RADNIČKA KLASA ODLAZI U RAJ

PULSKO GOSTOVANJE REDATELJA MARKA CVEJIĆA: Nisu to samo propale tvornice - to su propali životi, propale obitelji. Čekaju nas dramatičniji problemi od onih s kraja socijalizma

| Autor: Zoran ANGELESKI
Redatelj Marko Cvejić

Redatelj Marko Cvejić


Pulskom gledatelju gotovo je nemoguće odgledati dokumentarni film Marka Cvejića "Radnička klasa odlazi u raj", a da se ne sjeti ekonomskih i emotivnih razmjera svježe propasti brodogradilišta Uljanik, iako ovaj 80-minutni film pripovijeda o žrtvama propasti industrije u Zrenjaninu, koji je svojedobno (uz Maribor) bio jedan od industrijskih centara Jugoslavije i koji je nekada svojim silnim tvornicama i pogonima hranio četvrtinu stanovnika Jugoslavije.

Nakon ovotjedne pulske premijere u Klubu Pulske filmske tvornice, s publikom je nakon projekcije razgovarao redatelj filma Marko Cvejić (Zrenjanin, 1978.), autor koji živi i radi na relaciji Ljubljana - Zrenjanin. Diplomirao je filmsku i kazališnu režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i osnivač je nezavisne produkcije Mandragora Film.

"Radnička klasa odlazi u raj" dokumentira priče petero pripadnika nekadašnje radničke klase, a ukazivanjem na pojedinačne primjere klasičnih žrtava tranzicije i njihove borbe za egzistenciju, osvjetljava se jedno vrijeme s manje poznatim, a dragocjenim pričama koje je izmijenilo svijet u kojem danas živimo.

Izgrađena na filmskoj estetici vojvođanskog ležernog ritma, ova intimna drama predstavlja novi pogled na zaboravljene junake radničke klase. Oni se, bez dobrog razloga, nadaju da će budućnost donijeti barem tračak stabilnosti, poštovanje društvenih vrijednosti i dostojanstvo minulog vremena. Svakog dana iznova pobjeđuju vrijeme, sistem i siromaštvo. Njihove priče su priče suvremenog srpskog društva, ali istovremeno i, kako ističe autor, portret modernog sveta. U konkretnom slučaju njegovog rodnog grada, puno govori činjenica da je Zrenjanin za zlatnih industrijskih godina brojao oko 110 do 120 tisuća stanovnika, a da ih danas ima između 70 i 80 tisuća.

- Nisu to samo propale tvornice, to su propali životi, propale obitelji. To je jedna duboka dramska situacija, koju zataškavaju sva ta naša mala postjugoslavenska društva. Neki su se snašli, no mene su zanimali oni koje je društvo u potpunosti odbacilo i koji žive od 50 eura mjesečne socijalne pomoći, kojima su isključili struju i vodu, koji zimi nemaju grijanje. Tu se pije slab alkohol, tu se puši slab duhan, vodi se nezdrav život, tu se uvjeti za život nedostojni za čovjeka u 21. stoljeća. To su ipak gospoda radnici koji su sve nas nekad hranili i gradili države, a onda su ostavljeni i odbačeni. Gurnuti su u prazninu, inertnost i čekanje nečeg što nikad neće dočekati. Okolnosti su ih bacile u beskućništvo. Svi su oni prije imali stanove, kuće, poslove. Tvornice su posebno nakon 2000-te rasprodali "demokrati", barabe, tajkuni, nakon čega su ljudi preko noći ostali na ulici, kaže Cvejić.

Četvorica protagonista hrane se u narodnoj kuhinji, dok jedino gospođa Marija još uvijek ima svoj stan. Ona ublažava cijelu dramu, ona predstavlja nadu, svjetlost, poručujući da treba ipak biti uporan i da - premda si dotaknuo dno dna, ispod dna i još jednog dna ispod tog dna - možeš isplivati na površini i napraviti nešto za sebe.

Prije ovog filma Cvejić je snimio 24-minutni film "Kako je Panta dospeo na kazan"; riječ je o filmskom eseju o dramatičnoj sudbini Nenada Pantića, poznatog pod umjetničkim imenom Panta Šiklja Nafta, jednog od najpoznatijih vojvođanskih avangardnih muzičara i pjesnika, a do kraja ove godine, kako nam kaže autor, trilogiju propasti zrenjaninske privrede zaokružit će još jednim dokumentarnim filmom, čija se realizacija očekuje krajem ove i u idućoj godini. U filmu nema psovki.

