tuto el mondo xe un paese
Argentinka Deborah, praunuka Ivana Cinića iz okolice Buja, u potrazi za obiteljskim korijenima
Nije to tek tako, u par rečenica objasniti zašto su se tog sunčanog dana dvije djevojke iz Argentine i autor ovog teksta iz Pule zaputili u selo Krasica, kraj Buja. Možda je, kao i kod svake složenije priče, najbolje krenuti od početka, što bi u ovom slučaju bila daleka 1917. godina. Naš je glavni lik Ivan Cinić, tada 20-godišnjak koji je, nakon borbe u Prvom svjetskom ratu, odlučio reći zbogom – i oružju, i Istri, i neizvjesnoj budućnosti. Svoju je sreću najprije otišao potražiti u talijansku Genovu, gdje je upoznao ženu svog života, Olgu Antoniu Calcina. Oženili su se dvije godine kasnije, i u ožujku 1923. godine, dok je ona već čekala njihovo prvo dijete, ukrcali se na brod za Argentinu. Tamo ih je, govorilo se, čekala obećana zemlja koja je strancima poklanjala zemlju. Ostatak svog sretnog života Ivan je proveo tamo, obrađujući zemlju i živeći od nje, bez previše osvrtanja na sve što je za sobom pustio ovdje. Od njega nam je danas ostao rodni list, kraći tekst i nekoliko fotografija: mršav je i visok, viši od 190 centimetara, ispijenog i oštrog lica, s markantnim brčićima.
