DEAN KOTIGA, jedini istarski lovac u "Potjeri" i najveći lokalni ako ne i regionalni influencer: HRVATI IMAJU POPRILIČNO NIZAK KOEFICIJENT DUHOVITOSTI

Dean Kotiga (Tomislav Kristo / Cropix)

Kad netko ne zna što je ozbiljno, a što nije zapravo mi je najveći mogući kompliment, jer mi je upravo to i jedna od niti vodilja u svemu. Što je više moguće zamutiti granice i izmiješati to dvoje, da se ljude malo podsjeti koliko je to sve ista stvar i koliko ima smiješnog u ozbiljnim stvarima. S druge strane humor općenito kao takav izuzetno ozbiljna stvar i to govorim bez imalo ironije

Za razliku od raznih celebrityja za koje se lakonski kaže "da ih ne treba posebno predstavljati", Deana Kotigu je baš zanimljivo predstavljati jer je to čovjek, kako se ono poslovično kaže, s tisuću lica. Najpoznatiji je kao kvizaš odnosno posljednjih godina kao lovac u popularnom televizijskom kvizu Potjera. Nekima je poznat i kao filmski kritičar iako sam kaže da se time već godinama ne bavi iako filmove pasionirano i dalje gleda. Posljednjih godinu dana etablirao se kao influencer stekavši na svom instagramskom profilu preko 100.000 pratitelja, a nama je najzanimljivije da je sve to postigao jedan Istranin, pače Motovunac.

No, želimo naglasiti i nešto što u njegovim biografijama i CV-ima sigurno ne piše. Riječ je o jednom od najduhovitijih Istrijana i Hrvata uopće, što se vidi i iz njegovih nastupa u Potjeri, i iz njegovog popularnog Instagram profila, pa i iz ovog razgovora.

- Kaže Instagram da imate već 102.000 pratitelja. Pa kako je do toga došlo? Što to ljudima s osjećajem za sljedbeništvo nudi "Dean Kotiga, najveći lokalni ako ne i regionalni influencer"?

- Ljudi su jednostavno prepoznali kvalitetu mog Instagram profila, odnosno kako se to u tom svijetu kaže premium content koji nudim. Dobar dio njega čine edukativno-informativni Instagram storyji iz kojih se jako puno toga može naučiti, pa sam tako kad sam bio u Nišu snimao jako puno storyja o tome kako je taj grad tako nazvan zato jer nekada, u davna vremena, na tom prostoru nije bilo niš, pa kad su došli recimo stari Rimljani onda su rekli “čovječe, pa tu nema niš!”, i tako je nastalo to ime. S obzirom na jedinstvenu i originalnu kvalitetu, ne treba čuditi činjenica kako sam u svega godinu dana došao do 100 tisuća sljedbenika, što povijest ovih prostora ne pamti, pa se već sada na Sveučilištu u Celju piše jedan doktorat na tu temu.

Ne mogu biti predsjednik i premijer

- Na prošlim predsjedničkim izborima dogodilo se nekoliko glasačkih listića na kojima su birači dopisali vaše ime. Je li vas to, s jedne strane, navelo na razmišljanje da se možda uključite u politiku, a s druge strane, je li vas sada uoči parlamentarnih izbora neka stranka ili lista poželjela imati kao svoga kandidata?

- Nekoliko je relativno blaga riječ, jer sam samo ja dobio gotovo stotinjak fotki s nadopisanim imenom, što će reći kako ih je sigurno bilo i više. Već se tada počelo pisati o sloganu #kotiga2024, i meni je sasvim jasno da bi velika masa ljudi htjela vidjeti veliku masu poput mene na mjestu predsjednika Republike Hrvatske, ali vidjet ćemo što budućnost nosi. Uoči nedavnih parlamentarnih izbora bilo je raznih ponuda i poziva, ali ne mogu istovremeno biti i predsjednik i premijer. Polako, korak po korak.

- Mnogi ljudi, a to se vidi i po komentarima ispod vaših objava na Instagramu, ne shvaćaju na prvi pogled što je ozbiljno, a što je humor i zafrkancija (kad već u medijima ne smijemo reći zajebancija). Naći će se i takvih koji neće razumjeti ni podržati čak i vaše duhovite nastupe na Potjeri, što nas dovodi do dva pitanja. Prvo, što vama osobno humor znači u životu; i drugo: imaju li građani Hrvatske, da ne kažemo Hrvati, prilično nizak koeficijent duhovitosti?

- Meni je to kad netko ne zna što je ozbiljno a što nije zapravo najveći mogući kompliment, jer mi je upravo to i jedna od niti vodilja u svemu tome – što je više moguće zamutiti granice i izmiješati to dvoje, da se ljude malo podsjeti koliko je to sve ista stvar, i koliko ima smiješnog u ozbiljnim stvarima, dok je s druge strane humor općenito kao takav izuzetno ozbiljna stvar, i to govorim bez imalo ironije. Ali danas su svi svime preopterećeni, i to nije nužno stvar Hrvata, pa su uvjereni da moraju strogo odvajati što je ozbiljno, a što nije, i kad je vrijeme za šalu, a kad nije, u smislu “ok, sad smo se nasmijali, a sada idemo ozbiljno”. To je, kao i većina ljudskih uvjerenja, potpuno arbitrarno i poprilično glupasto, jer nema razloga da se paralelno ne voze i šala i nešala. U tom smislu mi je najdraže – i u “Potjeri” i izvan nje – vidjeti kad je netko zapeo u nekom međuprostoru i razmišlja jel’ ja nešto mislim ozbiljno ili se zezam. A ovo zadnje pitanje, da, Hrvati imaju poprilično nizak koeficijent duhovitosti.

Sabor bez unikata

- Kad smo već kod humora, koje osobe, bića, stvari ili pojave u Hrvatskoj smatrate ono baš duhovitima? Ne smiješnima, u smislu da ispadaju smiješni, toga bi se dalo nabrajati, već koji su baš pozitivni i aktivni resursi hrvatske duhovitosti?

- Imamo niz duhovitih ljudi, od Borne Sora i cijele NewsBar ekipe preko Borisa Dežulovića pa sve do Igora Mandića. Također u svim mogućim oblicima i dalje s nama apsolutno živi maestralna duhovitost mnogih koji nisu više s nama, kao što su Ivo Brešan, Miljenko Smoje, Predrag Lucić, Ivan Slamnig, itd. U tom nam smislu nikad nije falilo duhovitih ljudi, već samo onih koji su na tu duhovitost spremni. Isto tako je od strane velikog broja ljudi potpuno sulud nadrealno konstantni linč spram pojedinaca kojima je humor uža profesija, npr. komičara u užem smislu kao što su Željko Pervan, Ivan Šarić i ostali, ta krajnje bezrazložna agresija i netolerancija prema njima je stvarno vrijedna divljenja. Iako, šalu na stranu, najduhovitiji čovjek u svemiru bi vrlo lako mogao biti Ivan Pernar, i ne mogu vam opisati koliko mi je žao što je Sabor ostao bez tog unikata.

- Korona je u početku mnogima bila smiješna pa su se čak i znanstvene ustanove pozabavile sakupljanjem viceva, mema, fotomontaža i karikatura na tu temu, no onima koje se osobno dotakla vjerojatno je bila malo manje smiješna. Kako ste osobno proživjeli (ili još uvijek proživljavate) ograničenja i restrikcije izazvane korona-krizom?

- Da se kucnem po glavi, zasad nisam imao nekih negativnih iskustava s njom, čak ni posrednih, pa je u tom smislu još uvijek sve ok kad čujem što su sve neki prošli. Svima su nam se životi promijenili, iako to većina odbija prihvatiti, a prave bilo ekonomske bilo (rekao bih još važnije i snažnije) psihološke posljedice tek predstoje kroz koju godinu. S obzirom da ne samo da volim nego gotovo pa i inzistiram na velikom ekranu, najviše mi fali kino, te odmah uz njega i putovanja. Ali, što je tu je, snalazimo se kako znamo.

- Da se vratimo malo u prošlost: opišite nam u najkraćim crtama vaš prohod kroz kvizaške institucije i različite uloge na domaćoj i međunarodnoj kvizaškoj sceni. Koje su vam, od tih uloga najdraže i zašto?

