Tulio Covra (80) koji je proživio prvih deset godina u toj kući, bio je pozvan na otvaranje zdanja zajedno sa sinom Giannijem i njegovim sinovima blizancima. Tulio je pustio i suzu jer se nije mogao oteti pomisli da je nakon više desetaka godina opet tu, sjedi za stolom u svojoj rodnoj kući, ali sada novoj vili ispunjenoj starim uspomenama i asocijacijama na djetinjstvo

Obnova starih istarskih kaštela, uvrštavanje istarskog materijalnog i nematerijalnog nasljeđa, posebice iz istarskog zaobalja, u turističku ponudu postaje novi turistički hit paket na Poluotoku. Množe se stara zdanja preodjevena u novo ruho podsjećajući na vile i ljetnikovce s pitomih brežuljaka i romantičnih krajobraza iz talijanske regije Toscana. Ništa čudno i neobično kada ih povezuje ista povijest i prožima ista kultura, odnosno arhitektura. Jedan od tipičnih primjera je novoobnovljena vila plemićke obitelji Covra iz naselja Kovri, zaseoka između Novigrada i Brtonigle kojoj su sadašnji vlasnici Nataša i Nenad Kraljević udahnuli novi život, ispunjen pričama i slikama iz prošlosti te novim umjetničkim projektom "Od srca - Covra" – prvom knjižnicom prijateljstva u kući za odmor.

Građena sa srcem

Bila jednom plemićka obitelj Covra koja je živjela na otoku Korčuli. Pred ozbiljnim naletima turske pomorske flote na Jadranu obitelj se odlučila u 16. stoljeću odseliti u Veneciju. Ukrcali su najvrjednije predmete na brod i zaplovili prema sjevernom Jadranu. Na putu ih je sustiglo orkansko nevrijeme i doživjeli su havariju. Umjesto u venecijsku lagunu uplovili su do obale Karigadora, naselja u blizini Brtonigle, gdje ih je osupnula ljepota krajolika pa donose odluku da će novi život započeti na zelenim proplancima podno Brtonigle. Počinju s izgradnjom kuće i imanja pa 1801. godine kuća dobiva postojeće gabarite od oko 300 četvornih metara, a zaseok nazivaju Covri/Kovri. Vlasnici su više od 20 hektara plodne zemlje. Bave se maslinarstvom i stočarstvom pa otvaraju i mesnicu u Brtonigli. Uz raskošno gazdinstvo počele su nicati i kućice njihovih slugu od kojih se iz usmene predaje doznaje da su se plemenitaši Covra odnosili prema njima vrlo humano. Očigledno su to bili ljudi širokoga srca, jer srce na njihovu obiteljskom grbu to slikovito kazuje. Inače, na starom mletačkom jeziku riječ covri znači srce.

Novija povijest dvadesetog stoljeća i strahote Drugog svjetskog rata opet ih prisiljavaju na odlazak s ognjišta. Percepcija o novom teritoriju u sastavu Federativne Jugoslavije u komunističkom sistemu izazivala je u vlasniku Giovanniju Covra strah od tog režima. Prožeti osjećajem gubitka slobode i nacionalne časti te ljudskog dostojanstva zbog gubitka imetka kojega su na pošten način marljivim radom i odricanjima stekli, Covre se odlučuju za preseljenje na novi teritorij. U jednom od plimnih valova istarskog egzodusa otišli su za Trst, dok im je narodna vlast polovicu nekretnina nacionalizirala, a za drugu polovicu ih obeštetila isplatom nekog sitnog novca. Umjesto brodom, ovaj su se put odvezli kamionom, noseći sa sobom najdragocjenije predmete, tugu u srcu i nezaboravna sjećanja na svoju obiteljsku kuću u kojoj su odrastale generacije Covra. Givanni je krenuo iznova otvaranjem mesnice u Trstu, od čega se moglo solidno živjeti, ali uvijek s usudom stranca u tuđoj zemlji i neizgovorenim snovima o povratku kući. Pri koncu života rekao je na glas svoja osjećanja da će njegova duša pronaći pravi mir i spokoj kada se kuća bude obnovila i u nju opet uselila radost života koja je kroz deset generacija odzvanjala u njoj. Brat i sestra Kraljević koji su još 1989. godine dio djetinjstva proveli u kući kupljenoj od ondašnje Mjesne zajednice Brtonigla upoznali su svojedobnog vlasnika i saznali za tu njegovu želju. Od tada je u njima tinjala iskrica da u vili opet probude otkucaje srca – covra.

Nakon što je majka Mira, prenijela kuću u vlasništvo Nataši i Nenadu uspjeli su je u roku od samo godine dana, od 2017. do 2018. godine renovirati u pravo arhitektonsko remek djelo – vilu građenu sa srcem.

Sin Giovannija, Tulio Covra (80), unuk Gianni i njegovi blizanci bili su pozvani na svečano otvaranje vile i kao na filmskom setu pred brojnim kamerama i novinarima uzbuđeno prepričavali dojmove ne skrivajući uzbuđenje zbog raskošne ljepote na koju su naišli. Tulio je pustio i suzu jer se nije mogao oteti pomisli da je nakon više desetaka godina opet tu, sjedi za stolom u svojoj rodnoj kući, ali sada novoj vili ispunjen starim uspomenama i asocijacijama na djetinjstvo.

Novo arhitektonsko rješenje i uređenje interijera te eksterijera ove raskošne ljepotice potpisuje Boris Ružić, što mnogima prilikom spominjanja njegova imena postaje jedan od dobrih razloga za boravak u vili. (Sanja BOSNIĆ)

Povezane vijesti

• Najbolji kolači G. Baissero i V. Cernogoraz
• Novi vrtić u Brtonigli čeka europski novac
• Brtonigla: Čokolada i vino - kombinacija kojoj se ne može odoljeti