetla naše oko uspije registrirati. Samu večeru priprema profesionalna kuharica, a poslužuju slabovidna i slijepa osoba. U prostoru se uvijek nalazi još jedna osoba za slučaj bilo kakve situacije.

Gust i crn mrak

Kako mi nije namjera da otkrivam sadržaj večere i sve ono što se događa tijekom nje, jer je smisao da osoba doživi svaki taj segment kao kockicu u mozaiku, opisat ću unutarnje refleksije, onako kako sam ih sama doživjela.

Poniranje u mrak čini se kao ulazak u drugu, nepoznatu dimenziju. Kad velim da je riječ o najdubljem mogućem mraku kojega možete zamisliti, teško da ćete predočiti koliko mračno doista jeste. Mrak je jednostavno mračan, gust i crn, i ova igra riječi nije nimalo slučajna.

U takvom mraku naše oči funkcioniraju, ali bez konkretne funkcije, dok kapci imaju gotovo zanemarivu, čisto da se poigrate s njima mjereći nemjerljivu tminu ili da pomoću njih ovlažite suhe oči. Trenutak je to kad vam se oduzima jedno od vaših najvažnijih čula, toliko važnih da vam boravak u mraku bez imalo dvosmislenih poruka šalje jasne signale – bez vida ste izgubljeni.

Spoznaja da je dva sata našeg života te večeri nešto što je vremenski (na svu sreću) određeno, sa svakom minutom slavi ono što posjedujete – vaš vid. Iskustvo je to koje ne može svatko podnijeti i premda u potpuno sigurnim uvjetima u kojima se ništa ne može dogoditi, bilo je i odustajanja, a kako saznajemo od voditelja u nekim prijašnjim grupama čak i napada panike, pa i nesvjestice.

Potpuno razumljivo. Nije lako sjediti u potpunom mraku i u sebi pronalaziti racionalne momente kako je samo riječ o izlasku iz vlastite komfor zone. U mrak.

Sudionici večere na kojoj sam bila, najvećim su dijelom bili u paru ili čak u društvu. Osobno sam na večeru otišla sama, s namjerom da se upravo dovedem u stanje samoće slijepe osobe; baš onako kako se takva slijepa ili slabovidna osoba može osjećati kad se kreće među nepoznatim ljudima i u nepoznatim prostorima.

Večera, kao što i svaka druga večera biva, odnosila se na sjedenje za stolom i objedovanje te razgovor sa susjedima za stolom. Zamislite na trenutak kako je to činiti kad ne vidite prst pred nosom; kad ne znate hoćete li si uspjeti natočiti piće, bez da vam završi u krilu, ili moći izrezati hranu pred sobom kako treba?

Hrana u ovom slučaju predstavlja svojevrsni medij koji nas okuplja oko stola, a podloga svemu je potpuni mrak naše taktilne okoline. Ono što gledate svojim iskustvenim vidom, sad je samo percepcija naučenog. Znate izgled svega što dodirujete, ali ne poznajete prostor, njegovu veličinu i oblik, ne znate kakav je stol ispred i gdje točno sjedi onaj "glas" koji svako toliko čujete iz daljine.

Glas voditelja čujete čas s jedne, čas s druge strane. Nekad iza, nekad ispred vas. Sve vas to nagoni da pojačate sva ostala čula, a svoje oči testirate osvrćući se oko sebe; nigdje naznake svjetla, nigdje potvrde da vas rođene oči nisu izdale. Nimalo lijep osjećaj. Um se kreće poigravati, jer je situacija van svega uobičajenog.

"Dobro je", pomislite: "Dva sata mogu izdržati bez vida, pa nije kraj svijeta." U nekoliko navrata, moram priznati, pomicala sam dlanove ispred očiju kako bih uhvatila barem neku sjenku koja će u totalnom mraku dati garanciju da me oči još ponešto slušaju. U jednom trenutku čak sam vidjela svoj dlan s ispruženim i raširenim prstima, mada je vrlo moguće da je moj um projicirao lažnu sliku i ponovo se poigrao sa mnom. Tko će ga znati.

Nelagoda i nesigurnost

Ono što zasigurno jest prevladavajući osjećaj, to je osjećaj nelagode i nesigurnosti zbog izostanka vladanja prostorom i predviđanja sljedećih trenutaka u gesti, pokretu; svega onoga što naše oko inače vrijedno obavlja, bez da ga naša svijest treba navoditi.

To su ti lucidni trenuci u kojima svim svojim srcem zahvaljujemo na vlastitom vidu, ali nas istovremeno realnost slijepe osobe navodi da joj se duboko naklonimo – svakoj onoj osobi koja u svijetu koji živi u petoj brzini hvata korak zajedno s njime, a bez čula vida, bez kojeg je zdravoj osobi nezamislivo biti i minutu u svome danu.

Uzimajući vid kao nešto zdravo za gotovo, mogla bi nas u mračnom prostoru ta činjenica i posramiti. Dva je sata grupa s kojom sam sjedila bila u mraku. Vrijeme je teklo nekom čudnom dinamikom, teško mjerljivom. Mrak ju je učinio svojom marionetom.

Tišinu su konstantno razbijali razgovori, koji su ponekim povišenim tonovima vodili bitku protiv mraka i usprkos njemu. Kao da su bučni glasovi htjeli nadvladati nevidljivost. Kao da su vibrirali visoko jer u tome nisu uspjeli. Glasovi voditelja i sve ono što smo čuli od njih, snažno je nosilo poruku večeri i postiglo efekt identifikacije.

Par koji je sjedio u mom susjedstvu, Marta i Bastijan, komentirali su cijelu ovu večer kao posebno te vrijedno iskustvo i svima ga preporučili, a i sama sam tog mišljenja. Jer, u našem se mračnom prostoru na kraju večere svjetlo upalilo. Naš se život iz tih stopa nastavio vodeći se našim vidom, našom jasnom interakcijom i prepoznavanjem svijeta oko sebe.

U onih je dva sata i u potpuno mračnoj prostoriji ostao cijeli jedan svijet; svijet koji iz te simbolične prostorije ne može nikada izaći. Hvala im da su mi na dva sata omogućili da zakoračim u njega. Moje poštovanje i moje razumijevanje veće je od dosad već velikog. Divno je što sve mogu naši slijepi sugrađani u potpuno otežanim uvjetima, u svakoj novoj prostoriji, drugog oblika i s drugim ljudima.

Svaka im čast na hrabrosti da kroče svakim novim danom, koji se u njihovom svijetu samo tako zove. Njihov mrak, duga noć bez kraja, trebala bi biti trajni blješteći signal našim zdravim očima. "Večera u mraku" snažno na to podsjeća, a sudionici "Večere" zasigurno s nje izlaze drugačiji negoli su bili pri ulasku.

Kako sudjelovati?

Na ovu večeru uglavnom dolaze učenici ili osobe iz institucija gradova i općina, za koje je grad ili županija nadležna, ali stanovnici Pule mogu iskazati i osobni interes za dolazak na nju, ukoliko se jave direktno na mobitel 091/597 64 23 ili na udruga.logos.media@gmail.com kako bi saznali sljedeće termine i mogućnost dolaska. Večera je potpuno besplatna, a započinje uvijek u 18 sati.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum