ROCK'N'ROLL NIJE PROPAO (2. dio)
Boris Bjelica: U Puli postoje mladi bendovi i talentirani ljudi, međutim, danas se puno toga srozalo. Zlatno doba pulske glazbe bilo je od 1967. do 1995.
Plesnjak uz DJ-a Marija Kovača - La Resistance
Ako se nakon jučerašnjeg članka usudimo konstatirati da rock'n'roll u Puli ipak nije propala stvar, a to su nam potvrdili i akteri scene u našem gradu koji još uvijek u svojim lokalima i klubovima na repertoaru imaju rock glazbu i njene inačice, nastavit ćemo na istom tragu i pokušati to potkrijepiti razgovorom s još nekolicinom sugovornika.
Zasigurno jedan od onih, kojemu skidamo kapu zbog upornosti i izdržljivosti u promicanju rock kulture, jest Mirko Mocko. Rock Caffe Mocko je otvorio 1994. godine, kada je ta scena bila na vrhuncu, a epitet rockerskog grada Pula je potpuno opravdano nosila. Potvrđuje nam to i sam Mocko, koji svjedoči da su godine donijele promjene interesa među mlađim generacijama, kroz različite žanrove, a utjecaje te dinamike osjetio je i njegov lokal.
Promijenilo se vrijeme
- Doselili su se novi ljudi u grad, donijeli su svoje drugačije glazbene ukuse, međutim, rocka u Puli još uvijek ima. Prema mom iskustvu, kroz dugogodišnju organizaciju Rocktarate, kao i Ljeta na Kaštelu, ali i samih koncerata u Rock Caffeu, mogu reći da svi ti događaji još uvijek pune prostore. Ima te draži, a ima i interesa da se to kod nas održi. Čini mi se da trenutno nešto više prevladavaju interesi za cajke kod mladih, ali ima dosta mladih koje ja vidim i kod mene u lokalu. Nedavno smo, zahvaljujući Tatiani Giorgi iz Čarobne frule, koja to super vodi, ovdje imali koncert mladih polaznika, a mladih je bilo i u publici, tako da imamo mogućnost sačuvati tu kulturu. Uskoro će i na Rock'n'grillu svirati mlade snage, a zajednički će nastupati sa starijom ekipom, starijim pulskim bendovima. Nazvat ćemo taj događaj "Stare kuke i mlade nade", otkriva nam Mocko ono što nas 30. travnja očekuje na Hidrobazi.
- Gase se rockerski klubovi, ne samo kod nas. Govore mi to gosti koji dolaze u Rock Caffe iz drugih gradova, recimo iz Zagreba i Splita, pa i za moj lokal ustvrde da je jedan od rijetkih takvih, otkriva Mocko. Pristalica je otvaranja čim više klubova gdje bi mladi mogli slušati rock glazbu, ali i pokazati umijeće na gitarijadama.
- Ja im ovdje pružim priliku, ali mislim da to nije dovoljno. Tu ističem i Klub Kotač, gdje mladi imaju te mogućnosti. I na taj se način, za sljedeće generacije, može pružiti prilika kroz scenu da bismo bi ih animirali, iako nas, po mom iskustvu, u razgovoru s gostujućim bendovima, i izvan Pule i dan danas doživljavaju kao rockerski grad, kaže Mocko.
Boris Bjelica Bebetto koji se čitav niz godina bavi glazbom svakako je pozvan sugovornik s kojim vrijedi prokomentirati ovu temu. Bebetto kaže da se prije svega promijenilo - vrijeme.
Imamo to što imamo
- Promijenio se sistem, desio se rat na ovim prostorima, štošta se promijenilo. Doselilo se puno ljudi iz drugih krajeva, promijenila se demografska slika, a ti su ljudi donijeli i svoju kulturu, protiv čega zaista nemam ništa, ali ta je kultura postala dominantna u našem gradu. Naravno, promijenile su se i generacije. Mi imamo u Puli mladih bendova i talentiranih ljudi, međutim, ako mogu komparirati, a imam dovoljno godina da mogu, broj ljudi koji su bili uključeni u scenu nekad je bio znatno veći. Danas se puno toga srozalo. Zlatno doba glazbe, kako globalno, tako i u Puli, po meni je bilo od 1967. - 1995. godine. U to vrijeme su snimljeni najbolji albumi, scena je bila najjača, a i u Puli je bilo tako. Stariji su se u međuvremenu prestali baviti glazbom, a mladi su pod nekim drugim utjecajima i danas imamo to što imamo, konstatira Bebetto. Da u cijeloj priči ipak nedostaje ozbiljnijeg pristupa i edukacije, uopće ne krije. "Mi smo svjesni da smo danas u Puli ostali, praktički, na dva mala kluba, Monte Paradiso i Kotač, koji imaju kapacitete do maksimalno 200 ljudi. Naravno, Mocko i Rock caffe je drugačiji tip mjesta, ali ako govorimo o nekoj supkulturi, mjestima za sviranje, to je to na što smo spali. Publika se treba negdje razvijati, a ako nema klubova i većih mjesta, ostali smo na nekoliko malih mjesta. Grad, kojeg vode ljudi kojima je stalo do očuvanja identiteta tog istog grada, ne bi trebali sve prepustiti stihiji", smatra on.
