Za mene je nevjerojatno da Miletić ili Sponza nisu ni jednu riječ rekli o slučaju bivšeg ministra Kuščevića. I normalno da nisu rekli. Jer Kuščević je, očigledno, za te rabote itekako nadaren, ali nije ni do gležnja ekipi naših "Kuščevića" u Istri, kojih nema 70 ili 90, nego možda 120, kaže Kajin

U istupima sa saborske govornice osim što je često otvarao teme o kojima se rijetko tko usudio progovarati, znao je biti direktan, ali i površan, općenit, govoriti načelno. O njegovoj sklonost da proziva sve i svakoga, bez dlake na jeziku, mišljenja su oprečna, nekima graniče s hrabrošću, drugima s ludošću. Moguće je da je jedini saborski zastupnik protiv kojeg je HRT podnio tužbu za naknadu štete i to zbog izjave da se na nacionalnoj televiziji može kupiti gotovo svaka emisija. Nakon nekoliko ročišta dobio je presudu u svoju korist, a obranu je temeljio na Ustavu prema kojem zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost zbog izrečenih riječi.

Buzećan Damir Kajin u kolektivnoj memoriji utisnut kao pučki tribun, borac za malog čovjeka, već odavno ne "grmi" sa saborske govornice, već lokalne gradske, buzetske, gdje obnaša funkciju nezavisnog gradskog vijećnika, no tužbe za povredu osobnosti, većinom zbog medijskih izjava, još su uvijek njegova svakodnevnica.

- Točno je. Bio sam prvi saborski zastupnik kojeg su tužili prema novom Zakonu o obveznim odnosima koji poznaje djelo sramoćenja, tzv. povrede osobnosti. Namjera saborskih zastupnika bila je apsolutno poštena. Sjećam se kao danas istupa sadašnje članice Ustavnog suda Ingrid Antičević Marinović koja je zastupala tu tezu da ako netko želi tužiti novinara, onda neka to ne čini po odredbama kaznenog zakona, neka ga ne tuži za klevetu, odnosno uvredu, već neka ga tuži za povredu prava osobnosti, prema odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na kraju ispada da se ono što je bila dobra intencija, izrodilo u nešto što je neusporedivo gore nego da se nekoga tuži po kaznenom zakonu. Onako si mogao ići u zatvor na dva ili tri mjeseca, a ovako zbog verbalnog delikta možeš pasti u dužničko ropstvo, reći će poznati Buzećan.

- Koliko se trenutno protiv vas vodi sudskih postupaka?

- Pet. Ima tu svega sa samo jednim ciljem, iza kojeg stoji po mom sudu samo jedna osoba u Istri. Neću je imenovati. Daleko od toga da je tu riječ o Borisu Miletiću, ili Valteru Flegu, pa čak niti o Giovanniju Sponzi koji mi je najavio jednu tužbu, ali je na kraju odustao, i to kad sam počeo govoriti o Mariji Kapetanki. Riječ je o istarskoj heroini kojoj su u okolici Žminja nacisti 1943. godine ubili oca, majku, tri sestre, od kojih je jedna bila u osmom mjesecu trudnoće, te dva brata. Problem je bio u sljedećem: dok je IDS obnašao vlast, njena zemlja, koja je za vrijeme Jugoslavije nacionalizirana, bila je urbanizirana, a potom deurbanizirana. Međutim, netko je došao reketariti njenu kćerku i tražiti od nje 600.000 eura za urbanizaciju zemlje koju je namjeravala prodati bratu izraelskog predsjednika Shimona Peresa. Ali pustimo sada ovaj rovinjski slučaj.

Mene tuži Giancarlo Galan, bivši talijanski ministar kulture i turizma. Postupak se vodi tamo još od 2014. godine. Spor sam dobio prvostepeno u svoju korist i želim vjerovati da će drugostepeni sud potvrditi prvostepenu presudu. Takva čast na prostoru ex Jugoslavije, da je neki ministar, iz neke susjedne države, nekoga tužio, vjerojatno nikome nije pripala nego meni. Galan je bio dobitnik Grba Istarske županije. Rečenica zbog koje me tužio čak nije izvorno moja, nego je to jedna novinska konstrukcija, a otprilike je glasila da su "on i ekipa zamračili 50 milijuna eura". Na kraju sam morao dokazivati da su talijanski mediji objavili da su "on i ekipa zamračili 25 milijuna eura". To je bio izvoran talijanski tekst. Ali to je tek početak. Da apsurd bude veći, tužio me dok je izdržavao trogodišnju kaznu kućnog zatvora. Znači, tužio me iz kućnog zatvora i morao je talijanskoj državi vratiti ni manje ni više nego tri milijuna eura. Bilo je to vrijeme kad mu je sva imovina u Italiji bila zamrznuta, ali ne i imovina u Hrvatskoj. Galan se hvalio da su njegovi osobni prijatelji Ivo Sanader, koji mu pomaže za neke teme preko Učke, i Ivan Jakovčić, koji mu je pomogao tražiti kuću na prostoru Istre.

- Imate li dokaze za ove tvrdnje?

- Ne da imam dokaze, nego idemo sada korak dalje. Rekao sam da sam spor dobio prvostepeno u svoju koristi. Pred tri, četiri mjeseca, talijanske vlasti su Galanu na raznim offshore tvrtkama diljem svijeta pronašle još 12,6 milijuna eura. Ono što je za nas naročito važno jest da je Galan pri Veneto banci, koja je kasnije pripala Privrednoj banci u Zagrebu, skrivao ili držao još 10 milijuna kuna, ekvivalent od 1,4 milijuna eura. Nije "mnogo" za neke takvog kalibra, ali bi mnoge ovdje kod nas taj iznos itekako radovao. A kako sam ga krenuo prozivati? Negdje sam, kad je Sanader bio pritvoren, čini mi se u Austriji, u Salzburgu, pročitao kako su mu nakon četiri ili pet tjedana ekspresno oduzeli počast koju su mu dodijelili. S obzirom da je Galan bio dobitnik najvišeg istarskog priznanja, tražio sam da mu Županijska skupština taj grb oduzme. Normalno da je u Skupštini trajalo dvogodišnje mrcvarenje sve dok ta presuda u Italiji nije postala pravomoćna. Ali zapravo, poanta mog nastupa, kad govorimo o Galanu, je ta što ga talijanski mediji povezuju s izvozom kamena iz Raklja, a za mene se tamo dogodila jedna od najvećih devastacija u prostoru Istarske županije od Rimljana naovamo, jer je na jedan čudan način izvezeno između dvije i tri tisuće brodova kamena, a na tom prostoru ostala je trajna mrlja.

- Tko vas još tuži?

- Te iste 2014. godine tužila me i jedna osoba koju neću imenovati, a koja je dobila županijsku koncesiju nad nekim plažama u Poreču. Dodijeljena je na zadnjoj sjednici Županijske skupštine pred izbore 2013. godine. Izjavio sam da ta koncesija spada u top deset pogodovanja u Istri.

- Pa zašto ste to rekli?

- Imao sam informacije i to je nesporno da su te koncesije preprodane za oko pola milijuna eura. Na način da je ta osoba sto tisuća dobila odmah, preko računa jasno, a ostalo će dobivati u razdoblju od narednih 15 godina. Ta me osoba tuži zbog duševnih boli, jer da nije mogao spavati, da ga je boljela glava, da je vjerojatno morao piti kamilicu. Čak je ishodio potvrdu od sudskog vještaka psihijatrijske struke da je možda imao neku malu, sitnu bol, ali u trenutku kad je vještak izdao taj nalaz nije znao, niti mu se ovaj pohvalio, da je ustupanjem te koncesije "de facto" zaradio pola milijuna eura.

- Jeste li koji spor izgubili?

- Svi su još u fazi sudovanja. Moji sporovi naime traju četiri, pet godina. Ima doduše jedan spor kojeg sam prvostepeno izgubio. Nakon što mi je prestao saborski mandat, tužili su me zbog jedne izjave iz negdje 2014. godine, čini mi se na press konferenciji u Puli, kako pojedinci na području jedne općine dolaze do zemljišta, kako se ono potom urbanizira i "valorizira" za osobne prilike. Dotični, također ga neću imenovati, tužio me zbog rečenice koja je otprilike glasila da je dobio županijski kredit za kojeg je trebao imati dva jamca, jasno da nije imao, za kojeg je trebao imati dva sudužnika, jasno da nije imao nikog, da je trebao jamčiti dvostruko većom vrijednošću nekretnine, a zapravo je jamčio manjom, da je trebao imati dvostruko veću kamatu, a ne manju koju je imao.

U tom tekstu potkrala se greška, ne meni, nego novinaru, ali ne Glasa Istre jer me u to vrijeme Glas Istre apsolutno nije pratio - da sam rekao da je on tu nekretninu prodao. S obzirom da sam do 2001. obnašao funkciju predsjednika Županijske skupštine, ja sam tvrdio da je on predao tu nekretninu Županiji u zalog da bi dobio taj kredit. Znači zbog slova "o", odnosno slova "e", riječi "prodao" umjesto "predao", a sve je drugo točno - ja sam proglašen krivim. Međutim, ja sam na toj presici zapravo prepričavao nešto što je jedan novinar izjavljivao na HRT-u, o tome da je načelnik kupio od jedne starice tri hektara za 21.000 kuna te je potom sebi urbanizirao tu zemlju i sam sebi je procijenio na 2,5 milijuna kuna. A procijenio ju je jer mora promjenu nakon urbanizacije prijaviti Povjerenstvu za sukob interesa. Hvala Bogu da nismo na Braču.

- Prošle godine podignuta je nova tužba zbog povrede osobnosti?

- Točno. Tužio me Danko Končar. Za mene je to možda najčudnije što može biti. Zanimljivo je da je strateškim partnerom Uljanika postao na temelju jedne ponude koja je bila ispisana na jednoj kartici i jednoj četvrtini druge, bez ijedne brojke ili roka. Debeljak je u to vrijeme dao neusporedivo zreliju i potpuniju ponudu. A što je bila moja inkriminirana rečenica. Od riječi do riječi - "da nije kriva Vlada što je Končar suvlasnik Glasa Istre u 33 posto, novine koja je bilten IDS-a (iako sad vidim da malo zaokreće smjer) i koja otvoreno zagovara njegov ulazak u Uljanik, a svi znamo da sam ne može pomoći posrnuloj tvrtci." To je rečeno par mjeseci nakon što su supružnici Cetinski i na kaznenom i na građanskom sudu dobili spor protiv Končara i dokazali da je Končar njih koristio za kupnju dionica Glasa Istre.

- Od samih političkih početaka izvrgnuti ste prijetnjama. Navodno vas je na stranačkim skupovima sredinom 90-ih godina čuvao i Miletićev otac?

- Dobivao sam na desetine pisanih, usmenih i telefonskih prijetnji. Čak mi se pucalo pod prozorom. Nikad nikoga nisam prijavio, ali su službe doznale za jednu prijetnju meni i sinu i one su same pokrenule kazneni postupak protiv te osobe. U to sam vrijeme bio već tri, četiri mandata i član Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Anonimna je poruka glasila: "Što bi bilo kada bi ja tebi ubio sina". Stigla je mjesec ili dva nakon što je ubijena Ivana Hodak. Prisluškivanja me nikad nisu previše tangirala jer čime se ja bavim da se to ne bi moglo znati. A ono što mislim, to sam spreman javno kazati.

Kad smo imali stranačke skupove na otvorenom, moglo je to biti 1995. godine, a prethodno se na porti Županijske skupštine zaposlio Miletićev otac, zadužili su ga iz IDS-a da me na nekom skupu prati, iako su to učinili bez mog znanja. Uvijek sam bio protiv toga jer sam mislio da ne možeš biti vjerodostojan ako se s ljudima kojima govoriš ne možeš pozdraviti.

Ima jedna zagrebačka anegdota. To je isto moglo biti sredinom devedesetih. Više mi se puta dogodilo na putu do Sabora, u to vrijeme smo bili smješteni u hotelu Dubrovnik ili Palace, da bi me netko prepoznao i pljunuo me. Vratio bi se u hotel i presvukao pa taksijem otišao u Sabor. Jednom je njih dvoje, troje počelo trčati za mnom na Trgu Bana Jelačića. Ne da sam bio brži, nego sam imao malu prednost i uspio sam ući u predvorje hotela Dubrovnik. Tamo je s nekim društvom sjedio Vladimir Šeks. Vidio je da nešto nije u redu. Pitao me što se događa. Rekao sam da me proganjaju po Zagrebu. Ustao se, imao je tjelohranitelje uz sebe, išao je prema njima i otjerao ih. Tako da mu se mogu na tome zahvaliti i reći da - ako me netko čuvao - onda me čuvao Šeks.