- Dok sam čekao da napunim osamnaest i steknem pravo sudjelovanja na tv-kvizovima uglavnom sam “foteljario” tijekom srednje škole, pasivno sudjelujući u čemu god je postojalo, a čim sam mogao navalio sam isto tako na sve što se nudilo, pa sam kao natjecatelj nastupio na kvizovima kao što su “Ona ili on”, “Kviskoteka”, “Tko želi biti milijunaš?”, “Najslabija karika”, pri čemu sam možda pokoji i zaboravio nabrojati. Nakon toga sam uzet “s onu stranu zavjese”, te sam prešavši na tamnu stranu dugo godina radio kao autor pitanja, isto tako za najrazličitije kvizove HRT-a, od “Milijunaša” i “Sve u sedam”, preko “1 protiv 100” i “Eunigme” do “Kvizne situacije”, a onda sam se kad je krenula “Potjera” opet vratio na ekran u funkciji lovca, jer je uredništvo procijenilo da ću tamo biti najkorisniji. To je što se tiče HRT-a, a glede domaće i međunarodne kvizaške scene nabrajanje bi bilo predugačko, ali recimo samo da sam jedno vrijeme igrao zaista sve što se moglo, dok sam se posljednje vrijeme poprilično povukao sa scene te igram samo najveća natjecanja, kao što su višednevna kvizna natjecanja odnosno “openi” kojih sada hrvatska broji čak četiri – u Požegi, Zadru, Karlovcu i Zadru, ili pak Ekipno državno prvenstvo koje se igra svake jeseni, ili Europsko kvizno prvenstvo, koje se također tijekom više dana odvija svaki put u drugom europskom gradu. Lani smo pohodili Sofiju, a za ovu jesen je bio planiran Krakow, pri čemu dakako tek ostaje vidjeti što će biti s tim.

Snima se Potjera za jesen

- Ljeto je obično vrijeme repriza televizijskih kvizova, no znate li kako se u okolnostima još uvijek prisutne korona-krize pristupa snimanju novih epizoda Potjere? Kad ćemo ih gledati?

- Ne samo da znam, nego sam hrpetinu njih i sam nasnimio za sljedeću sezonu. Ne znam točno kad kreće, vjerojatno uobičajeno u rujnu nakon ljetne stanke, ali svakako idemo dalje hrabrije nego ikad, te svi zajedno držimo fige za rušenje tisućite epizode, a onda i legendarne te gotovo mitske brojke od 1008 epizoda koliko je “Najslabija karika” snimila, pa da uđemo u povijest kao kviz s najviše epizoda u povijesti HRT-a, što “Potjera” apsolutno zaslužuje.

- Koji vam je bio najsretniji, a koji najtužniji kvizaški trenutak?

- Nisam siguran jel’ “najsretniji” dobar pojam, ali najponosniji kvizaški trenutak mi je svakako bio lanjski plasman u top10 u individualnoj konkurenciji Europskog kviznog prvenstva, odnosno ulazak u samo finale, kao prvi Hrvat u povijesti kojemu je to pošlo za rukom, kao i nakon toga najbolji skor u tom finalu od svih finalista zahvaljujući kojem sam završio na visokom šestom mjestu. S obzirom da znam koliko je nemilosrdna i nedohvatljiva konkurencija na toj razini, a Europsko kvizno prvenstvo je zaista najviši rang kviza koji postoji, pretpostavljam da se to neće tako skoro ponoviti, ali bilo je lijepo dok je trajalo. Isto tako, uz sad već dugogodišnja Europska kvizna prvenstva vezujem i trenutke najveće razočaranosti, jer nikako da nam se malo kockice poslože i da u nacionalnoj, ekipnoj konkurenciji uđemo u final four – uvijek smo kao dobri, i na kraju završimo na petom ili šestom ili sedmom mjestu, što zna ostaviti poprilično gorak okus s obzirom da znam koliko smo jaki kao tim, a ovim putem svakako moram spomenuti da uz moju malenkost ostatak hrvatske repke već godinama čine Krešimir Kira Štimac, Perica Živanović i Dorjana Širola. Sve redom maestralni majstori i strašni znalci.

- Naša javnost uglavnom ne zna čime se bavi Dean Kotiga kad se ne bavi kvizovima?

- Zaista svime i svačime, ali ljeti su mrvu više od ostalih stvari u fokusu domaći pomidori i smokve te što je više moguće briškulavanja i trešetavanja s uigranom ekipom pored mora. S obzirom da ovo vrlo vjerojatno čitaju, pozdravljam ih te poručujem kako se nadam da su vježbali preko zime, jer milosti ne tražim niti bih je dao!

- S moje strane imate veliku pohvalu na promicanju istarske baštine i znanjima o Istri, na duhovit i popularan način, u vašim javnim nastupima. No, kako to doživljavaju ljudi s kojima na kvizaškoj sceni često ili svakodnevno komunicirate? Je li im to zanimljivo, jesu li nešto novoga i korisnoga naučili, ili im je to dosadno?

