Posljednjeg petka u siječnju u Puli je održana tradicionalna Noć muzeja s brojnim događajima. Izbrojili smo te večeri 11 otvorenih izložbi i manifestacija koje su se mogle posjetiti, a pored toga održana su dva predavanja, jedno stručno vođenje, a predstavljene su i dvije knjige. Bio je to vatromet kulture sažet u svega nekoliko sati programa. Jedno od najzanimljivijih događaja te večeri bilo je predavanje Đeni Gobić-Bravar, voditeljice Konzervatorsko-restauratorskog odjela (nekadašnja restauratorsko-preparatorska radionica) Arheološkog muzeja Istre u Puli. Na izlaganju u Sveučilišnoj knjižnici naslovljenom "Pula muzej - muzej u Puli" otkrila je puno zanimljivih crtica iz pulske povijesti. Opisala je kako su austrijske vlasti, prije više od dva stoljeća, bile zatečene činjenicom da je čitava Pula bila muzej i kako su se odnosile prema tome muzeju na otvorenome.

Iako je uobičajeno da se stručnjaci arheoloških muzeja, a pogotovo konzervatorsko-restauratorskog odjela često koriste stručnim i široj javnosti nerazumljivim pojmovima, na predavanju Đeni Gobić-Bravar to nije bio slučaj. Jednostavnim rječnikom približila se brojnoj publici svih uzrasta, od sedam do 77 i više godina. Đeni Gobić-Bravar je te večeri zablistala u očima onih koji su je poslušali. Posebno je okupljene zaintrigirala i pričom o Dvojnim vratima rekavši da su sve do 1818. godine bila zatrpana nanosima zemlje, a na samom vrhu zaostao je tek manji dio profilirane, ukrašene grede.

- Vrata je oslobodio Pietro Nobile, ali njihova rekonstrukcija u obliku kakav danas vidimo izvedena je oko 1894. godine kada su vrata trebala postati glavni monumentalni prilaz gimnaziji smještenoj u zgradi današnjeg Arheološkog muzeja Istre. Tada su rekonstruirani nedostajući dijelovi, trošan kapitel zamijenjen je novim i na vrh vrata postavljena je natpisna ploča koja uopće ne pripada tom lokalitetu. Konzervatorski odjel u Beču bio je protivan ovakvim zahvatima i poslane su u Pulu detaljne upute što se smije a što ne smije raditi na spomeniku, ali upute su stigle prekasno i zahvati su već bili dovršeni, kazala je Đeni Gobić-Bravar na predavanju, koje je bilo i povod našem razgovoru za Glas Istre, a teme su bile brojne nepoznate crtice iz dugogodišnje povijesti Pule.

(Snimio Danilo Memedović)

- Najznačajniji pulski spomenik, Arena, više je puta bio u opasnosti da bude srušen: od bombardiranja Pule u Drugom svjetskom ratu do najava JNA da gađati Pulu u Domovinskom ratu. No, ranije ugroze Arene nisu poznate široj javnosti. Koje su se još prijetnje nadvile nad Arenom u prošlosti?

- Važno je shvatiti da Arena u stoljećima prije 19. nije toliko bila promatrana i prihvaćena kao spomenik ili kulturna baština, već se radilo o staroj građevini koja se, eto, igrom slučaja našla u okolici grada. U to je vrijeme stanovništvo Pule bilo previše zaokupljeno preživljavanjem. Ratovi, neimaština, epidemije, nezdrava voda... bili su puno važniji od spomenika. Također je stoljećima Arena korištena kao kamenolom na otvorenom te je njeno kamenje korišteno pri izgradnji kuća i crkava u Puli. Prostor unutar Arene korišten je i kao pašnjak.

Međutim, povijesna priča koja se stoljećima prenosi, iako za istu ne postoje pisani dokumenti, kaže da je krajem 16. stoljeća Serenissima htjela Arenu rastaviti i preseliti u Veneciju, ili pak porušiti. Gabriele Emo, tadašnji mletački senator, zauzeo se kako se taj naum ne bi ostvario. Iz zahvalnosti, građani Pule dali su izraditi posvetnu ploču i grb te ih ugradili u sjeverozapadnu kulu Arene. Time se pokazuje da je građanima ipak bilo stalo do očuvanja svojeg spomenika.

(Snimio Danilo Memedović)

Kroz čitav period austrijske vladavine pulski spomenici su održavani, koliko je bilo moguće u odnosu na sredstva i izuzetno spor pravno administrativni sustav. Samo kao primjer, od zamolbe da se odobri i financira popravak krova na Augustovom hramu, prošlo bi i nekoliko godina bogate korespondencije, dok krov napokon ne bi bio riješen. Na svim su spomenicima vršeni restauratorski zahvati, u skladu s tadašnjim pravilima. Na način tipičan za ona vremena Pula je postala svojevrstan muzej antičkih spomenika koji su bili izloženi iza željeznih ograda - Slikovito ste na predavanju opisali, i fotografijama vratili u 19. stoljeće sve prisutne, kada ste prikazali kako je tada izgledala Pula te kako ju je doživio car Franjo I. Intrigantno je kako je Pula pretvorena u muzej na otvorenome. Do kojih ste saznanja došli - što su austrijski carevi učinili da očuvaju pulska antička blaga i građevine?

- Pula je 1816. godine, kada je Franz I. prvi put posjetio grad u pratnji Pietra Nobilea, bila u zaista tužnom stanju, posebno ako gledamo građevine koje danas smatramo spomenicima našeg grada. Augustov hram bio je pretvoren u silos za žito koji je grad iznajmljivao. Dvojna vrata bila su gotovo u potpunosti zatrpana, a Herkulova vrata skrivena iza ruševnih ostataka srednjovjekovnih zidina. Slavoluk Sergijevaca sa Zlatnim vratima bio je opkoljen neuglednim građevinama koje su se na njega naslanjale, a sama Arena bila je zapuštena.

(Snimio Danilo Memedović)

Nobile je proveo cara, koji je bio vrlo osjetljiv prema spomenicima, kroz grad, i već tijekom tog prvog posjeta dogovorena je posvećenost očuvanju spomenika. Ovu posvećenost baštini nastavili su i carevi nasljednici kroz čitavo 19. i početkom 20. stoljeća. Podrškom i financiranjima polako su spomenici prešli u vlasništvo države koja je onda mogla financirati njihovo istraživanje i očuvanje. Augustov hram nije više bio skladište već su se u njemu i oko njega čuvali važni spomenici pronađeni u gradu i okolici tijekom arheoloških istraživanja i gradnje stambenih objekata. Dvojna i Herkulova vrata istražena su i ponovno su bila vidljiva. Slavoluk Sergijevaca polako je oslobođen od ruševnih vrata koja su se na njega oslanjala ili Slavoluk na njih, ovisno kako se gleda. Arena je istraživana, te je uz Augustov hram i Slavoluk Sergijevaca okružena ogradom kako bi bila zaštićena od devastacije. Kroz čitav period austrijske vladavine spomenici su održavani, koliko je bilo moguće u odnosu na sredstva i izuzetno spor pravno administrativni sustav. Samo kao primjer, od zamolbe da se odobri i financira popravak krova na Augustovom hramu, prošlo bi i nekoliko godina bogate korespondencije, dok krov napokon ne bi bio riješen. Na svim su spomenicima vršeni restauratorski zahvati, u skladu s tadašnjim pravilima. Na način tipičan za ona vremena Pula je postala svojevrstan muzej antičkih spomenika koji su bili izloženi iza željeznih ograda.

(Snimio Danilo Memedović)

- Nevjerojatna i je malo poznata sudbina Puležana Gina Pavana koji je ostao u razrušenoj Puli nakon Drugog svjetskog rata samo da bi obnovio Augustov hram. Istraživali ste rad te iznimne osobe koju ste imali prilike i upoznati.

- Kao što neki možda znaju, krajem Drugog svjetskog rata, 1945. godine, saveznička bomba pala je u neposrednoj blizini Augustovog hrama i uzrokovala urušavanje njegovog prednjeg dijela. Rat je tada bio gotov i talijansko je stanovništvo moralo birati hoće li ostati živjeti u Puli ili će kao ezuli otići u Italiju. Tadašnji ravnatelj Pulskog muzeja, Mario Mirabella Roberti odlučio je vratiti se u Italiju, ali prije odlaska imao je samo jednu veliku želju, da se hram vrati u prvobitno stanje. U tom je smjeru osnovao komisiju za odlučivanje o zahvatima na hramu a glavnu je riječ vodio arhitekt Gino Pavan, koji je kasnije sam i vodio sve zahvate na spomeniku. Kroz niti dvije godine dobivena su sredstva od strane Italije i izvedeni su zahvati rekonstrukcije uništene građevine. Hram je najprije rastavljen u svim dijelovima koji su bili nestabilni radi pada bombe te polako rekonstruiran istim originalnim kamenim dijelovima. Veliki razbijeni blokovi spajani su i polako podizani sve do vrha hrama. Jedino jedan kapitel nije bilo moguće spasiti pa je izrađen novi, istog oblika kao izvorni. Ali novi kapitel stavljen je na pozadinski stup kako ne bi previše odudarao od originalnih koji su tada već bili oštećeni i kroz tisućljeća i od pada bombe. Pavan je ostao u Puli voditi radove do zadnjeg mogućeg trenutka, sve do zadnjeg dana kada su osobe koje su optirale za odlazak u Italiju jednostavno morale napustiti grad.

- Augustov hram je izvorno bio izgrađen od kamena narančaste boje?

- Radi o kamenu iz kamenoloma na otoku Rabu, vapnena breča narančaste matrice s velikim brojem bijelih ulomaka, u Veneciji poznata pod imenom Breccia d'Arbe. Stoljeća izloženosti sunčevom svjetlu uzrokovala su blijeđenje površine matrice koja danas izgleda bijelom.

(Snimio Danilo Memedović)

Augustov hram je kroz povijest doživio nebrojene izmjene. Prenamjenom u sakralni objekt, žitnicu, arhiv? Na njegovim su zidovima otvarani prozori i vrata. Zapadni zid, onaj prema moru, srušio se tijekom požara pa je izgrađen novi, malim kamenim ulomcima i bio je ožbukan. Zid pročelja koji je danas uvučen kao što je to bilo i u izvornom obliku, u jednom je povijesnom trenutku bio srušen i izgrađen više prema stupovima kako bi se povećala kvadratura unutrašnjosti hrama. Vraćen je na svoju poziciju zahvatima u 20. stoljeću. Nalog za rušenje srednjovjekovnih zidina je iz 1856.

- I u doba Austrijskog Carstva je učinjen niz propusta na očuvanju graditeljske baštine Pule. Uklonjeno je Veliko rimsko kazalište, velik dio gradskog bedema, brojni sakralni objekti na brdima gdje su izgrađene utvrde (Sv. Mihovil, Sv. Ivan na Muzilu...).

Kako se to dogodilo i zašto nije spriječeno?

- Bitno je shvatiti da je Pula, neovisno o velikom senzibilitetu Austrije prema kulturnoj baštini, bila primarno vojna luka i grad koji se naglo razvijao i širio. Broj stanovnika naglo je rastao iz godine u godinu i u gradu su oživjeli mnogobrojni obrti i usluge. Bilo je potrebno graditi i željelo se graditi u skladu s tadašnjim konceptima modernog grada, najviše Beča. Zidine se tada nisu smatrale kulturnom baštinom, a nisu više udovoljavale svojoj ulozi ratne zaštite grada, kada se grad već uvelike raširio izvan samih zidina. S druge strane bile su ruševne i smatralo se da ne dozvoljavaju kvalitetno zračenje grada. Kamen s Velikog rimskog kazališta još je u 17. stoljeću iskorišten u gradnji Kaštela, a posljednji luk koji je od kazališta još uvijek stajao porušila je građevinska firma u vrijeme Austrije. Tadašnji konzervator Nicolo Rizzi čim je primijetio rušenje zaustavio je radove ali šteta je već bila učinjena. Firma je opomenuta. Može se napomenuti i da je postojao zakon koji je obvezivao sve izvođače građevinskih radova i cestovnih radova da prijave bilo kakve nalaze na koje bi naišli tijekom svoje djelatnosti.

Što se tiče sakralnih objekata, činjenica je da su crkve bile u ruševnom i napuštenom stanju. Moguće je da te građevine nisu smatrane onima od visoke estetsko povijesne vrijednosti kao objekti dostojni očuvanja. Ili je moguće da je puno manja pažnja posvećena građevinama izvan starogradske jezgre u vrijeme kada je bilo važno u kratkom roku omogućiti što više urbaniziranog prostora. Vezano uz temu čuvanja ili rušenja ostataka povijesnih građevina bitno je naglasiti da je svaka vlast, svaka država, kroz povijest morala donositi odluke na tu temu. Očuvanje spomenika i arheoloških ruševina težak je i skup zadatak, nekada kao i danas.

- Attilio Krizmanić u knjizi "Pulska kruna I" navodi kako je Uljanikov zid izgrađen od kamena iz djela gradskog bedema i kamena iz Arene. Sada kada se obnavlja bulevar, očišćen je Uljanikov zid. Je li zaista to kamen iz bedema i Arene?

(Snimio Danilo Memedović)

- Radi se o povijesnim podacima koje nisam nikada istraživala. Mogu navesti da su krajem 19. stoljeća vršena istraživanja unutar Arene. Sav materijal koji je tada izvađen deponiran je na prostor koji je u to isto vrijeme uređivan da postane Valerijin park. Cijeli je postupak dokumentiran tako bogatom korespondencijom da mi je teško misliti da korištenje kamena Arene ne bi bilo popraćeno još većom korespondencijom. A što se srednjovjekovnih zidina tiče, nalog da se definitivno poruše došao je 1856. godine, i rušila ih je vojska. Svakako bih voljela naći izvorni dokument koji bi nam točno rekao odakle potječe kamen zidova Uljanika.

Povezane vijesti

• Matijašić: Zanima me antičko razumijevanje pojma povijesti
• Dama sa zlatnim naušnicama
• Noć muzeja: Brojni programi diljem Istre