- Čemu takve reakcije u Zagrebu?

- To je bilo vrijeme kad smo mi iz IDS-a bili doživljavani prema vani kao autonomaši, kao secesionisti, kao netko tko želi odcijepiti Istru od Hrvatske, pokušava talijanizirati ove prostore.

- U međuvremenu, prijetnje su zamijenile tužbe. I dalje nesmanjenom žestinom kritizirate političku scenu, nije nemoguće da vam još koja pristigne na kućnu adresu…

- Pa, prilike u Hrvatskoj, pogotovo nakon presude Ustavnog suda od 12. srpnja ove godine, ipak se mijenjaju, Sud je u toj svojoj zadnjoj sentenci o slobodi izražavanja, kao jednoj od temeljnih načela demokratskog društva, ponovio stajališta Europskog suda za ljudska prava da pravo na slobodu izražavanja ne znači samo plasiranje informacija i ideja koje su blagonaklono prihvaćene i ne smatraju se uvredljivim, nego i onih informacija koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju, ako je to u javnom interesu. Ja niti sam imao namjeru nekoga vrijeđati, niti nekog šokirati, niti uznemiriti, najmanje klevetati, ali smatram da ako netko dobije koncesiju pa je preproda za pola milijuna eura, da je u interesu istarske javnosti da to zna. Ako je netko kupio nekretninu za 21.000 kuna pa si tu nekretninu urbanizirao i sam sebi procijenio na 2,5 milijuna kuna - da istarska javnost to mora znati.

- Jedno je činjenica, drugo kleveta. Koliko imate uporišta za svoje tvrdnje. Nije li simptomatično da nakon vaših istupa uglavnom izostaje službena reakcija onih koji bi trebali reagirati?

- U Hrvatskoj nakon Kuščevića mnogo toga će se naprosto morati promijeniti. Problem Istre je taj što novinari o tome nisu smjeli pisati i progovarati. Čast izuzecima. Mi u Istri smo imali još jedan dublji problem. Prepričat ću susret s bivšim državnim odvjetnikom Nuićem 2014. godine. U ono vrijeme sjedimo u Mercatoru, danas Konzumu u Puli. On pije kavu, ja sam naručio sladoled. I on meni u tom trenutku kaže: "Znate kako su mene smijenili?". "Ne znam. Recite", uzvraćam. "Pa tako što je jedan dužnosnik IDS-a obilazio suce i nudio im moje mjesto državnog odvjetnika, jer da je sve dogovoreno sa Sanaderom", uzvratio je. U takvoj atmosferi u Istri je bilo nemoguće polučiti bilo koje promjene, ali zato Istra, između ostalog, kao možda nitko, plaća ceh nesloboda koje su možda najbolje došle do izražaja kroz propast Uljanika.

- Pa koliko godina ste bili član IDS-a? Prozivati ste počeli neposredno prije, odnosno tek nakon što ste objavom kandidature za župana, mimo stranačke procedure, prestali biti član IDS-a?

- U IDS-u sam bio od druge polovice 1990. godine do siječnja 2013. godine. Te 1990. godine održao sam prvi veliki skup u prepunoj dvorani Narodnog doma u Buzetu, zajedno s Martinčićem i Debeljuhom. Tad sam se prvi put sreo s Ivanom Jakovčićem, koji je u IDS ušao mjesec dana nakon toga. Znači bio sam u IDS-u 23 godine, ali je isto tako činjenica da Jakovčić i ja gotovo da i nismo razgovarali od 2003.

- Zašto?

- Zbog njegovog permanentnog okolišanja sa Sanaderom. Smatrajući da za to nismo dobili mandat i da je to pogrešna politika koja će nam se obiti o glavu. Iako ću reći da je Sanader, a tu sam možda najviše ja posredovao, odradio jednu veliku stvar za Uljanik kad je tamo 2005., 2006. godine prepustio dionice Viktora Lenca u tridesetak postotnih udjela Uljaniku. To je bila sigurno pozitivna stvar koju je Sanader učinio za Istru.