- Ne smije se desiti ono što se desilo s Klubom Uljanik, da smo tek tako ostali bez njega, bez obzira što tema rasprave može uvijek biti i pitanje načina funkcioniranja samog kluba, ali smatram da je jedan grad trebao stati iza kluba, jer mislim da nam se onda to ne bi dogodilo. Zanemarujemo kulturu i supkulturu, a Grad je trebao puno više učiniti, smatra Bebetto. Mladima, veli, uopće ne zamjera što slušaju cajke jer su prepušteni sebi.
Umjesto Uljanika - La Resistance
"Nisu oni krivi, krivo je vrijeme, kao i oni koji su se trebali baviti njima, a nisu", pojašnjava svoje viđenje naš sugovornik. I on, kao i većina naših sugovornika, uočava da se nešto ipak na glazbenoj sceni pomiče s mjesta i razvija, a i sam svjedoči da puno mladih, ponajprije onih koji gravitiraju Rojcu i Kotaču, ne slušaju cajke. "Mi smo pri kraju naših glazbenih karijera, ali nam je jako stalo da netko nastavi našim putem", zaključuje Bebetto koji vjeruje, bez obzira na sve navedene uzroke glazbenih previranja, da će tako i biti.
Mladi će nam, po svemu sudeći, odrediti pravac, a kako je to bilo nekada, dok smo mi bili mladi, vremeplovom dobre glazbe i klubom, koji to jest i nije, pokušao je evocirati atmosferom caffe bar La Resistance. Najmlađi među objektima koji njeguju dobar stari rock i sve ono što još uvijek zovemo "modernom glazbom" je lokal u prostoru Doma antifašista, ozad Arene, čiji je vlasnik Elvis Morina odlučio otvaranjem dati vlastiti obol glazbenoj sceni Pule, izvan, sada već gotovo uobičajene ponude mjesta s "lakim notama".
- Uvijek sam gledao da svojim aktivnostima razvijam urbani đir, da tu bude kvalitetne glazbe, ali i izbora. Do sada je kod nas u lokalu bilo koncerata i programa DJ-a, a ono što bih želio, ali u što se prostor doista i prometnuo u ovom kratkom vremenu, jest da to bude jedan društveni prostor koji je nedostajao ovom gradu, naravno, uz postojeće. Zbog velike sale ističem prostor kao posebnost i prednost jer on nije uređen kao klasičan klub, ali ima taj duh. Na način društvenog centra, ovaj prostor živi, slobodno mogu reći, i stotinjak godina. Posljednji događaji su oni iz 80-ih godina, kada su se u njemu odvijale gitarijade, punk i rock koncerti, koje smo i mi posjećivali. Oduvijek je disao građanskim štihom. Prostor ima posebno opuštenu atmosferu, opisuje nam Morina novi-stari prostor, a nas zanima jesmo li glazbeno zapustili odgoj i obrazovanje naših mladih.
Propustili puno toga
- Jesmo, da, propustili smo puno toga. U našem društvu vlada sveopća zapuštenost. Mi smo uvijek i preko Radio Maestrala pokušavali utjecati na društvo. Kad govorimo o lakim notama, možemo reći da je riječ o jednoj invazivnoj glazbi koja preuzima prostor u sekundi. Ja se često referiram na kraj 80-ih godina prošlog stoljeća jer smatram da nas je tada pop kultura obrazovala; učili smo jezike i o drugim kulturama. Za sebe mogu reći i da sam redovno kupovao ploče i upoznavao se s raznim izvođačima. Danas su mladi lišeni svega toga, a kroz monitore im se plasiraju površne informacije, bez puno kvalitetnog sadržaja. Bez generalizacije, naravno, ali prevladavajući faktor je taj da ne postoji svjetska pop kultura, koja je tada vladala. I slobodno možemo reći da je sve što je tada bilo u svijetu, bilo istovremeno i kod nas, a čak su se neki trendovi diktirali i s naše strane", komentira Morina.
Za svoj lokal želi da bude nepretenciozno mjesto u kojem će se ljudi, neovisno o tome što će tamo popiti i koliko će potrošiti, dobro osjećati i zabaviti. "Svatko mora imati neko svoje mjesto, a čini mi se da je La Resistance pravi nadomjestak zatvorenog Uljanika, društveno mjesto", stava je Morina, koji se pohvalio da se mladi sve više okupljaju u tom prostoru. "U gradu imamo mladih, kao i nekih prekaljenih starijih pulskih rockerskih bendova, a mi bismo svi zajedno trebali poraditi na podršci, 'ajmo ga nazvati, urbanom identitetu. Postoji niz elemenata u gradu koje bismo trebali podržati, možda objediniti i dati im nekakav drive. Nije dobro da Grad razvija tu vrstu sadržaja, već to treba biti privatna inicijativa jer se takvi sadržaji tada brže i razvijaju", zaključuje Elvis Morina.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