- Nisu to ljudi koji bi psovali jer su bijesni, to su ljudi koji žive na granici, oni svakodnevno hodaju po granici života i smrti. To su više ljudi koji su fokusirani. Oni nisu ekstrovertni. Povučeni su u sebe, vrlo su skromni, nametnuto skromni. Ti su ljudi vrlo fini. Imali smo jedan posve iskren odnos. Tijekom snimanja sam im davao dnevnice. Na neki način bili su zaposleni tijekom snimanja filma. To je bila i neka vrsta njihove satisfakcije, da ipak, pored onih svojih bijednih 50 eura mjesečne socijalne pomoći, malo podebljaju tu svoju egzistenciju, a i da dobiju dojam da su korisni, da su u mogućnosti i dalje zaraditi za svoj život, pa makar i na ovakav način, kaže redatelj.

Prije početka snimanja nitko od njih nije imao tu vrstu zablude da će njegova priča nešto promijeniti. Redatelj im je rekao da im poslije filma vjerojatno nitko neće doći i ponuditi im posao ni mirovinu, niti će im povećati socijalnu pomoć, ali da mogu svojim svjedočanstvom doprinijeti da priča ne padne u zaborav. Kad su oni shvatili da postoji ipak jedan iskreni povod za snimanje tog filma, više nisu imali zadršku i filmska ekipa mogla je ulaziti u te njihove kakve-takve stambene ambijente.

- Teško nam je bilo snimiti jednog protagonista dok jede. Pokušali smo tri-četiri puta i nije išlo. Iako smo se družili godinu i pol dana, nije mogao jesti pored drugima. Pitali smo ga u čemu je problem. Kazao nam je: "Suviše dugo jedem sam". Nije naviknuo da ima ikog pored sebe. Pitam ga: "Kakve to ima veze?", a on kaže: "Imam osjećaj da jedem kao pas!" Zamislite vi te okolnosti koje su utjecale na njihovo samopouzdanje, odnose, cjelokupan život, kaže Cvejić kojem su se za prepričavanja ovog filmskog iskustva oči zasuzile.

- Jeste li primali kritike da ste filmom - izborom aktera na rubu egzistencije - previše iskrivili, ocrnili sliku stvarnosti?

- Sve sam praktički prikazao dosta realistički. Nisam primio kritike u tom pravcu ali i kad bi bilo takvih kritika, vjerujem da bi bile neosnovane. Takav bi se kritičar morao upoznati s okolnostima i načinom na koji se kod nas u Zrenjaninu živi da bi mogao uputiti takvu kritiku.

- Kako su film primili građani Zrenjanina?

- Ljudi u Zrenjaninu svakodnevno doživljavaju takve iste "filmove", oni su svi dio toga. Film nije toliko prikazivan koliko bih ja želio. Bio je prikazan u Beogradu, par puta u Zagrebu, u Sisku, u Sloveniji. Žao mi je što nije prikazan u Bosni, htio sam tamo napraviti mini-turneju po bivšim industrijskim mjestima sa sličnim dramatičnim pričama, ali nažalost to nije uspjelo. Dosta smo se puno susretali s teškim prihvaćanjem ovakvih tema. Nije ugodno govoriti o svojim greškama, pogotovo pokazivati ih, tako da sam ja zadovoljan što ovaj film ima avangardan život i da se pokazuje na intimnim manjim projekcijama, da postaje dio usmene predaje i da se prenosi informacija o njemu kao svjedočanstvu jedne drame.

- Naslov filma "Radnička klasa odlazi u raj" dolazi od istoimene pjesme Haustora?

- Postoji i jedan talijanski film s kraja neorealizma, međutim to je druga vrsta filma. Došao sam na ideju da taj naslov bude jedna vrsta poetskog citata. Kontaktirao sam Srđana Sachera i pitao ga za dozvolu korištenja. Kad je čuo o čemu se radi u filmu, Sacher je na to pristao s oduševljenjem.

- Gospođa Marija jedina je žena u filmu i jedina je optimist. Kaže u jednom trenu u filmu da su muškarci "mekaniji". Nadam se da je još živa?

