Na Giardinama je u tijeku rezidba preostalih ladonja koje su na "listi za odstrel", a one koje će tu sudbinu izbjeći, izgledaju kao da su digle svoje grane (ruke) u vis, predosjećajući opasnost i za svoj opstanak. Svaki put kad se upali pila, a još jedno stablo završi svoj život, krene lavina nezadovoljstva.

…i ono što je od nje ostalo

Po mnogima, ishod nije trebao biti takav. Tužno je sve skupa, ne mogu se oteti dojmu. Možda ogoljele grane trenutno stvaraju još bolniju sliku realnog stanja, bez bujnih krošnji, tješim se, ali neumitna je činjenica da dvadesetak stoljetnih ladonja više nema, ili ih, u dogledno vrijeme, više neće biti. I to malo koga ostavlja ravnodušnim.

"Naša" stabla

Jedna od tih ladonja osvanula je nedavno i u jednoj grupi na Facebooku, a radi se o stablu u koji je bio urezana boksačka rukavica, uz nadimak Škele, koju su prijatelji davnih godina posvetili sad već dugo pokojnom pulskom boksaču Zlatku Šararu.

Zlatko Šarar

Naime, prema pisanju njegovog brata Edija, to je bilo omiljeno stablo ovog sportaša, na kojem je naslonjen promatrao zgodne djevojke koje su prolazile Giardinima i svi su vrlo dobro znali da je upravo to - "njegovo mjesto" i "njegovo stablo". I ova je ladonja, nažalost, oborena. Nalazila se preko puta Kina Valli, a panj koji je ostao podsjeća, simbolično, na leptira raširenih krila.

Tragovi prisustva

Bio je to dobar povod da potražimo još urezanih zapisa na pulskim stablima: dokumentirali smo urezana srca, mjesta započetih veza, do različitih inicijala imena onih koji su boravili pod ovim stablima. Svega ima, ili je bilo, na Giardinima. Najvećim dijelom radi se o izblijedjelom zapisu vremena, iako su neki dublji i grublji potezi ostavili vrlo jasnu čitljivost, čak i danas.

I premda nisu svi urezivali svoja imena na omiljena stabla, ova crtica iz davne prošlosti kao da sve nas, svjedoke vremena, podsjeća koliko smo voljeli "svoja mjesta" i "svoja stabla"; koliko nas je njihova blizina i prisutnost u nekim, posebno emotivnim trenucima, u formativnim godinama, održala u prostoru našeg grada. Ili smo se barem tako nadali.

Odustali od grada

U razgovoru s nekoliko Puležana doznajemo da su ono što se zbiva na Giardinima doživjeli kao još samo jedan u nizu događaja Pule u nestajanju. Naime, kažu da ni oni Puležani, koje ste svakog trenutka mogli pronaći u šetnji gradom ili u nekom od kafića u centru, više ne dolaze.

Mnogi su željeli ostaviti svoj trag, urezujući svoje inicijale

Odustali su od grada. Pronašli su neke svoje načine da okupe mali broj ljudi oko sebe, negdje na periferiji. Na centar više ne računaju. Čini se, ni on na njih. Zato, kolikogod žalili za sudbinom posječenih ladonja, vjerujem da bi nas dodatno trebalo zabrinuti što se na one preostale malo tko više ima i želi nasloniti. Nekad smo osjećali stablo kao dio prirodnog okruženja, kao mjesto susreta. Danas s distance plačemo zamišljajući kako je to nekada drugačije izgledalo. Jer, čini se: niti su to više iste ladonje, nisu su to više isti ljudi. Većina nas se, izgleda, sa stablom još davno prije rastala.

Povezane vijesti

• KOMENTAR: Nitko ne želi biti upamćen kao drvosječa ladonja
• ZELENI "TEPIH" NA PULSKIM GIARDINIMA: Zbog nepoznate bolesti ili štetnika ladonje na korzu ostaju bez lišća?
• Dok mudre glave vijećaju, padaju ladonje na Giardinima