Podrška nemanji, pozornost Algiersima, a Jonathanu dva bisa, ali i kritike

Algiers su sinoć kao udarni bend koncertnog trolista pred 400-tinjak ljudi donijeli lucidan eklektički spoj gospela, južnjačkog rapa, post punka, soula, psihodelije, uz jak politički gard i tekstove

Od bogate koncertne večeri u dvorištu Rojca, s konačno jednim recentnim i intrigantnim stranim sastavom s američkog juga, ljepše je jedino bilo, nažalost sve rjeđe, generacijsko druženje i odlična atmosfera koju nije mogla narušiti ni apokaliptična sparina i vrućina.

Jako dobar tamnoputi vokalist Franklin James Fisher (usput i multiinstrumentalist) glasa izraslog na soulu i gospelu, teatarski, performerski basist Ryan Mahan, psihodelični gitarist Lee Tesche koji kao da je ispao iz Sonic Youtha te dugokosi, mršav, ali iznimno energičan engleski bubnjar azijatskog porijekla Matt Tong (koji je 12 godina svirao bubnjeve u poznatom indie postpunk bendu Block Party) sinoć su, kao udarni bend koncertnog trolista, u dvorištu Rojca pred 400-tinjak ljudi donijeli bogat i lucidan eklektički spoj gospela, južnjačkog rapa, post punka, soula, psihodelije, uz jake političke tekstove. Basist Ryan Mahan kaže: "Kada smo odrastali na jugu, kritike klasnog i rasnog ugnjetavanja bile su nasilno potisnute. Zato inspiraciju preuzimamo od Panthersa ili pokreta Chicano".

U energičnom prvom dijelu koncerta prizvali su, kako već kome, rani Suicide, TV on the Radio, Yeasayer pa i, zbog ataka, Death Grips, da bi se kasnije ublažili melankoličnim i iznimno uvjerljivim soul/gospel pjesmama. Da je bend velikog potencijala svjedoči i činjenica da im je drugi album "The Underside Of Power" producirao Adrian Utley iz Portisheada. Njihov svojedobni, na youtubu dostupan nastup na Radiju KEXP, u odnosu na ovaj pulski, umnogome je bio suptilniji, blaži, ali glazbeno jednako homogen. I inače su radijske stanice, bez publike, dobra mjesta provjere ima li ili nema bend što za reći.

Pljesak nemanji, Jonathanu dva bisa

Riječki Jonathan su tako prije nekoliko godina imali što za reći za debitantskog nastupa na Radio Puli, a to se pokazalo i sinoć, kada su kao završni bend ove bogate koncertne večeri , s najviše svoje publike (dominantno ženske) čvrsto odsvirali jednoipolsatan koncert, s čak dva bisa.

No, dojmljiva uvježbanost (nedavno su se vratili s američke turneje nastupivši u New Yorku, Atlanti, Memphisu, Appletonu, Chicagu, Chapel Hillu), uvjerljiv gitaristički udar, složene a pitke indie strukture, sve to ipak ne može otkloniti glavni dojam jednog ipak manirističkog, oponašateljskog benda čiji članovi, dobrano u srednjim godinama, gaje tinejdžerski imidž, a uz tekstove na engleskom jeziku. No, uza sve to, komercijalnog kruha tu baš i nema, svi članovi benda rade druge poslove, dok na tih svega par većih koncerata godišnje Zagrebu, Rijeci, Puli mogu ukupno skupiti najviše tisuću i pol do dvije tisuće ljudi.

Večer je otvorio nemanja (s malim slovom), projekt odvažnog pulskog glazbenika Luke Šipetića, aktivnog u bendovima NLV i Para Lele. Nedavno su izdali svoj album "Tarot Funk", a več i zbog odlične uvodne pjesme "The Fool" zaslužuju podršku. Uz Luku, nemanju čine Matej Perić (bubanj), Laura Matijašević (bass) i, sinoć svakako preglasan, Leo Beslać (organ, synth).

Album "Tarot Funk" Šipetić je sam snimao, producirao i miksao u kućici nedaleko od Pule u siječnju ove godine, a taj album, kao i sinoćnji koncert (iako je lajv nastup bitno mutniji) predstavlja svojevrsni hommage zvuku thai funka, afro-funka, anatolijskog (turskog) rocka 70-ih i kambođanskog psych rocka 60-ih. Nakon početne stidljivosti, iz pjesme u pjesmu opustila se basistica Laura, čiji je bas i najbolje zvučao. No, cijelom projektu manjka dinamičnost; svi manje-više sviraju kontinuirano, a čini se da bi bilo dobro da, budući da je riječ o instrumentalnom bendu, netko od instrumenta predvodi ideju/melodiju/temu/priču, da bude 'napadač'. Bez tempa, vodeće ideje i strasti (klavijaturist je pak ima previše), početni kredit se relativno brzo potroši.

Pozitivan primjer je odličan teksaški trio Khruangbin, na koje podsjeća nemanja, a koji vrlo zrelo (modelom 'manje je više' i jasne autorske poetske svjetonazorske pozicije) gaje sličan spoj istočnog funka, psihodelije i Moricconeovskih melodije. Jedna poznata 'špageti' dionica nije izostala, u kratkom prijelazu, ni kod nemanje.