Iako se ne želim prisjećati tih dana, neću nikada zaboraviti ono što se tada dogodilo, željela bih da se to više nikome nikada ne dogodi, kaže Tajana Lazendić tada Cerovac, medicinska sestra instrumentarka koja se našla u vihoru rata sa svojih 25 godina mladosti. Bila je dio pulske kirurško anesteziološke medicinske ekipe pri Prvoj gardijskoj brigadi Hrvatske vojske - Tigrovima. Našli su se u vihoru Oluje samo 200 metara iza prve crte bojišnice. Trenutak i mjesto krajnje pogibeljno. Granate su padale oko bolnice smještene u staroj školi u Staničkom polju.

- Kada smo se nakon akcije Oluja vraćali u Pulu zaustavili smo se na Punti gdje stanujem. Doktor Edo Matošević kojeg sam doživjela kao tatu jer sam bila najmlađa, izašao je iz busa i rekao mojoj majci: "Vraćam vam vašu kćer," prisjeća se Tajana kroz suze svojih doživljaja i brige koju je njena majka proživljavala tih dana gledajući na televiziji užas koji se događao na ratištu. Danas, kad sam majka mogu zamisliti tu brigu, kaže Tajana.

Nitko nije znao gdje smo

- Nikome nismo smjeli reći gdje se nalazimo pa tako niti svojim najbližima. Nismo se mogli javljati telefonom. Niti u pulskoj bolnici nisu znali gdje se nalazimo na ratištu. Sveopća kaotična situacija. Tek kasnije, kada se vratiš kući shvatiš koliko je bilo dramatično. Premda smo i ranije bili s policijom na Velebitu kao dio sanitetske ekipe, nismo skužili u kojoj smo pogibelji bili u Oluji. Tek kada se sve završilo postali smo svjesni koliko si bio mali i kako se lako moglo dogoditi stradavanje. Tako smo na dočeku 119. pred Arenom slavili što nitko nije stradao, evocira Tajana sjećanje na te dane. (J. ORLIĆ)