- Živa je. Nju sam uključio u projekt nakon što sam već godinu dana radio s muškim protagonistima. Uključio sam je u projekt kao neku vrstu dramske protuteže. Mislim da je to bila dobra odluka. Ona na neki način izvlači tu priču iz blata.

- Jedan sugovornik cinički se izjasnio o tranziciji, rekavši da je to "smišljenica" za lopovluk, a odmah u nastavku drugi akter ima sjajan politički uvid u našu realnost, koji je za vlast rekao: "Non stop govore o demokraciji, a ne o kapitalizmu". Kako tumačite to u biti izbjegavanje prave tranzicije, pa imamo i 31 godina kasnije partijsko- državni "kapitalizam"? Jedna partija je u skoro svim zemljama i svim regijama, a koje su navodno kapitalističke.

- To vam je sve povezano s podsvjesnom potrebom balkanskih naroda i balkanskog čovjeka za velikim vođom. To idolopoklonstvo, to obožavanje vođe. Mi smo svi, živeći tijekom historije na Balkanu, doživljavali razne najezde, invazije i vladanja drugih ljudi. I uvijek smo imali potrebu da netko vlada nama. U vremenu Jugoslavije smo također imali vladara kojeg smo obožavali, prije toga smo imali vladare, i danas imamo vladare koje obožavamo, a koji na isti način pljačkaju narod kao i u srednjem vijeku. U tom obožavanju vođe narod uvijek izvuče deblji kraj. Izvukao je deblji kraj na kraju socijalizma, izvući će deblji kraj i u kapitalizmu. I ako mene pitate, ja mislim da nas čekaju dramatičniji problemi od onih s kraja socijalizma. Mi možda nećemo to doživjeti. Kapitalistički sistem je okrenut pojedincu i ako se taj sistem okrene od pojedinca koji je na to naviknuo, pitanje je za koji će se alternativni svjetonazor uhvatiti. Da li će se pojaviti neki neomarksizam odnosno neo-neomarksizam? Dobro zvuči, ali vjerojatno se mora dogoditi jedna ogromna katarza da bi se došlo do toga.

- Kako doživljavate medijsku tabuizaciju i izgnanstvo te socijalne tragedije iz javne sfere?

- Svi su ovi elementi o kojima pričamo vezani za jedan drugi sistem u kojem mi više ne živimo. To je društvo prije svega bilo proizvođačko, a ne konzumerističko kao ovo naše sadašnje. Ljudi su bili više uključeni u sva ta proizvodna mjesta i lokacije. Kako su se svi ti sistemi tako hitro mijenjali na kraju 20. stoljeća, ljudi su doživjeli propast tog jednog, ne samo državnog uređenja, već i te egzistencijalne sfere koja je prešla na tu drugu razinu konzumacije. Zato su, naravno, i propale sve te firme i tvornice i naravno da je i Uljanik propao jer mu tehnologija ne odgovara tehnologiji 21. stoljeća, a i sistem kojim se radilo je na neki način zastario. I naravno da onima koji kreiraju i predstavljaju javnu sferu ne odgovara da se priča o tome. Nikad nije ugodno pričati o porazu, pogotovo kad je vlast u pitanju, i to bilo koja vlast s ovih naših demokratskih provenijencija. Upravo iz tih razloga dolazi do te medijske tabuizacije. No, sva sreća pa živimo u jednom vremenu koje, donekle, dozvoljava slobodu govora. Nama, koji se bavimo vizualnim prikazivanjem neke stvarnosti, tehnološki je omogućeno da s jako malo sredstava snimimo svjedočanstva koja će govoriti upravo suprotno od javne sfere koja tabuizira svaku vrstu dramatičnog raspleta događaja vezanog uz propast tog sistema. Upravo se tim putem ta tabuizacija može detabuizirati, kao ovim našim filmom. Međutim, nije ništa čudno što javna sfera izbjegava govoriti o propasti jednog društvenog giganta za koji se ona trebala zauzeti! Bila država ili grad zadužen za Uljanik, to je bio javni projekt i sistem je trebao stati iza tih ljudi i na dostojan način završiti s tim procesom. Malom kamerom može se bar učiniti da ta priča ne padne u zaborav. Tko će to bolje uraditi od vas Puljana? Vi ste dio toga, vaše su obitelji žrtve bahatog ponašanja svih ovih naših banana državica i treba se na umjetnički način suprotstaviti tome.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum