Arheološki muzej Istre nagradio je dvije kratke priče u sklopu natječaja "Mileniji u susjedstvu". Livio Nefat Puležan i Damir Dragičević podijelili su prvo mjesto za svoje originalne priče povezane s Arenom.

Tema teksta bila je život s jednim od pulskih spomenika iz razdoblja antike. Sudionici natječaja opisali su neki od događaja ili osjećaja vezanih za jedan od pulskih spomenika iz razdoblja antike, podijelili su uspomenu iz djetinjstva, važnu životnu situaciju kojoj je spomenik svjedočio…

Livio Nefat se u tekstu "Inicijacija" prisjeća hodanja po gornjem rubu amfiteatra. Uistinu to je bila inicijacija za brojne generacije pulskih dječaka i duboko je urezana u kolektivno sjećanje grada. Ipak, neka u sjećanjima i ostane. Nažalost, tada su se dogodile i tragedije. Stariji Puljani još se sjećaju strašno jezivog događaja kada je mladić pao s Arene na šiljke ograde i tragično skončao. Nije to bio jedini nesretni slučaj. Ne smetnimo s uma da je ta avantura opasna po život, a da po rubu Arene danas možemo "putovati" i virtualno.

- Za nas dečkiće rođene ozad Arene, drio la Rena, postojala je inicijacija - hod, el giro, po prstenu Arene između prvog i drugog niza lukova. Početak je lagan. Gazeći travu na padini brdašca unutar Arene pristupa se podestu iznad prvog, najnižeg niza lukova. Slijede široki kameni blokovi. Hodam po njima kao po pločniku. Nakon toga nastupaju poteškoće. Okomiti stup nosača luka ispred mene zaobilazim pažljivim hodom po dovoljno širokoj vanjskoj konzoli. No, konzolna izbočina je na neko mjesta toliko oštećena, da nema druge nego širinu okomitih nosača lukova savladavati s unutrašnje strane Arene. Spuštam se cijelom svojom visinom ispod nivoa "pločnika" i stopalima stajem na kamenu izbočinu od svega nekoliko centimetara. Pete cipela su mi u zraku. Ruke podignute iznad razine očiju, a vršcima prstiju, ponekad samo noktima, se pridržavam za plitku pukotinu. Pripijen uz kamen prsima i trbuhom, bočnim pokretima ruku i nogu savladavam ta kritična mjesta. Srce mi se pretvara u bubanj. Strah od sramote daje mi snagu za nastavak, osim toga drugi dečkići iz ekipe su već odradili taj đir. Dakle, može se! Idem dalje!

Nižu se lukovi sve do prve kule. Nju savladavam po vanjskoj, obodnoj, konzolnoj izbočini. Širina gazišta nije velika, ali mojim uskim, dječačkim ramenima i bokovima uz koncentriran i pažljiv hod ona dozvoljava mirno savladavanje kule. Slijedi dio s puno lukova do druge kule. I nju savladavam s vanjske strane. Početni dio je malo škakljiv, ali ide. Slijedi završna trećina do iznad južnog velikog luka. Onda još tri luka do posljednjeg stupa. Spuštam se po njemu skoro kao po stepenicama, jer kamene izbočine to nude, pa završni skok na travu na suprotnom kraju najduže osi Arene

Konačno!

Damir Dragičević piše: Rodio sam se u kući Ulica Giulio Relevante 5. Djetinjstvo sam proveo na Trgu Festivala jugoslavenskog filma 4 i Trgu festivala 4, a zrele godine Ozad Arene 1. Netko bi pomislio da se moja obitelj stalno selila, ali ja pouzdano znam da smo uvijek imali isti pogled kroz prozor na velebnu rimsku građevinu - Arenu.

Naš stan je bio na prvom katu i iz svih soba smo mogli pratiti programe. Uživali smo u folklornim ansamblima, operama, koncertima, dočeku Štafete mladosti. Mama i tata bi dovukli stolice za sve nas i mi djeca smo sjeli u prvi red uz prozor. Čulo se odlično, a za jasniju sliku služio je tatin dalekozor.

Filmski festival nismo gledali kroz prozor jer je slika bila iskošena, pa smo radije preskakali ogradu (tada je još bila drvena i nismo se bojali povrede), a i redari su onako slučajno gledali na drugu stranu baš kad smo mi preskakali. No, to su radila i djeca koja nisu živjela tik uz Arenu. Mi smo imali privilegiranu poziciju jer smo nakon službenog programa poslije ponoći mogli gledati sutrašnje projekcije. Srećom da u vrijeme Festivala nije bilo škole jer bismo sigurno bili zaspali na nastavi, umorni i neispavani.

Toliko o stanu. Ali stan ima podrum. Moj san! Ne zbog drva i starudije koju su moji roditelji tamo držali. O, ne! Naš podrum je imao otvor na podu kroz koji se moglo ući u tunel ispod ulice i stići sve do otvora u Areni, desetak metara od stepenica. Još i danas u nozdrvama osjećam miris krvi lavova i gladijatora koji se širio tim tunelom. Ili je to bila moja mašta? Nekoliko sam puta poveo i prijatelje, ali je onda tata odlučio stati na kraj tim avanturističkim pohodima i daskama zatvorio otvor. Dovukao je i ormar pun knjiga i tako je prestala moja pustolovina. Ili sam tada već bio odrastao i krenuo u druga osvajanja?

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Pulski Ironman 70.3 rasprodan!
• Renzo Arbore večeras u Areni