Ilustracija (Unsplash)
Gotovo svaki roditelj barem jednom izgovori rečenicu: "Mi smo se nekad znali ponašati."
I gotovo svaki roditelj pritom zaboravi jednu važnu stvar — djeca se nisu ponašala bolje zato što su bila "drugačija", nego zato što su odrasli oko njih stalno pokazivali što znači pristojnost.
Dobra vijest je da se kulturno ponašanje ne uči vikom, kaznama ni moralnim lekcijama. Uči se svakodnevicom.
Evo kako.
Ako dijete vidi roditelja koji ne pozdravlja susjede, viče na blagajnicu ili psuje u prometu, nikakva lekcija o bontonu neće pomoći. Djeca kopiraju ponašanje, ne pravila.
Pristojnost se prvo mora živjeti, a tek onda objašnjavati.
Djeca se ne rađaju s bontonom. Treba im vremena, ponavljanja i podsjećanja. Ne kroz prigovaranje, nego kroz mirno usmjeravanje: "Kako to lijepo možeš reći?" ili "Što se kaže kad nešto dobiješ?"
Strpljenje je važnije od strogoće.
Pristojnost nije sputavanje, nego snalaženje među drugima. Dijete koje zna da ne prekida razgovor, da ne viče u zatvorenom prostoru i da poštuje red — osjeća se sigurnije, ne ograničenije.
Granice su okvir u kojem se uči poštovanje.
"Nemoj tako" ne znači puno bez objašnjenja. Djeca bolje razumiju kad im se kaže kako se drugi osjećaju zbog određenog ponašanja.
Empatija je temelj kulture.
Ispravljanje ponašanja pred publikom često proizvede suprotan efekt — otpor, inat ili povlačenje. Pristojnost se uči u miru, ne kroz posramljivanje.
Autoritet koji ponižava nije autoritet.
Djeca će pogriješiti, zaboraviti, nekad biti nepristojna iz umora ili frustracije. To ne znači da "niste uspjeli" kao roditelj.
Odgoj nije projekt s rokom, nego proces.
U svijetu brzine, buke i ekrana, kulturno ponašanje postaje prednost. Dijete koje zna slušati, zahvaliti se, pristojno se izraziti i poštovati druge lakše će se snaći u školi, društvu i kasnije na poslu.