Branislav Danveski (Snimio Milivoj Mijošek)
Kada dođe do nezgode na moru, nema premišljanja, reagira se ljudski, brzo. Tako je prije pola godine, 7. svibnja, učinio pulski ronilac Branislav Danevski (64) kada je na udaljenosti od 17 milja od Pule spasio dvije žene iz prevrnute pulske jedrilice "Canarino Furioso". Nevjerojatan je to i herojski poduhvat kojim je Danevski zaslužio Plavu vrpcu Vjesnika za 2022., koja mu je prije nekoliko dana dodijeljena u Dubrovniku.
O tome koliko je bila žestoka konkurencija govori i to da je u pojedinačnoj kategoriji bio nominiran i Mario Orlandini, ronilac s Mljeta, koji je kod otočića Glavat po vjetru od 30 čvorova i uzburkanom moru spasio čak devet turista iz potonule izletničke brodice. Nažalost, voditelja te brodice nije uspio spasiti.
Srećom, Danevski je spasio dva života. Najveća je to nagrada, a Plava puno znači svima koji žive uz more i od mora. Za Branislava Danevskog ona je priznanje ne samo za herojski poduhvat, već i profesionalnost koju je stekao u 40 godina bavljenja ronjenjem. I nakon pola godine impresije su još jake. Priznaje da je tek dodjelom nagrade shvatio što je učinio. U njegovom ronilačkom centru smještenom u Marini Veruda prisjećamo se te teške noći kada se, jedreći iz talijanskog Pesara prema Puli, jedrilica Canarino Furioso iznenada prevrnula u 2.30 sati. Odlomio se bulb kobilice, a prema tvrdnji skipera, prije prevrtanja su u nešto udarili.
Tri muška člana posade pritom su pala u more, dok su dvije žene ostale zarobljene u kabini. Trojica jedriličara su se popela na korito prevrnutog plovila, a jedan od njih je uspio sačuvati mobitel i pozvati pomoć. I tako dolazimo do Danevskog…
"Telefon mi je zazvonio u 5.09 sati kada mi je lučka kapetanica pulske ispostave dojavila da su dvije osobe u moru zarobljene u kabini te me pitala želim li biti u timu za spašavanje. Odmah sam pristao", započinje svoju priču.
Reagirao je u nezamislivom, rekordnom roku - od kreveta na Stoji do prevrnute jedrilice u moru trebalo mu je svega pola sata.
"Krenuo sam u 5.09 sati, a sljedeći telefonski poziv bio je u 5.18. Dakle, trebalo mi je 9 minuta od Stoje do Marine Veruda gdje sam pripremio sve što mi je potrebno. Oko 5.30 došla je obalna straža i u 5.40 smo krenuli i za dvadesetak minuta stigli na mjesto nesreće. Brod nije bio ni stao a ja sam se već bacio u vodu. Jedrilica je bila okrenuta za 180 stupnjeva, s otvorenim jedrima, a na sve strane su visile špage. Pod vodom sam osvjetljavao i krčio put. Morao sam podroniti 3-4 metara da bih ušao u kokpit broda. Kad sam došao ispred vrata nisam mogao ući jer je od špaga i jedara sve je bilo spetljano i zakrčeno. Provlačim se, dajem signale. Ništa. Osvjetljavam. Ništa. Izađem s druge strane na prozor, udaram. Opet ništa. Nema feedbacka. Vraćam se nazad, čupam, bacam sve iza sebe. Od skoka u vodu nemam osjećaj za vrijeme. U jednom trenutku pojavila se ruka za koju ne znam čija je, ali se kasnije ispostavilo da je bila od Magdalene Vodopije (direktorica pulskog Sajma knjige, op. a.). Stisnuo sam je. Nema odgovora. Stisnem je još jedanput. Ništa. Tek treći put dobivam lagani feedback i tada sam vidio da je netko, srećom, živ", još uvijek se živopisno, kao da je jučer bilo, prisjeća Danevski spašavanja.
"Onda sam se opet spustio dolje na 3-4 metra. Opet sam micao jedra, no nisam mogao ući jer su škale pale na mene. Odgurnuo sam ih i opet su pale na mene. Potom sam ih gurnuo leđima i ušao unutra. Lampom sam osvjetljavao prostor jer iako je svitalo, ispod površine mora u zatvorenom se prostoru ništa nije vidjelo. Izvadio sam regulator za disanje, Magda mi je bila s lijeve strane a Sandra s desne. Nju sam zgrabio, dao joj regulator i rekao da počne disati. Držao sam bocu, nosio nju s dvije ruke, išao u rikverc, pazio da me nešto ne zakači, podronio još par metara da bi otišao desno gdje je bilo manje špaga i izašao van. Kad smo došli na površinu, bacili su nam pojas i Sandru izvukli van. Onda sam se vratio po Magdu, no u povratku je ona, pred kraj, od iznemoglosti, od tri sata provedenih u moru na 12 stupnjeva, ispustila regulator, no uspio sam je izvući", prisjeća se Danevski.
Danveski pliva prema potopljenoj jedrilici
Danevski ih je, i na obali, onako pothlađene, plavih usnica i u šoku, nastavio smirivati, pokušavao zagrijati i komunikacijom kontrolirati stanje šoka, sve dok nisu stigli do carinskog gata gdje ih je čekala prva pomoć pulske Opće bolnice. No, nije stao. Želio je spašavanje odraditi do kraja te je istoga dana u popodnevnim satima nastavio spašavati, ovoga puta - jedrilicu. Opet se obukao u ronilačko odijelo i na sredini Pješčane uvale zaronio i s balonom dignuo jarbol jedrilice kako bi je mogli dovesti do obale, gdje je idućeg dana nastavio sa skidanjem jedara i svega što se moglo skinuti.
"Sve je ovo rezultat rada i 40 godina iskustva, ljudi koji su me učili i podvodne fotografije kojom se bavim", smireno će i zadovoljno Danevski.
Kaže da su svi bili šokirani poduhvatom i hrabrošću, a on će na to - "da se ponovi situacija, opet bih tako napravio".
Na upit što mu znači priznanje kaže "spasiti dva života nije malo. Ima ljudi koji su napravili i više od toga. No, ljudi koji jedre godinama rekli su da je ova situacija bila pravi horor i svojevrsna nemoguća misija. No, u tom trenutku ti ne razmišljaš i jednostavno ideš nešto napraviti. Kazat ću - mogao sam jednu osobu izvući van pa da brod počne tonuti dolje, a da se to dogodilo ja bih krenuo za njim. To je ono što ljudi ne mogu shvatiti. Veliko je to priznanje kada te netko pohvali, no još mi je draže što sam dobio dvije sestre koje su dobile brata, a to je neprocjenjivo", kaže Danevski, od milja Dane, koji veli da je dodatnu snagu, smirenost i fokus ostvario i zahvaljujući svojoj partnerici koja mu je bila podrška.
"Svi koji su bili nominirani zaslužili su Plavu vrpcu. Svatko je dao dio sebe i svog iskustva da vrati ljude u život", ističe u svom dobro uhodanom ronilačkom centru u Marini Veruda, gdje prepušta posao svojoj djeci, a on za sebe veli da lagano odlazi u povijest. Nakon ovoga planira se vratiti svojoj prvoj ljubavi - fotografiji. Naime, Danevski je selektor BiH reprezentacije za podvodnu fotografiju i konstatno žirira, premda se više ne natječe. Ono što je još značajnije je to što je jedini Curs direktor u Hrvatskoj za rad s osobama s invaliditetom koje već 10-ak godina podučava ronjenju. Prije mjesec dana ronilačka mu je federacija dodijelila četvrtu, najvišu, počasnu razinu. Puno je titula i posla iza njega. Godine 1995. osvojio je titulu prvaka države u fototolovu - fotografiranju uz ronjenje na dah, te nakon toga sudjelovao i na dva svjetska prvenstva s kojih se, kao i s mnogih prije toga, vraćao s priznanjima i nagradama.
Magdalena Vodopija i Branislav Danevski
Točku na i još nisam stavio, nju ću sljedeće godine kada planiram izdati monografiju", otkriva Danevski s kojim smo razgovarali u utorak, na dan Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca, ali izgleda i ronilaca. Komentiramo da će iduće godine, kada svoj rad bude okrunio knjigom, imati 65 i zakonski biti spreman za mirovinu. Ipak, veli da ne miruje dok su tu djeca i more.
"Ja u ronilački centar i dalje prvi dođem i zadnji iz njega odem. Jagoda je šefica, Vito je instruktor, a ja sam tata i djelatnik. Ljudi nas vole, vraćaju se", kaže u svom Centru, gdje je prije više od 20 godina krenuo sa svega četiri kvadrata, da bi danas to postao centar međunarodne reputacije, kojemu se polaznici rado vraćaju.
Na upit što je za njega more, veli: "Punjenje energije, jer ja sam čovjek od mora, čovjek koji zaustavlja trenutak, što na kopnu što pod vodom, više pod vodom nego na kopnu. Meni je cijeli život posvećen moru. Uvijek sam želio imati mali obiteljski centar i na kraju se to obistinilo", ističe.
Na upit je li zadovoljan postignutim kaže - "prezadovoljan". I može biti.
Plava vrpca od 1966.
Plavu vrpcu Vjesnika utemeljio je 1966. godine novinar i književnik Ratko Zvrko, tadašnji urednik Pomorske redakcije u Vjesniku. Nakon gašenja Vjesnika 2012. brigu o dodjeli preuzeo je Sindikat pomoraca Hrvatske.