- Koja je najveća pogreška koju ste napravili na svom političkom putu? Možda način na koji ste otišli iz IDS-a? Je li bilo korektno prozivati članove IDS-a, koji su vam prethodno godinama bili logistika?

- IDS se nije mogao mijenjati unutar IDS-a. Mogao se mijenjati samo izvana. Za mene je IDS povijesna stranka. Ono što sam ja te 23 godine radio za IDS nije vjerojatno radio nitko. Povijesna je ne zbog toga što sam preko nje obnašao neke mandate, već zbog ideja koje su ispisale povijest Istre u tom razdoblju. Iako se danas usuđujem kazati da ova generacija vodstva IDS-a, u zadnjih deset godina, niti ima ideologije, niti sposobnosti da bi mogla osmisliti jednu aktualnu istarsku priču, jer je previše okupirana samo sa sobom. Jednom riječju - predobro im je. Mi smo uspjeli 1990., 1991. godine jer nismo imali ništa, pa smo bili sve spremni žrtvovati. Između ostalog, znajući da nemamo što izgubiti, a ovi danas se nisu spremni boriti. Za mene je nevjerojatno da jedan Miletić ili Sponza nisu ni jednu riječ rekli o slučaju bivšeg ministra Kuščevića. I normalno da nisu rekli. Jer Kuščević je, očigledno, za te rabote itekako nadaren, ali nije ni do gležnja ekipi naših "Kuščevića" u Istri, kojih nema 70 ili 90, nego možda 120.

- Niste odgovorili na pitanje koja vam je najveća politička pogreška.

- Netko će reći da je moja najveća pogreška što u izbornu utrku za župana 2013. godine nisam išao kao nezavisni, već kao kandidat SDP-a. Ne, nije. Moja najveća politička pogreška bila je 2015. godine na parlamentarnim izborima kad smo stvarali nacionalnu koaliciju, pa se tu odjednom pojavio i Milan Bandić. Kad sam sve kandidature dan prije roka predao u Zagreb i kad sam se doslovce našao ucijenjen - ili će prva stranka biti Bandićeva, ili mi propada kompletna kandidatura. Trebalo je tada distancirati se od izbora, što bi mi sigurno bilo politički neusporedivo bolje. Jer moj zadnji, peti saborski mandat, bio je moje najzrelije razdoblje. Uspio sam osujetiti način na koji su u IDS-u željeli riješiti sudbinu Purisa i Mirne. To je bilo razdoblje kad sam uspio spriječiti sve deložacije zbog RBA zadruga. Kad sam spriječio izbacivanje na ulicu tzv. zaštićenih najmoprimaca.

To je bilo vrijeme kad mi je pošlo za rukom da se očisti policijski odjel za borbu protiv narkotika u Puli, kad su četiri policajca morala biti suspendirana. Neka nitko ne misli da je to bilo tako jednostavno raditi. To je bilo vrijeme kad se zaustavila kompostana u Buzetu i kad su na vidjelo izašle silne offshore tvrtke onih koji su bili iza kompostane. Nikad u životu nikoga nisam prijavio, a još manje tužio. Ali oko ove kompostane potrudio sam se da sa svim tim offshore kompanijama dođem i do ministra MUP-a i do ondašnjeg državnog odvjetnika. Preko tih offshore tvrtki pao je Zdravko Mamić, kojeg ja nisam nigdje vidio u tim dokumentima, iako si sada postavljam pitanje što mi je to trebalo.

Jedan je osnovni razlog kojim sam se rukovodio izlazeći iz IDS-a. To je 70, 90 ili ne znam koliko pojedinaca koji su pretvarajući javno u privatno, po mom sudu, postali teret ovim prostorima. Meni nikad nije palo na pamet sudjelovati u toj bezočnoj otimačini. Napadao sam vrhušku, a ako se netko drugi u tome prepoznao to je druga stvar. Bio sam saborski zastupnik 20 godina, pet mandata. Nakon izlaska iz IDS-a bio sam županijski vijećnik do 2017. godine. Nakon toga nisam se više kandidirao ni za Županijsku skupštinu, niti za Sabor. Odlučio sam ići samo na lokalne izbore u Buzetu, ako ništa drugo da građani Buzeta imaju još neki izbor.

