Riječ je o manjoj formi koja nas nastoji naučiti da pravo prijateljstvo može prevladati različite želje i navike, a sve to kroz poznate basne

Majkl Mikolić iz Teatra Naranča priprema predstavu "Priče iz čarobne kutije", koja će premijerno biti odigrana 21. listopada u 18 sati u dvorani narančastih stolica Dječjeg kreativnog centra (bivši Pionirski dom), a 19. listopada u Žminju. No, u organiziranim skupinama djeca će je moći pogledati već od početka idućeg tjedna. Bio je to povod za kraći razgovor s njim o ovoj novoj predstavi te planovima Naranče za naredne mjesece.

- Uskoro će pulska publika moći pogledati predstavu "Priče iz čarobne kutije". Što donosi ova predstava i kako je koncipirana?

- Riječ je o manjoj formi koja nas nastoji naučiti da pravo prijateljstvo može prevladati različite želje i navike, a sve to kroz poznate basne ("Kornjača i zec", "Lisica i roda" i "Poljski i gradski miš"). Naime dvije sestrične koje žive u različitim okruženjima, sastaju se nakon dugo vremena i više ne mogu pronaći zajedničke interese. Ipak, sjete se svoje omiljene igre iz djetinjstva - one su uvijek voljele glumiti priče koje im je pričala nona prije spavanja - a te su priče spremljene u unutar njihove čarobne kutije. One tako pred nama postaju svi likovi koje treba oživjeti. Predstava je nastala iz improvizacija, a igraju članice našeg Dramskog studija Elizabeta Košeto i Mathilde Vukosavljević.

- Trebaju li glumac i režiser u predstavama za djecu dobro poznavati i dječju psihu, ili trebaju jednostavno slijediti svoj instinkt?

- Ne bih možda to nazvao psihologijom, ali svakako da u radu treba poznavati pravila zanata. K. S. Stanislavski je jednom prilikom odgovorio na pitanje "Kako treba glumiti za djecu?" - "Isto kao i za odrasle samo - bolje..." Osobno mislim da je najveća razlika u temama koje se obrađuju. Izuzetno je važno da se djeci servira njima primjeren sadržaj koji će ih potaknuti na razmišljanje i iz kojeg mogu naučiti nešto novo i tako se razvijati. Isto tako je važno da taj segment ne bude nametljivo serviran, već da on pronađe svoj put do gledatelja na jedan nenametljiv način. (Vanesa BEGIĆ)