Nakon devet dana na moru vrijeme je pokazalo svu svoju surovost. Strašna nevera spustila se na mene. Bilo je užasno, uhvatila me neka tjeskoba, na otoku bez i jednog stabla, kiša, jak vjetar koji me šibao, munje i gromovi, a ja držim kajak i vesla i molim Boga samo da mi ih more ne odnese

"Svi smo mi na jednom velikom brodu zvanom Zemlja, nemirnom i krhkom, baš kao što sam i ja bio sam, u kajaku, usred Kvarnera. Tu zadnju noć na Prviću, nakon devet dana na moru, vrijeme je pokazalo svu svoju surovost. Strašna nevera spustila se na mene. Bilo je užasno, uhvatila me neka tjeskoba, na otoku bez i jednog stabla, kiša, jak vjetar koji me šibao, munje i gromovi koji su presijecali crno nebo i ja koji držim kajak i vesla i molim Boga samo da mi ih more ne odnese. I tu sam skoro doživio prosvjetljenje!

Jesam, i zaplakao sam u jednom trenutku, ali znao sam bit će sve dobro. I to će proći. Tako je i bilo, pa je idućeg dana i moje ovogodišnje zavjetno putovanje završilo, a ja uplovio u zadnju luku na Krku praćen predivnim vremenom kao da noć prije nikada ništa nije bilo", ispričao nam je gotovo u dahu 57-godišnji Puljanin Milan Pačić koji živi u Banjolama, sukus ovogodišnjeg zavjetnog putovanja kajakom od Savudrije do Golog otoka kojim je simbolički želio obilježio 30 godina zatvaranja te zloglasne kaznionice i 25 godina akcije "Maslenica".

S bicikla na kajak

Kao i godinama unazad, i ove je godine kajakom krenuo na put, kako kaže, "zaokružiti dio Hrvatske" i dati svoj obol dečkima koji su proživjeli svašta tijekom Domovinskog rata, u kojem je i sam sudjelovao. Tako je svojevremeno 12 dana biciklom obilazio lička ratišta, potom je 2011. odvozio biciklom put od Pule do Vukovara na obilježavanje 20. godina pada Vukovara. Godinu kasnije kajakom je u devet dana prešao put od 495 kilometara Savom - od Bregane do Brčkog. Potom je 2016. kajakom prošao još 370 kilometara od Svetog Martina na Muri do Vukovara i još 25 kilometara da bi dotaknuo Ilok i Vučedol. I sada je na red došao Jadran.

- Nekako sam osjetio potrebu da se prisjetimo tog otoka i svega lošeg što je donio, a što je otišlo u povijest njegovim zatvaranjem. A prigodno, tu je bilo i obilježavanje "Maslenice". Dakle, start je bio u subotu 2. lipnja, sa same slovenske granice u Savudriji. Kao i dosad išao sam kajakom dvosjedom, kakvim sam išao i po Dravi i Dunavu, koji nije morski, ali se pokazao izuzetno dobrim i pouzdanim čak i na moru i dobro je držao pravac. Ima pet metara jer da je kraći ne bih se smio udaljavati više od 500 metara od obale. Sobom sam imao i sto kilograma opreme, što hrane, što vode, šator i drugo što mi je trebalo za devet dana na moru, priča nam Pačić.

Dnevni rituali započinjali su mu u 5 ujutro: buđenje, slaganje šatora, molitva, doručak i u 7 sati pokret i tako, uz kraće odmore do 17 sati. Tada bi već počelo traženje uvale za noćenje, potom dizanje šatora i spavanje.

- Moje veslanje nije sportsko, nije natjecateljsko. Veslam toliko da mogu vidjeti da se kajak uvijek kreće naprijed.

Imao sam doduše neke loše vjetrove i struje, uzburkano more pa sam prvi dan umjesto planiranih 40-50, prošao tek 20-25 kilometara. Imao sam više žuljeva na lijevoj ruci jer sam 80 posto veslao tom rukom u borbi sa strujama, ali nisam imao neke jake upale koje bi me usporile ili u potpunosti onemogućile da nastavim, a sve zato što slušam svoje tijelo. Išao sam, dakle, od Savudrije do Marlere pa prešao na Crnu Puntu i tu me uhvatila nevera pa sam se sakrio u Koromačno. Potom sam tu prešao Kvarner koji je jako zeznut ako nemaš dobar vjetar, došao sam do Brestove pa išao na sjevernu stranu Cresa koja je jako nepristupačna. Ima par uvalica, ali sa stijenama visokim i do 30, 40 metara, u koje se može pristati barkom, ako nije bura, ako je, nema šanse prići niti blizu. Još sam imao pet kilometra do Belog pa sam htio ostati u jednoj uvali. Tu sam se popeo po jednoj stijeni, ali mi se komad stijene odlomio ispod nogu i pao mi na kajak. Sva sreća rupu je napravio iznad vodene linije, pa sam uspio malo upaljačem zapaliti plastiku i nekako je zakrpati. Međutim, nisam mogao tu spavati jer su stijene jako nestabilne i lako se odvale, u što sam se uvjerio, pa sam ipak odveslao dalje do Belog, točno u podnožje stijena na kojima se gnijezde bjeloglavi supovi. Tu mi je bilo baš lijepo, gotovo u dahu ispričao nam je nadalje Pačić.

