PIŠE VANESA BEGIĆ
Reforme
Počela je nastava, prvi tjedan je za nama, a početak još jedne školske godine uvijek je prilika za razglabanje o svim mogućim do sada (ne)provedenim reformama, mogućnostima i tehnikama obrazovanja.
Neke škole diljem Lijepe Naše, u malenim mjestima, ostale su zatvorene zbog nedostatka učenika, a zatvaranjem škola, nažalost, prestaje i kulturno-društveni život u tim mjestima. Škole su desetljećima bile središte kulturnog i društvenog života u malim mjestima, jedina (sa)znanja prenosila su se upravo ovdje, a tek nekoliko desetljeća unazad učitelji su nerijetko dekretom odlazili u neka zabita, mala mjesta prenositi znanje svojim budućim učenicima. Nerijetko hodajući i po nekoliko kilometara do škole, po snijegu i svakakvim vremenskim (ne)prilikama. U starim, oronulim zgradama s minimalnom opremom, gdje bi im radio-uređaj bilo jedino društvo i prozor u svijet i zbivanja.
Desetljeća su prošla, prošle su svakakve reforme, ukidanje ocjene prvašićima, opisne ocjene, prestanak zbrajanja općeg uspjeha na kraju obrazovne godine, ukidanje opisnih ocjena, ponovno opći uspjeh, "obična" matura, državna matura, šuvarica, ukidanje gimnazijskih programa i "pretvorba" u kulturološke i informatičke razrede, povratak gimnazijskim programima koji su u biti cijelo vrijeme postojali i zvali se drukčije, opći smjerovi, povratak dvogodišnjim programima, ukidanje istih, poluprazni smjerovi u nekim školama, u nas obavezno učenje talijanskog kao jezika sredina, zatim je to bilo fakultativno, smanjenje satnice likovnog i glazbenog... S druge strane, poticanje kritičkog i kreativnog razmišljanja i stvaranja kod djece, uz minimalan broj sati likovnog i glazbenog.
No, što se za vrijeme 45 minuta nastave likovnog tjedno može napraviti, niti izvaditi i spremiti pribor te početi nešto pošteno promišljat... Zatim je krenulo uvođenje blok-sata također svaki drugi tjedan, pa tu su nastavnici tih kreativnih predmeta koji moraju raditi u nekoliko škola da bi ostvarili punu normu... Neki rade i u tri-četiri manje škole i još im nedostaje koji sat do norme. Programi bi trebali poticati sve veću kreativnost, a pojedini nastavnici se žale da je sve to lijepo osmišljeno, teorijski, no od konkretnog rada nema puno kreativnosti, jer su programi prenatrpani.
Djeci je sada sve lakše, sve im se olakšava, a čini li im se tako medvjeđa usluga?, pitaju se stariji, iskusniji nastavnici. "Zar je dobro da djeca imaju serviranu lektiru preko interneta, da ne čitaju, sve prepisuju, da im je sve dostupno putem jednostavnog klika mišem i da ne trebaju tražiti, analizirati, kopati po knjigama da bi napisali referat, već im je toliko toga dostupno putem Ctrl C – Ctrl V. No, to dakako ovisi od djeteta do djeteta, koliko će koristiti i na koji način dostupne podatke, i hoće li se potruditi da nešto nauči. Hoće li biti zakinuti oni učenici bez informatičkih kabineta ili oni s ne baš previše opremljenim kabinetima, ili pak oni koji sve rade preko tableta i računala, hoće li oni biti zakinuti za neke "klasične" vještine? Koje je pravo obrazovanje, po mjeri, 21. stoljeća, koje nudi najviše saznanja?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
