Piše Robert Matteoni
Gradske face su govorile, on je prava faca
Obožavao sam uvijek Pulu, sa svim njenim ljepotama i slabostima. Nešto je posebno u ovom gradu i koliko te god nerviraju neke stvari i ljudi, čim odeš na par dana ‘vani’, jedva čekaš da se vratiš. U moje vrijeme živjelo se puležanski, s društvom od 20-tak ljudi koji su se družili u ‘Brionima’, kod Karlućia, Iže… Bio sam sa svima dobar. Danas? Imam svoj život, treniram, odigram neki meč za gušt, ali nakon 4-5 sati boravka na tenisu, dosta mi je. Kako god okreneš, godine idu, vidiš samo koliko mi je kose manje. No, ne dam se, I danas pozivam koga hoće na tenis meč. Peraje? Danas bih malo teže nekog dobio u perajama koje čuvam u ormaru nakon 25 godina. Lijepa uspomena. Imam pehara za izvoz, nekad su se davali samo oni, novca je bilo malo - citat je ovo iz jedne od "Šetnji na 7 brežuljaka", rubrike koju sam u ovom listu pisao početkom milenija.
