"REALISTI": Budimo realni, sve je ionako otišlo u klinac

(Snimio Danilo Memedović)

"Možda ovo ima nekakvog smisla. A možda nema baš nikakvog. U oba slučaja, to je odlično", zapisao sam preksinoć u svoju zgužvanu bilježnicu nakon deset minuta predstave "Realisti" zbog koje se zagrebački Teatar Exit vratio na pozornicu Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Puli i to, vidi čuda, na veliku scenu pred nekoliko stotina posjetitelja. Bilo je u početku malo teško pohvatati konce, ali "Realisti" prema tekstu Jure Karasa su redateljski povratak Matka Raguža, koji zapravo nikad nije ispao iz forme i exitovsku je energiju prenio na nove glumce, odnosno četiri glumca i jednu glumicu koji su se preksinoć raspištoljili do krajnjih granica, jurnuvši prema krajnosti suprotnoj od one hrvatske glumačke ukočenosti, uključivši publiku u svoj svijet odmah na početku.

Pogađaju u metu

U formi cabareta odnosno jedne predstave za koju nije sasvim jasno gdje počinje i gdje završava Domagoj Ivanković, Nikola Nedić, Rok Juričić, Fabijan Komljenović i Puljanka Nika Ivančić publiku su proveli kroz više priča koje, kada ih se ovako stavi na jedno mjesto, kao da sve zajedno diraju u jedan kolektivni živac. Od dva bračna bara koji se natječu u razmetanju i pričanju "lovačkih priča", preko jednog drugog bračnog para koji proživi totalnu krizu i skoro se raspadne nakon što tri minute ne radi Internet, sve do konobara koji nije nikakav ksenofob ili rasist nego "samo realist". Tu je i luda susjeda, ali i 30-godišnjak koji živi s mamom, kao i druge čudne spodobe - a sve su to likovi koji postoje u stvarnosti. Jedan od likova o kojem govore i koji na kraju na velikom ekranu nevino pjeva "Blueberry Hill" je i predsjednik jedne velike države koji trenutno iz nekog razloga vodi rat protiv Ukrajine.

"Realisti" zato pogađaju metu kada se shvati da ti likovi nisu neki marginalci nego predstavljaju svojevrstan presjek društva danas. Ova predstava pritom ne pušta da sve ostane visjeti u zraku već, primjerice, kada govori o nezaposlenosti, korupciji i iseljavanju replike znaju biti prilično jasne i nedvosmislene, bilo da se govore ili da se pjevaju, poput "O bella ciao" koja je postala "Lijepa naša, lijepa ćao" i govori o svemu upravo nabrojanom. Isto tako nimalo dvosmislen nije i jedan od zadnjih skečeva koji govori o ekološkom Gestapu koji pazi da netko slučajno ne razvrsta smeće. Članovi ove čudne grupe nose svjetleće prsluke i govore iskarikiranim njemačkim naglaskom te pritom pjevaju "tko (smeće) ne odvaja taj život ne zaslužuje" i to nakon što nesavjesnog građanina premlate u ritmu "Ode radosti".

Bez kompromisa

"Realiste" bih mogao opisati i kao "Izbacivače" za novu generaciju, ne po sadržaju, nego po energiji, nepatvorenoj želji glumačkog, ali i kompletnog ansambla da daju sve od sebe, makar to ispalo malo klaunovski, ali uz više nego očit trud i bez želje za kompromisom. Još je bolje kao preksinoć kada i publika to prepozna i reagira, daje do znanja da je shvatila pojedini štos, iako ne uvijek zajedno. U nekim scenama teško je ne ostati zbunjen, u drugima je, pak, teško ne zapitati se jesu li "Realisti" možda malo pretjerali. No, možda je pravo pitanje koliko je današnja publika zbilja spremna na ovakvu predstavu koja plazi jezik političkoj korektnosti? Sudeći po reakcijama, više nego što neki misle.

Jedina stvar koja je malo suvišna je povlačenje onog vječitog i prežvakanog motiva o glumcima kojima je danas tako prokleto teško. Sigurno jest, ali što ih onda motivira da kreiraju ovako nešto, jednu predstavu radi koje je gušt sjediti u kazalištu i s gorkim osmijehom razmišljati kako je zapravo sve otišlo u klinac?

Večeras u INK-u "Na Tri kralja"

U sklopu programa "Zajc u INK" večeras u Istarskom narodnom kazalištu gostuje Drame HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke. U 20 sati je na rasporedu predstava "Na tri kralja ili kako hoćete" Williama Shakespearea u režiji Franke Perković. U predstavi glume Tanja Smoje, Edi Ćelić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Kristijan Petelin, Jasmin Mekić, Jelena Lopatić, Deni Sanković, Dean Krivačić, Andrea Tich, Romina Tonković i Ana Marija Brđanović.

"Na Tri kralja ili kako hoćete" pripada najizvođenijim i najpopularnijim Shakespeareovim komedijama, a nastala je u najzrelijem periodu njegova stvaralaštva. Radnja se temelji na naizgled klasičnom ljubavnom trokutu u kojem djevojka prerušena u mladića zavodi ženu u ime muškarca kojeg voli, a ta se žena pak zaljubljuje u djevojku misleći da je mladić. U toj se zabuni propituje i sama bit privlačnosti, identiteta i ljubavi.