Idući dan prešao je na Krk gdje ga je ulovila jaka kiša zbog koje je par sati bio primoran čekati prije samog ulaska u mjesto Krk, gdje je prvi puta u ovoj avanturi spavao u kampu, a ne na divljim, izoliranim plažama. I to ne bilo kakvom, već vrhunskom Valamarovom, ali je, kaže, morao isploviti do 6 sati jer je takav bio dogovor s čuvarom.

Obišao je potom Krk, Staru Bašku i prešao na Prvić. I tu su počeli problemi?

Ulovila me zebnja

Tu zadnju noć, sa subote na nedjelju 9. na 10. lipnja, bila je takva nevera da se u trenucima pitao što mu je to sada sudbina namijenila.

- Problem nije toliko bila kiša, niti jako jugo koje je lupalo sa svih strana, već munje i gromovi.

Imao sam sve aluminijsko, kajak, vesla i konstrukciju šatora i bilo me strah, doista me ulovio neki strah, da ne prasne grom u mene, ali i da mi ne odu kajak i vesla i da se nemam kako vratiti. Nisam znao hoće li mi odnijeti šator iako sam na njega nabacao kamenja i opremu, ali uzalud? To u životu nisam doživio. Cijelu noć nisam oka sklopio, ali dobio sam fini dojam, iako subjektivan, da se moram moliti, ali i prepustiti na način da ne mislim uludo kako mogu nešto kontrolirati. Jer ne mogu! Drugo jutro, osvanulo je lijepo, sunčano, krasno i tada sam odlučio da neću ići na Goli otok. Imao sam s Prvića možda još sat vremena veslanja do Golog otoka, ali ulovila me neka zebnja i odlučio sam poslušati instinkt i vratiti se na Krk, zvao ženu da dođe po mene i tu je završila moja ovogodišnja zavjetna priča. Da je sve prošlo dobro, tu bih nedjelju bio na Golom otoku pa prespavao na Rabu pa Pagu i stigao do Maslenice. Ali mislim da se ne treba inatiti prirodi, da je ne treba izazivati, već se prema njoj odnositi s velikim poštovanjem. I stoga mislim da je moja odluka da ne tjeram inat bila poprilično razumna.

Da mi je more bilo naklonjeno, bio bih išao na Goli otok. Ovako sam zadnja dva dana bio u stalnoj borbi, čekao i po dva sata da se mogu maknuti dalje, imao daleko sporiji tempo nego danima prije i jednostavno je sve ukazivalo na to da trebam stati. Što sam i učinio, rekao nam je Pačić.

Moj zavjet, moj mir

Uspoređujući dosadašnja iskustva s hrvatskih rijeka s ovim morskim, kaže da je lakše ići rijekom koja te uvijek nekako gura naprijed svojim prirodnim tokom, kako je obala uvijek nadohvat ruke, udaljena najviše stotinjak metara, dok je na moru ta udaljenost do obale bila i do četiri kilometra?

- Ipak, želio bih doći kajakom do Prevlake, u etapama naravno, i tako zaokružiti tu našu lijepu zemlju da je nitko više ne dira. Baš poput stihova: "Pustite nam naš komad neba"!

To je moj mir, moj zavjet. U tih desetak dana sam sa sobom, svojim mislima, to me pročisti, smiri toliko da se više mjesecima ne uzrujavam ni zbog čega. Svi bi to trebali probati, to povlačenje u sebe, okretanje molitvi, odnosno bilo čemu što ih umiruje, što je pozitivno, što daje smisao nama samima. Mislim da bi to mnogima pomoglo jer smo svi nemirni u sebi, ali i prema vani, a zapravo svi smo mi na tom velikom brodu Zemlji koja je zbog toga nestabilna i nesigurna, naravno u nekim svojim drugačijim životnim ciklusima, zaključuje u istom tonu Milan

Pačić. (PIŠE Sandra ZRINIĆ TERLEVIĆ)