La vecchia leonessa – Stara lavica, nazvao ju je Giuseppe Caprin, tršćanski pisac. »Čudo provincije, dragulj plemenitih gradova«, govorili su Mlećani o gradu Puli. S obzirom na svoju tisućljetnu baštinu, sigurno sidrište, spomeničku i fortifikacijsku baštinu, podrazumijeva se da bi svatko to mogao smatrati.

Poljane grobova

Neki bi rekli da je turizam u Puli i njezinoj okolici počeo nakon Drugog svjetskog rata, ili da to pak traje od doba kada je Paul Kupelwieser krenuo u pretvaranje obližnjih Brijuna u turističku destinaciju, ili kada su Austrijanci krenuli graditi prve gradske hotele. No, fascinacija raznolikih putnika, krenula je puno ranije i nije nužno uvijek bila usmjerena prema onom lijepom i veličanstvenom što Pula pruža. Pogledajmo kako i zašto su ljudi ondje putovali čak i tada.

Pula kako ju je umjetnik vidio 1580. godine

Grad na putevima hodočašća prema Svetoj zemlji, bitno stajalište moreplovaca tijekom čitavog srednjeg vijeka u ta doba je već bio posjećivan i opisivan zbog svojih piktoresknih zanimljivosti. Arenu su svi primjetili i nekako komentirali, ali više od toga umjetnici, pisci i slučajni posjetitelji, primjećivali su kako je u okolici Pule raštrkano na tisuće grobljanskih spomenika, a Pula postupno gubila na sjaju.

Jedan od tih turista je Dante Alighieri, koji je jamačno morao vidjeti Pulu da bi njezine vizure usporedio s najgorim mjestom: paklom. Piše Dante u Božanstvenoj komediji: »Predio patnje i nove muke, kao u Arlesu gdje se Rona slijeva u močvaru, kao u Puli kod Kvarnera, koje vode zatvaraju Italiju, neravni grobovi prekrivaju ravnicu – takva sam polja vidio ovdje, u svim smjerovima«. Franjevac Niccolo Poggibonsi je zastao u Puli 1346. godine i proglasio ju »plemenit grad, gdje je rimski car prebivao i izgradio dvor, koji je dobro napravljen, kao i Kolosej u Rimu... Tamo sam vidio veoma plemenite i drevne ukope, to jest, ogromne grobove od jednog komada kamena«.

Karta Pule iz 1574. godine

U kasnom 14. stoljeću, nakon što je posjetio Padovu, francuski feudalac i hodočasnik Ogier III d’Anglure zaputio se prema Puli. »Vratili smo se na galiju na moru, nedjelje 29. kolovoza, da pređemo preko mora. Ponedjeljak ujutro smo krenuli iz Venecije i došli u Pulu sljedećeg utorka, posljednjeg dana kolovoza. Pula je jako lijep grad, ali bila je i bolja, jer je bivala uništena tijekom rata Genovežana i Venecijanaca (1380.). A izvan grada, ima jedna jako lijepa fontana slatke vode (Nimfej), ispred koje je »turnir« (Arena)... Ispred te palače ima velika količina klesanih spomenika, rasutih po zemlji; i moglo ih je biti oko 400. I unutar njih leže kosti kršćana koji su ondje ukopani uslijed velike pogiblje koje su pogani uzrokovali. A spomenika ima i puno više, samo što se ne može razabrati, jer su pod zemljom, prenosi Ogier d’Anglure, koji je u gradu bio samo jedan dan. Poljane grobljanskih spomenika su bile toliko očite da je i jednodnevni srednjovjekovni turist mogao to navesti kao jednu od glavnih zanimljivosti grada.

Augustov hram na slici Louisa Francoisa Cassasa

Nikolu III Este, markiza Ferrare, grobovi su zanimali na drugi način, u smislu proto-arheološkog, odnosno, staretinarskog istraživanja. Godine 1413. pristali su na Brijune (vjerojatno) brodom, a njegov kancelar Luchino del Campo napisao je da je markiz s velikim interesom išao tražiti spomenike i da je »našao mnoge predivne kamene grobove putujući krajolikom«. Ciriaco d’Ancona je bio jedan od prvih staretinara, tadašnjih povjesničara i arheologa i također je pohodio Pulu tijekom 15. stoljeća.

Savršena luka

Posjeta Marina Sanuda vodila je Venecijanca diljem Istre. Konačno su došli u Pulu, »zadnji grad Istre i sve Italije«, gdje su ustvrdili da je staro bolje od novog. »Luka je savršena, okružena brdima«, ali se jasno vidjelo da je urbani pejzaž sačinjen od ruševnih zidina i oronulih kuća. Prenosi se tada da su gradske vlasti primijetile, 1458. godine, da »su određeni sveti grobovi i ukopi pored mora, uklonjeni i da su kosti izvađene i raštrkane«.

Ti grobljanski spomenici, stele, sarkofazi i mauzoleji, isto su kao i Arena ostatci antičkog svijeta. Rimljani su svoje mrtve zakapali pretežito uz ceste, tako da se znalo dogoditi da čitavi redovi grobnih spomenika prave društvo putnicima od samog izlaska iz grada. Među vjerovanjima Rimljana bilo je ono da je netko živ dokle god živi sjećanje na njega – dokle god mu se ime izgovara. I stoga, imati mogućnost da ime bude iščitano od svakog putnika na cesti, nije bila loša ideja.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke