Na Venecijanskom bijenalu vrlo se brzo dogodi zasićenje. Hodate od paviljona do paviljona, svuda su veliki naslovi, velike teme, velike povijesti. Sve želi biti važno, suvremeno, politički jasno i vizualno pamtljivo.

Nakon nekog vremena, kao posjetitelj, više ne tražite rad koji će vas impresionirati, nego prostor u kojem možete disati.

Upravo zato su mi paviljoni Malte, Italije, Njemačke i Francuske ostali zanimljivi: ne zato što nude najglasnije poruke, nego zato što računaju s umorom gledatelja. Daju mu vrijeme da sjedne, osjeti i poveže. To se osjeća prije nego što se razumije.

Malteški paviljon

Malteški paviljon to kaže gotovo odmah, već naslovom: Nema potrebe blistati: Eksperimenti u ljubavi i revoluciji. Rečenica preuzeta od Virginije Woolf - nema potrebe žuriti, blistati, biti bilo tko osim sebe - ovdje ne zvuči kao lijepa misao za katalog, nego kao odluka. U svijetu u kojem svi stalno moramo nešto dokazivati, Malta predlaže nešto drugo: ne sigurnost, nego sumnju; ne pobjedničku gestu, nego pažljivo slušanje.

Multimedijska umjetnost paviljona Malte / Foto Sandra Uskoković

Prvi osjećaj u tom paviljonu nije šok, nego olakšanje. Posjetitelj je pozvan da sjedne, što na Bijenalu, gdje se uglavnom trči, odjednom postaje važan čin. Dok sjedite, radovi Adriana MM Abele, Charlieja Cauchija i Raphaela Velle počinju se povezivati sporije i prirodnije. Govore o Malti kao zemlji, ali i kao slici koju su drugi stvarali: kolonijalnoj, turističkoj, mitskoj, medijskoj. Dovoljno je prepoznati da identitet nije gotova činjenica, nego pregovaranje između onoga što jesmo, onoga što smo naslijedili i onoga što drugi od nas očekuju.

Ne treba blistati (Paviljon Malta) / Foto Sandra Uskoković

Charlie Cauchi u radu Dolce koristi video, zvuk i čokoladnu skulpturu kako bi stvorila zavodljiv filmski prostor između Fellinijeve La Dolce Vita i Scottova Gladijatora. Na prvi pogled sve djeluje privlačno, slatko, ali ta slatkoća brzo dobiva gorak okus. Osjećate kako se ispod površine turističke ljepote pojavljuje pitanje: koliko je ono što gledamo autentično, a koliko pripremljeno za tuđi pogled? Abela, s Melitom u računalnom game engineu, uvodi osjećaj igre u kojoj sudjelujemo tek kada prihvatimo pravila. Vella, s plakatima, transparentima i animacijom, podsjeća da se revolucija možda nikada ne dogodi, ali potreba za otporom ostaje.

Talijanski paviljon

Talijanski paviljon Chiare Camoni, "Con te con tutto" ("S tobom, sa svime"), potpuno mijenja ritam. Nakon Malte, ovdje se ulazi u nešto mekše, zemljanije i tjelesnije. Nema dojma da vas netko želi uvjeriti u stav. Umjesto toga, prostor se gradi kroz materijal, ruke, dodir, suradnju i tragove svakodnevice. Camoni ne postavlja skulpture kao izdvojene objekte, nego stvara krajolik koji izgleda kao da polako raste. U polumraku se figure doimaju poput malih božanstava iz neke izmišljene prošlosti. Arhitektura nije samo pozadina, nego dio rada: pod, zid, spremnik, mjesto susreta.

"Sa tobom, sa svime" (Paviljon Italija) / Foto Sandra Uskoković

Ono što se tu najviše osjeti jest da kućno i svakodnevno nisu shvaćeni kao nešto manje vrijedno. Camoni polazi od gesta koje inače lako previdimo: od prikupljanja materijala, zajedničkog rada, dodira s krajolikom, ritmova doma i atelijera.

Dijalozi (Paviljon Italija) / Foto Sandra Uskoković

Kao posjetitelj, ne osjećate da ste pred zatvorenom umjetničkom izjavom, nego pred nečim što još traje. Riječ "s" postaje ključna: s materijom, s drugima, s prošlošću, s prirodom. U tome je snaga talijanskog paviljona. Ne govori o zajedništvu deklarativno, nego ga izvodi u samom načinu na koji je napravljen.

Arhitektura kao dio rada (Paviljon Italija) / Foto Sandra Uskoković

Sekcija Dialoghi dodatno pojačava taj osjećaj. Radovi, dokumenti i artefakti smješteni su u ormare i komode, kao dio proširene kuće. Grčka amfora, obredni kruh, fosili ribe, fragment pjesme, ples, glas i ručni rad ne djeluju kao dodatna objašnjenja, nego kao sugovornici. To je paviljon iz kojeg ne izlazite s jednom jasnom rečenicom, nego s osjećajem da se odnos prema materiji može promijeniti.

Njemački paviljon

Njemački paviljon dočekuje posjetitelja drukčije. Tu nema mekoće ni sigurnog zaklona. Sung Tieu i Henrike Naumann prostor čitaju kao politički tekst, a tijelo kao mjesto na kojem sustavi ostavljaju trag.

Već na pročelju rad Sung Tieu, "Dostojanstvo čovjeka je nepovredivo", sastavljen od više od tri milijuna mozaičkih kockica, stvara nelagodu. Prikazani su ostaci stambenog bloka u Gehrenseestrasse u Istočnom Berlinu, nekadašnjeg doma stranih ugovornih radnika u DDR-u i umjetničina vlastitog doma.

Kućni front (Paviljon Njemačka) / Foto: Sandra Uskoković

Naslov citira njemački Temeljni zakon, ali upravo zato zvuči bolno: pravni ideal ljudskog dostojanstva susreće se sa stvarnošću raseljavanja, isključivanja i rasističkog nasilja.

Unutra se ta nelagoda nastavlja, ali bez spektakla. Mirisi povezani s Gehrenseestrasse uvode sjećanje koje nije vidljivo, ali se osjeća tijelom. Aluminijske šipke kalibrirane prema proporcijama umjetničine majke preokreću logiku mjerenja: sustav se mora prilagoditi osobi, a ne osoba sustavu. Drveni stolci iz čekaonica izgledaju poznato, gotovo banalno, ali nose hladnoću administracije. Kao gledatelj shvatite koliko birokratski prostor može biti tih, uredan i nasilan.

Unutrašnjost njemačkog paviljona / Foto: Sandra Uskoković

Henrike Naumann u instalaciji "Kućni front" ("Die Innere Front") ide još dublje u osjećaj da se rat ne događa samo negdje daleko. Prostorije naslovljene "Rat", "Poslije rata", "1990." i "Prije rata" vode posjetitelja kroz atmosferu militarizirane svakodnevice. Zavjese, stolice, reljefi i mentol-zelena boja, povezana s ruševinama sovjetskih vojarni u Istočnoj Njemačkoj, ne stvaraju dom, nego njegovu uznemirujuću imitaciju.

Najjača je misao da rat najprije ulazi u naš prostor: u jezik, namještaj, navike, očekivanja. Rečenica da bi najgore uništenje njemačkog paviljona bilo učiniti ga ugodnim ostaje s posjetiteljem još dugo nakon izlaska.

Francuski paviljon

Francuski paviljon Yto Barrade, "Comme Saturne" ("Poput Saturna"), djeluje tiše, ali ne i jednostavnije.

Nakon njemačke napetosti, ovdje se ulazi u prostor boja, tekstila, svjetla i postupnog nestajanja. Barrada polazi od Saturna kao planeta i mitskog boga vremena, ciklusa, razaranja i obnove.

"Poput Saturna" (Paviljon Francuska) / Foto Sandra Uskoković

Najvažnija je tehnika dévoré, u kojoj se vlakna kemijski rastapaju kako bi nastala prozirnost i slika. Kao gledatelj, to odmah razumijete i bez teorije: nešto se mora potrošiti da bi se nešto drugo pojavilo.

U tom paviljonu krhkost nije slabost. Tekstili, prirodno bojenje, zavjese, zmajevi od kozje kože, tipografija i reference na industrijsku povijest i radničke pobune stvaraju osjećaj da materijali pamte bolje nego što mislimo.

Tekstil u francuskom paviljonu / Foto: Sandra Uskoković

Barrada ne dramatizira melankoliju, nego joj daje oblik. Njezin rad govori polako, ali upravo zato ostaje u prostoru nakon izlaska.

Teorija boja (Paviljon Francuska) / Foto Sandra Uskoković

Ova četiri paviljona ne povezuje isti stil ni ista tema. Povezuje ih način na koji se obraćaju posjetitelju. Ne traže da im se divimo izvana, nego da priznamo vlastiti umor, nelagodu, znatiželju i potrebu za sporijim gledanjem. Malta nas uči da sumnja može biti oblik odgovornosti. Italija pokazuje da se svijet može misliti kroz dodir i zajedništvo.

Njemačka ne dopušta da zaboravimo kako se povijest upisuje u tijela i prostore. Francuska podsjeća da krhko ponekad najduže traje.

Možda je zato rečenica "nema potrebe blistati" najbolji zaključak. Nakon tolikih velikih slika i jakih poruka, najvažnije iskustvo nije bilo divljenje, nego prisutnost. A to je, na Bijenalu, ponekad najrjeđi i najdragocjeniji osjećaj.

Povezane vijesti

• Otvoren Venecijanski bijenale, nagrade Litvi i američkom filmašu Jafi
• Venecija uvodi taksu za ulazak u grad: Evo koliko košta i tko će je morati plaćati
• Venecija opet podigla cijenu ulaznica za jednodevni posjet