- Prvo da se zahvalim na ovoj točnoj zamjedbi, lijepo od vas. Izrazito volim Istru, ipak je to moja pradomovina, i ipak sam ja bazno gledano Istrijan, koliko god različitih naslaga na to tijekom života nalijepio, i naravno da ću slijedom toga vrlo rado promovirati svoj kraj. No, to hoće li netko nešto naučiti ovisi ponajprije o tome koliko je taj netko voljan učiti – netko će se potpuno oglušiti o najzanimljiviju stvar koju mu mogu reći o Istri, a nekome će izuzetno interesantna biti i cesta od Kaldira do Zamaskog Dola, kojom sam baš nedavno vozikao prijatelje, tako da je ta igra – kao i svaka prava igra – dvosmjerna ulica.

- Mnogim gledateljima TV kvizova u Istri srce zatitra kad se pojavi neko pitanje vezano uz Istru, pogotovo ako je faktografski i dijalektalno točno. Koliko ste kao sastavljač pitanja ustrajali na uključenju istarskih tema u fundus kvizovskih pitanja, i je li Istra u pitanjima na kvizovima zastupljena ravnomjerno i pošteno u odnosu na druge hrvatske regije?

- Svaki dobar autor pitanja mora strogo distingvirati privatnog sebe od profesionalnog, u smislu da ne smije dozvoliti bilo vlastitim interesima, bilo vlastitom porijeklu, bilo vlastitoj struci ili čemu god da mu se previše prtlja u pitanja koja kreira, što je vrlo jednostavna zakonitost s kojom imaju problema mnogi kvizni autori, a to znači da ne valja primarno (ili, u radikalnom slučaju, isključivo) stvarati pitanja o bendovima koje i sami slušamo, timovima za koje i sami navijamo ili uopće sportovima koje i sami pratimo, te isto tako o kraju iz kojeg sami dolazimo, nego o doslovno svemu i svačemu. U tom se smislu od mene zapravo nikad nisu ni očekivala pitanja o Istri, jer bi to značilo da bi za pitanja o Lici među autorima morali imati Ličanina. Odnosno – kako je Gavella podučavao – ne treba biti pijan da bi se glumilo pijanca, jer to znači da će biti dosta zeznuto glumiti mrtvaca. Slijedom toga ne mogu reći da sam nešto posebno forsirao “istarska” pitanja, ali je isto tako činjenica da sam vrlo rado u cijelu priču ubacio i poneko “istarsko” pitanje kad je za to bila dobra prilika. A glede zastupljenosti, mislim da je zastupljena, da parafraziram Orwella, i ravnomjernije od drugih, što s druge strane ne treba ni čuditi s obzirom na to koju je i kakvu ulogu Istra igrala kroz povijest, a igra i danas.

- Koliko stižete dolaziti u zavičaj, a kad ste u Istri, gdje najviše volite ići, u čemu uživati, što i gdje jesti i piti, ukratko, čime biste, kao vodič nekoj zanimljivoj ili dragoj osobi koja tu možda nikad nije bila, najradije predstavili Istru?

- S obzirom na sve užurbaniji i sve gušći ritam i posla i života općenito, moram priznati kako sve manje stižem dolaziti u Istru mimo ljeta ili onih par zimskih dana, te tek tu i tamo uspijevam “ukrasti” kakav vikend, pa se u tom smislu najviše držim sigurnih i najbližih lokacija odnosno Motovuna i uže okolice. Dok se malo podružim s roditeljima, obiđem nonu ili, ako postoji šansa, obje none, eventualno škicnem starog drugara i sad već vrsnog vinara Fakina – gotov je vikend, tako da mi kod tih kraćih dolazaka najteže pada onaj kasniji dio kada moram slušati “čuli smo da si bio doma, a nisi se javio…”, ali želje su jedno, a vremena je malo… Ljeti je ponešto zahvalnija priča, pa se nađe vremena i za razna druženja, šetnje, obilaske, glazbeno-kazališno-filmsko-plesne večeri, obilaženja konobi itd., i – kako rekoh – karte, karte, i još malo karata. Što se tiče predstavljanja Istre, sve ovisi o vremenu i interesima, ali svakako u nijednom predstavljanju ne bih zaobišao Motovun.