- Smatrate li da ste sa državne i regionalne političke scene nestali u naponu snage? Da niste u vrhu politike u kojoj ste bili, moguće i zbog krive političke procjene? Da li vas to frustrira? Da li je kriv politički model koji ste primijenili izlazeći iz stranke?

- Nisam frustriran. Iako tvrdim da sam mogao najviše dati sada u ovim godinama. Apsolutno najviše. Tvrdim također da je moj utjecaj danas preko Učke, pa i čitanost, tri puta veći od bilo kojeg drugog istarskog političara. Ako sam ja izgubio, a jesam, daleko su više izgubili Buzet i Istra nego ja. A Istrijanima mogu samo jednu stvar poručiti. Ako budete birali lopove, kleptomane, narkomane, onda nemojte reći da ste žrtve, nego ste suučesnici u toj raboti.

- Nije li kleveta prozivati nekoga narkomanom, a za to ne imati dokaze?

- Impliciram da u vrhu politike ima i narkomana. Ne klevećem nego impliciram. Poznajem tu strukturu, znam kako funkcionira i znam čemu su koji pojedinci skloni. Nisam nikad nikoga tužio, kao što rekoh, nisam nikome ništa imputirao, ničije ime neću spomenuti, ni jednu stranku nisam apostrofirao. Ne vidim zašto bi me neko zbog toga tužio, ali znam da Pula i Istra imaju ozbiljan problem zbog droge. Ili ćemo se s time suočiti, ili ćemo ostati bez onog, kako ga ja volim nazvati, vlastitog prepoznatljivog istrijanskog DNK.

- Mislite da se možete vratiti na političku scenu? Imate li ozbiljnije političke ambicije?

- Ako imamo na umu kandidaturu za županijsku Skupštinu, reći ću da. Ako netko pod tim podrazumijeva kandidaturu za Sabor, reći ću također da.

- U okrilju koje političke opcije, kao nezavisni?

- To ću vidjeti, ili kao nezavisni, ili kroz neku drugu opciju, ali sigurno je da imam ozbiljnije političke ambicije.

- Načuli smo da vas nagovaraju da se kandidirate za predsjednika države.

- Najsretniji bih bio kad bi mogao platiti da ta nagađanja prestanu. Meni to nije potrebno. Jednom sam u tome sudjelovao, to je dobro zbog političkog i medijskog prostora, međutim to košta, a ja sebi to sigurno ne mogu priuštiti.

- Kad smo kod predsjedničkih izbora, provodeći zagrebačku direktivu, istarski SDP 2013. godine okupio je koaliciju kontra IDS-a. Sad Milanović, prema nekim najavama, dolazi u Istru po podršku IDS-a na predstojećim predsjedničkim izborima. Kako to komentirate?

- Volio bi da kad Milanović dođe u Pulu, ili gdje već, zajedno s vodstvom IDS-a sjedne i otvoreno progovori o istarskim "Kuščevićima". Normalno je da će vodstvo IDS-a reći da je sve po zakonu. Ja sam isto tako svjestan činjenice da Kuščević nije otišao u Vladu i tamo proveo tri, četiri godine, da bi imao još tri ili četiri vile. Isto sam tako siguran u sljedeće: da se Jakovčić s mjesta ministra nije vratio u županiju 2001. godine kad je postao župan, ne bi posjedovao ovo što ima. Kategorički tvrdim da se s najviših državnih pozicija ne može ni krasti niti bogatiti, jer te pozicije nadziru mediji i državne institucije. Danas, ako se dolazi do novaca na jedan dvojben način, dolazi se na razini lokalne samouprave, u općinama, gradovima, komunalnim poduzećima, i jasno, kad govorimo o nacionalnoj razini - javnim poduzećima. Da zaključim. Ono što očekujem od Milanovića je da kaže: "Tražim vašu pomoć i osuđujem sve vaše "Kuščeviće" u Istri".

Povezane vijesti

• Kajin: IDS nas gura u zajednicu otpada Rijeke
• Gradnja pročistača za 45 milijuna skuplja
• Odabir izvođača pročistača bio je zakonit