Točno u 12.45 sati, nautičku milju od ližnjanske obale, brod je naletio na podvodnu sidrenu minu. Od 109 članova posade, preživjelo ih je 36 * Proteklih je mjeseci u Ližnjanu uređen spomenik žrtvama, postavljena je informativna tabla, a u TZ-u je otvorena izložba fotografija "Rossarol nekad i sad" na kojoj se nalazi i originalno zvono s potonulog broda, visoko 33, široko 30 centimetara, posuđeno iz Povijesnog i pomorskog muzeja Istre

Stota je obljetnica potonuća talijanske ratne krstarice "Cesare Rossarol" koju je u ližnjanskom akvatoriju 16. studenog 1918. godine raznijela mina, samo pet dana nakon završetka Prvog svjetskog rata. Okrugla je to obljetnica kojom tvrtka Diving Network, u suradnji s Općinom Ližnjan, tamošnjim TZ-om i drugim partnerima, u sklopu projekta "Olupina ratnog broda Cesare Rossarol", prije svega želi obilježiti završetak Velikog rata, a potom i raznim aktivnostima podsjetiti na potonuće broda, čija olupina, stotinu godina poslije, predstavlja potencijal turističkog razvitka općine. Uz medijsku promociju, izradu vizualnog identiteta projekta, internetske i Facebook stranice, proteklih su mjeseci u Ližnjanu uređeni spomenik žrtvama potonuća, postavljena je informativna tabla, u TZ-u je do studenog otvorena izložba fotografija "Rossarol nekad i sad" na kojoj se, među ostalim eksponatima, nalazi i originalno zvono s potonulog broda, visoko 33, široko 30 centimetara, posuđeno iz Povijesnog i pomorskog muzeja Istre.

Nedavno su do olupine zaronili i specijalizirani novinari Fredrik Isaksson i Karin Engstrom iz Švedske, Finac Hartikainen Penetti Tapani, Talijani Cesare Balzi i Marcello di Francesco, te Wolfgang i Barbara Polzer iz Njemačke, koji će objaviti reportaže u ronilačkim magazinima i tako zakotrljati priču o dosad nedovoljno valoriziranim ližnjanskim potencijalima.

"Cesare Rossarol", dug 85, širok osam metara, gaza dubokog 3,11 metara, bio je talijanski ratni brod izgrađen tijekom 1913. i 1914. godine u brodogradilištu "Giovanni Ansaldo" u gradu Sestri Ponente kraj Genove. Porinut je 15. kolovoza 1914.

Imao je čelični trup podijeljen na 17 pregrada, a pogon su činila tri parna kotla Yarrow i dvije turbine Belluzo od 24.000 KS. Za gorivo se koristila nafta raspoređena u 24 tanka ukupnog kapaciteta od 285 tona. Uz pomoć dvije trokrake elise brod je razvijao brzinu od 31,5 čvorova. Pripadao je klasi lakih izviđača (esploratore leggero). Ti brodovi bili su sposobni za plovidbu u najtežim vremenskim uvjetima, a bili su namijenjeni izviđanju, pratnji i zaštiti većih oklopljenih ratnih brodova, polaganju mina, borbi s manjim ratnim brodovima i zrakoplovima. Na "Rossarolu" se nalazilo osam torpednih cijevi, četiri topa (102/35 mm), te tračnice za polaganje mina. Pod punim naoružanjem imao je istisninu od 1.235 tona.

Kapetan broda bio je Ludovico de Filippi, a posadu je sačinjavalo pet časnika, 104 dočasnika i mornara raznih specijalnosti. "Cesare Rossarol" ušao je u sastav tadašnje talijanske ratne mornarice 1. kolovoza 1915., u četvrtu grupu bojnih brodova južnog Jadrana, a borbene zadatke obavljao je po cijelom Jadranu, često u paru s jednim od svoja dva broda-blizanca ("Alessandro Poerio" i "Guglielmo Pepe").

Zajedno s blizancem "G. Pepe" sukobljava se 3. svibnja 1916. godine s četiri austrougarska razarača klase Velebit, a 2. listopada 1918. sudjeluje u bombardiranju Drača u Albaniji, što mu je ujedno bila i posljednja ratna akcija.

U zadnjim danima Prvog svjetskog rata brod napušta južni Jadran i kreće prema sjeveru, da bi doplovio u Pulu 5. studenog. Tog lijepog subotnjeg jutra, 16. studenog 1918., na zapovijed admirala Umberta Cagnia, u 11.40 sati isplovljava iz Pule prema Rijeci, ploveći kraj plutače za koju je nekad bio vezan bojni brod Szent Istvan, potopljen kod Premude pet mjeseci ranije, a potom i pokraj mjesta na kojem je bio usidren Viribus Unitis koji su prije dva tjedna potopili talijanski podvodni diverzanti.

