Sebe smatra pustolovom te strastvenim zaljubljenikom u glazbu i putovanja, ali Slaven Škrobot sve je samo ne običan čovjek i običan putnik. Dodat ćemo da je Slaven putopisac i bloger, uistinu snažan motivator, a njegov životni put gotovo čudesan. Iako mu se život u potpunosti preokrenuo naglavačke jednim skokom u more, kada je trajno oduzet od prsa na dolje i potpuno postao ovisan o tuđoj pomoći, svoju strast pronašao je u putovanjima.

Putuje na egzotične destinacije, izvan ruta predviđenih za osobe s invaliditetom, putuje na što jednostavniji način, rušeći sve barijere i stereotipe. Slaven je, što bi se reklo, pionir neistraženih područja, onaj koji trasira putove i daje primjer da ništa nije nemoguće ako se to iskreno želi.

Nesretan skok u more

U Dnevnom boravku Rojca održao je motivacijsko putopisno predavanje pod nazivom "Protiv svih izgleda", a pulskoj je publici ispričao svoju priču, životni put i svoje najveće putovanje i projekt u sklopu kojeg je biciklirao od Savudrije do Istanbula. Ovo događanje organiziralo je pulsko Planinarsko društvo Glas Istre u sklopu Otvorene platforme Rojc, a u suradnji sa Savezom udruga Rojca.

Slaven je svoje predavanje započeo događajem koji mu je u potpunosti promijenio život i "osudio ga" na invalidska kolica.

- Ja sam običan čovjek koji je odlučio živjeti na najbolji mogući način, nakon svog drugog života koji sam "dobio" na korištenje, započeo je Slaven te nas je potresnim svjedočanstvom o sekundama koje određuju daljnji smjer života, proveo kroz nesreću koja ga je učinila osobom u invalidskim kolicima.

Slaven Škrobot

- Nastradao sam prije 13 godina, tim nesretnim skokom u more i postao sam vratolomac. To se dogodilo na otoku Krku, a najzanimljivije je da tada uopće tamo nisam ni trebao biti. Trenirao sam odbojku i bio u Crikvenici na jednom turniru kada me je nazvao prijatelj i rekao da dolazi s Paga na Krk i da idem s njime. Kako su ispitni rokovi prošli, pristao sam. Išli smo skakati s tog mola, s kojeg smo skakali cijelog života, a skakalo je nas četvero. Nakon toga sam odustao od skakanja i sjeo s prijateljicom, a prijatelj me pozvao da još koji put skočimo jer dugo nismo i tada se to dogodilo. Skakali smo jedan iza drugoga, punim šprintom, sa zaletom od 20 metara, a nakon što su njih trojica skočili svaki na jednu stranu, lijevo, desno i u sredinu, ja sam provjerio postoji li praznina te nakon toga krenuo skakati. Ali, kad sam se odrazio, vidio sam da prijatelj izranja. Tada sam jedino razmišljao da maknem ruke da ga ne ozlijedim, tako da sam letio nekih pet, šest metara i zabio se u njegovu stražnjicu, ne u bedro, kako sam to donedavno mislio, te sam ostao plutati, potpuno mirno priča Slaven o događaju koji mu je iz temelja promijenio život.

Ništa manje teška priča slijedi nakon same nesreće, kada kreće njegovo osvještavanje stanja s kojim se od toga dana mora nositi, a kojeg u prvo vrijeme uopće nije bio svjestan. Rehabilitacija traje godinu dana, a Slaven smatra da je trebalo trajati puno kraće, za što uzroke pronalazi u sustavu hrvatskog zdravstva. Njegovo zdravstveno stanje, međutim, dosta se zakompliciralo, Slaven sve to opisuje kronološki i taksativno, kao da je riječ o nečemu što ga ne dodiruje, premda njegova priča ne ostavlja ravnodušnim nikoga u prostoriji. Nakon godine dana, svjedoči on, bolnica mu je postala drugi dom, a povratak u realan život ga je istinski plašio.

Kada ako ne sada

- Živio sam na četvrtom katu, ništa nisam imao prilagođeno svom stanju, a kada sam stigao kući, prijatelji su me nosili gore-dolje svaki dan. I nije bilo nimalo lako naći svaki dan četvero prijatelja, zbog svih njihovih obaveza. Provodio sam dosta vremena i sam, u četiri zida, na laptopu, a na svu sreću, uz današnju tehnologiju imao sam sav svoj i tuđi svijet na njemu. Teško mi je i zamisliti kako je to bilo, recimo, prije trideset godina, s puno empatije priča Slaven.

Gledao je na društvenim mrežama prijatelje kako putuju, kako se druže, bave sportom te je to u njemu probudilo želju i frustraciju. Htio je i on nešto od toga, ali svjestan da ga na takva putovanja neće nitko pozvati. Prvo iskustvo, izvan njegovog dotadašnjeg pasivnog života, bio je odlazak na gliser s prijateljima, što je njegove roditelje plašilo, a za njega je to iskustvo bilo podsjetnik na život kakav je imao prije. "Težio sam da se družim s ljudima koji nisu u kolicima", pojašnjava on svoje motive.

Nakon toga je otišao na jedan glazbeni festival, potom u Sarajevo, do kojeg je putovao četiri sata sjedeći, a najveći je izazov bio naučiti prijatelje u pratnji na koji mu način mogu pomoći i kako brinuti. "Ja koristim kateter jer ne mogu samostalno mokriti", kaže, a za takve situacije morao je računati na dobrovoljnost prijatelja. Nakon Sarajeva slijedio je put u Madrid, prvi let avionom, a svako to novo putovanje bila je sljedeća, nova stepenica u Slavenovoj ambiciji da pomiče dalje granice.

- Znao sam da neću više moći računati na svoje tijelo, nego da će moje najveće oružje biti glava, kaže i stoga je, otkrio je pulskoj publici, počeo razmišljati čim više pozitivno i shvatio da svoje probleme može pretvoriti u pozitivne stvari. Nastavio je putovati Europom i shvatio da mu je ona poprilično dosadna i da želi nešto više, ekstremnije, egzotičnije te je došao na ideju otići u Maroko. "Kako u Maroko, u ovakvoj situaciji, kako u pustinju, kako obaviti wc? Nisam mogao upisati u Google - čovjek u kolicima u pustinji, jer tada nitko s kolicima nije bio u pustinji, tako da sam puno iskustava morao isprobati na vlastitoj koži", pojašnjava.

Povezane vijesti

• U porečkoj knjižnici gostuje PUTOPISAC I PLANINARSKI VODIČ MATEJ PERKOV
• Turistička zajednica nabavila tribike i kolica za turiste koji se teže kreću