Predstava "Kaspar", koju je prema motivima drame Petera Handkea premijerno u petak u zagrebačkom Teatru &TD postavio redatelj Hrvoje Korbar, bravurozno je glumačko istraživanje granica teatarske izvedbe u komadu koji se bavi jezikom kao alatom društvene manipulacije.

Jezik kao sredstvo kojim društvo oblikuje pojedinca u namjeri da ga maksimalno prilagodi sebi u središtu je ove drame austrijskoga nobelovca iz 1967., labavo temeljene na priči o Kasparu Hauseru, tajanstvenom 'divljem djetetu', koje se u 19. stoljeću niotkuda pojavilo u Njemačkoj. Kasnije, kad je naučio govoriti, Kaspar je tvrdio da je većinu dotadašnjeg života proveo u mračnoj ćeliji, na kruhu i vodi. Neki su ga smatrali varalicom, no pobudio je zanimanje i sumnju da je sin velikog vojvode od Badena, zamijenjen na porodu za mrtvorođenče i skriven daleko od očiju, u komplotu o nasljeđivanju.

Kaspar je uskoro umro izboden na smrt u nerazjašnjenim okolnostima, a priča o njemu postala je predmetom niza umjetničkih djela te dala ideju Peteru Handkeu za apsurdistički komad o jeziku kao sredstvu manipulacije drugog u priči o gotovo odrasloj osobi koja, ne znajući govoriti i bez ikakvih prethodnih utjecaja, postaje savršena "prazna ploča" u koju društvo može upisivati svoje obrasce, onečistiti ga, korumpirati, iskvariti – "prisilno" ga socijalizirati.

U prologu drame Handke upozorava da ona ne pokazuje kako uistinu jest ili što je uistinu bilo s Kasparom Hauserom. Ona pokazuje što je sve "moguće s nekim", pokazuje kako se nekoga govorom može navesti da progovori. "Ovaj bi se komad također mogao zvati 'mučenje govorom'", kaže.

U Korbarovoj verziji ovog komada, koji dramaturški potpisuje Nikolina Rafaj, Kaspar postaje sredstvo glumačkog istraživanja granica teatarskog izražavanja, u predstavi koja se itekako oslanja na Handkeov teatar apsurda, pa i anti-teatar, u kojemu se odustaje od svih konvencionalnih dramskih koncepata, a radnja, likovi, napetosti, koherentnost, procesi povezivanja u tradicionalnom smislu ne postoje. Jedinu bitnu realnost stvaraju riječi, no njihovo je značenje u tradicionalnom smislu dokinuto.

Fokus je na "mučenju" Kaspara riječima, pokazujući kako se postupno potpuno neartikulirana i poludivlja osoba koja na očigled publike samu sebe rađa iz metaforičke šume punih prvih deset minuta predstave, postupno pretvara u "civiliziranu" i artikuliranu osobu, kako postupno svladava jezične konstrukcije i značenja i postaje još jedna prazna ljuštura koja automatizirano ponavlja riječi čije značenje je sada razumljivo ali je potpuno izgubljeno.

Sve to u djelo provodi Boris Barukčić koji kao Kaspar više od sat vremena na sceni suvereno razvija svoju minuciozno razrađenu fizičku pretvorbu od kaotičnog i nasumičnog 'embrija' koji ne prestaje mehanički ponavljati svoju jedinu rečenicu, "Htio bih biti takav kakav je nekoć bio netko drugi", do ljudskog automata koji prihvaća - "takav sam, kakav sam", i pod egidom umišljene individualnosti, društvu nudi sebe – svoje zdravlje, snagu – jer on želi "biti koristan".

Barukčić prelazi širok dijapazon ekspresivnih registara, zadržavajući se u području apsurdističke tradicije koja izvrće konvencije, pri čemu je pokret ključan element njegove interpretacije (scenski pokret oblikovala je Matea Bilosnić). Toliko je dobar, da gledatelj povremeno nije siguran da mu se dijelovi tijela kreću prema postojećim fizikalnim zakonima.

Sastavni dijelovi ove šizofrene freske su i, također izvrsni, Andrej Kopčok i Romano Nikolić, te Lucija Dujmović, kao Kasparovi karikaturalni dvojnici, a kao hommage uprizorenju ove drame u režiji Vladimira Gerića 1970. godine, antologijske predstave Teatra &TD, u završnici komada glumcima se na video zidu snimkom izvedbe pridružuje i "prvi" hrvatski Kaspar, pokojni Ivica Vidović.

Povezane vijesti

• "Plaža" premijerno 22. rujna u Teatru &TD
• "Žena popularnog pokojnika" Filipa Šovagovića premijerno 7. prosinca u Teatru &TD
• U &TD-u premijerno izvedena "Žena popularnog pokojnika" Filipa Šovagovića