Uz kapetana Ludovica de Filippija, na brod se ukrcao i Giovanni Pizzini, najbolji peljar talijanske ratne mornarice u Puli, čiji je zadatak bio izbjeći četiri velika minska polja s 1.450 sidrenih mina, položenih početkom rata. Točno u 12.45, nautičku milju od ližnjanske obale, brod je naletio na podvodnu sidrenu minu, čija ga je snažna eksplozija prepolovila. Krma je od siline eksplozije podignuta okomito na morsku površinu te je vrlo brzo potonula, dok je teško oštećen četrdesetak metara dug pramac nastavio ploviti još tristotinjak metara, sve dok i njega nije progutala voda. Brod je u roku od samo dvije minute potonuo na dubinu od 50 metara, povukavši u smrt više od 70 osoba. Od 109 članova posade, preživjelo je njih 36. Obitelji stradalih u Ližnjanu su im 1919. godine podigle spomenik. No, prema nekim drugim izvorima, broj žrtava je veći, spominje ih se 93. Mnogi brodovi doplovili su na mjesto nesreće, no većina posade bila je zarobljena u trupu u kojem je povučena u morski grob. Bio je to jedan od najvećih gubitaka talijanske Kraljevske ratne mornarice u Prvom svjetskom ratu. Spašavanje preživjelih otežavala je hladnoća, velika naftna mrlja koja se širila, brojne krhotine koje su nakon eksplozije plutale na površini mora, te snažan vjetar koji je preživjele nosio prema Rtu Munat veliki.

Oko 19.30 u Pulu je stigao kamion s 36 spašenih osoba, među kojima su bili časnik Mario Natti i časnički aspirant Andrea Longo koji su prebačeni u kasarnu Tegetthoff, dok su teže ozlijeđeni smješteni u Mornaričku bolnicu. Među poginulima bio je prvi i posljednji kapetan broda, 46-godišnji Ludovico de Filippi. Talijanski kralj posthumno ga je odlikovao za hrabrost u spašavanju mornara. Naime, brod je već uvelike tonuo kad je kapetan broda ugledao mornara za kojeg je znao da ne zna plivati i dao mu svoj pojas za spašavanje. Tim požrtvovnim činom osudio je sebe, potonuvši u smrt na vlastitom brodu. U svojoj četverogodišnjoj plovidbi radijus kretanja broda iznosio je 2.145 milja. Ratni brod “Cesare Rossarol” službeno je izbrisan iz flotne liste dekretom od 23. siječnja 1919. godine. Time su stvoreni uvjeti da se istim imenom nazove drugi brod. Ime Cesare Rossarol nosio je bivši njemački brod B97, izgrađen 1914. u Hamburgu.

S razvojem turizma, osobito ronilačkog, olupina postaje jedna od atraktivnijih lokacija u Istri i Hrvatskoj, posebno kad je riječ o naprednom tehničkom ronjenju. Ostaci broda zanimljivi su upravo zbog pozicije na kojoj se nalaze: blizini kopna i dubini, ali i očuvanosti. Idealni su to uvjeti za početnike u naprednom tehničkom ronjenju, što je prvi korak u obuci i treningu za ronjenje na većim dubinama, uz korištenje plinskih mješavina. Za razliku od olupine "Barona Gautscha", koja privlači rekreativce, naprednih tehničkih ronioca koji istražuju "Rossarol" sve je više, a lokacija postaje sve popularnija i zbog brojnih objava na internetskim portalima, u ronilačkim časopisima i u režiji najpoznatije svjetske ronilačke organizacije za napredna tehnička ronjenja Underwater Global Explorers.

Tvrtka Diving Network na ovaj način želi promovirati Istru i Hrvatsku kao svjetsku ronilačku destinaciju, te popularizirati ronjenje kao oblik aktivnog odmora. To bi, pribrojimo li tome i prije dvije godine potopljen Titov "Vis" u premanturskom akvatoriju, te otvaranje specijaliziranog hotela za ronioce u Premanturi, prokrčilo put prema novoj razvojnoj niši istarskog turizma, a moguće i pojačalo sezonu izvan same špice. (Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ, snimili Derk REMMERS, JP BRESSER i Rene LIPMANN)

Povezane vijesti

• Svečanim programom obilježena obljetnica stradavanja broda: "CESARE ROSSAROL" DANAS JE NEZAOBILAZNA DESTINACIJA RONIOCA