Kvizovi u Hrvatskoj

- Kvizaška scena u Hrvatskoj se razvila do prilično velikih (iako još ne i masovnih) razmjera, kvizovi su čak postali obveznim sadržajima mnogih javnih manifestacija i tako to… pa me zanima, ako smo do prije nekoliko godina o kvizaštvu govorili uglavnom kao hobizmu a poznatije kvizaše u medijima predstavljali uglavnom kao "vitezove uzaludnih znanja", je li se u današnje vrijeme u nas razvio i svojevrsni kvizaški elitizam?

- Elitizam je pogrešna riječ, ali svakako je postignuta jedna slojevitost kakvu prije nismo imali, i to je dobro. Kad je pub-kviz scena kretala, a mogu slobodno reći da sam u njoj gotovo od samih početaka, postojao je taj jedan jedini, danas gotovo mitski, pub-kviz petkom, na kojem se stvarno skupljala izuzetno zanimljiva i potentna skupina šarolikih ljudi koji su kasnije završili na raznoraznim viđenim mjestima, od raznih novinara, redatelja, glumaca, preko lovaca na “Potjeri” pa sve do saborskih zastupnika. Danas je situacija potpuno drukčija – u raznim se gradovima doslovno diljem cijele zemlje na zavidno redovitoj razini održavaju pub-kvizovi, a veći gradovi logično imaju i više toga, dok Zagreb nudi nekoliko opcija kvizova doslovno svaki dan, od klasičnih ekipnih pub-kvizova preko šire tematskih npr. sportskih i uže tematskih npr. onih o Harryju Potteru pa sve do onih najtežih i najekskluzivnijih, individualnih pismenih kvizova opće tematike, što je sjajno, jer svatko bira ono što mu odgovara.

Šišović vs. Kotiga u Potjeri - 1:1

Kao natjecatelj u kvizu Potjera, s Deanom Kotigom kao lovcem suočio sam se dvaput. Prvi put je to bilo u ožujku 2015. godine. Kviz je krenuo ležerno, vedro i uspješno: u početnoj minuti odgovorio sam na čak osam pitanja. Na osvojenih 28.000 kuna lovac Kotiga ponudio mi je nižu ponudu od nula kuna, i višu od čak 100.000 kuna, pa sam se naravno odlučio za višu. Krenula su pitanja na ploči Potjere, i na prvo, povijesno, pogriješili smo obojica. Na sljedećem pitanju nisam odgovorio u pet sekundi, pa mi se Dean približio na samo jedan korak; sljedeća dva pitanja odgovorili smo obojica točno, ali na pitanje o mjestu radnje Sofoklove Antigone ja sam pogriješio, Dean je odgovorio točno, i otpuhao me s ploče Potjere. Ne samo mene, nego svu četvoricu iz ekipe: nitko u toj epizodi nije prošao ploču Potjere. Iako sam izgubio, ova mi je epizoda vrlo draga jer je zapamćena kao jedna od najsmješnijih epizoda Potjere ikad, zahvaljujući kolegi natjecatelju Branimiru, koji je svojom simpatičnom naivnom duhovitošću toliko podigao atmosferu da smo na kraju njega odabrali da u ime nas četvorice gubitnika pokuša osvojiti utješnu nagradu, što mu nije uspjelo, ali je sve to bilo vrlo duhovito i veselo.

Drugi naš sraz dogodio se u Potjeri koja je emitirana na Badnjak, 25. prosinca 2018. godine. Ta je epizoda za mene počela nešto lošije nego ona prethodna, jer sam u prvoj minuti imao pet točnih odgovora, ali sam ipak uzeo višu ponudu. Već na prvom pitanju s ploče Potjere griješim, a Dean odgovara točno i već mi diše za vratom na samo jedan korak razmaka. Sljedeće pitanje odgovaramo obojica točno pa razmak ostaje isti, ali zatim Dean griješi i to na jednom istarskom pitanju, o uvali Budava, pa se moja prednost lagano povećala, i onda za još jedan korak na sljedećem pitanju kada Dean griješi na pitanje o najplodnijoj ribi. Na sljedeća tri pitanja obojica odgovaramo točno, ali siguran razmak bez problema me odveo u završnu potjeru. Nas trojica preostalih natjecatelja smo u završnoj potjeri napravili 16 bodova. U svojoj završnoj potjeri Dean već na trećem pitanju griješi na što mi ulijećemo s točnim odgovorom. Deanove pogreške ponavljaju se u još nekoliko uzastopnih pitanja tako da se naša prednost povećala na 18 koraka. Do isteka svoje dvije minute Dean je imao konačni score od svega 8 bodova, tako da smo nas trojica njegovih protivnika sasvim zasluženo odnijeli pobjedu.