OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ: BEZ MUŠKARACA KOJI SU FEMINISTI NEMA FEMINIZMA! Ako je strah zarazan, onda je valjda i hrabrost zarazna

Feminizam izoliran u krugu žena istomišljenica, to nema smisla. Bez muškaraca koji su feministi nema feminizma. O tome govori i pjesma "Nježni otac". Mi, i muškarci i žene, koji smo u prednosti, moramo se pobrinuti o onima koji nisu u tom privilegiranom položaju. Ako to nije naša ljudska uloga, onda koja je? Nemamo onda puno toga osim da se rodimo, jedemo i umremo, ističe Olja Savičević Ivančević

"Ovo je prevratnička zbirka. Da je nečija poezija u vrhu književnih top lista, to se nije dogodilo od 70-ih godina prošlog stoljeća, kazala je Magdalena Vodopija uoči preksinoćnjeg razgovora s velikom spisateljicom i pjesnikinjom Oljom Savičević Ivančević koja je na terasi pulskog kafića "Dvojka" govorila o svojoj novoj, zbirci poezije "Divlje i tvoje" u izdanju Frakture, time i o sebi i svom stvaralaštvu.

Unatoč prolomu oblaka i kontinuiranim jakom pljusku, u jednosatnom razgovoru s Nevenom Trgovčić, Olja Savičević Ivančević (Split, 1974), široj publici najpoznatija po nagrađivanom romanu "Adio kauboju", bila je izravna i iskrena, kao i njena nova zbirka pjesama.

- Zaista sam ovom zbirkom izašla nezaštićena pred čitatelja. Nisam se zamotala u nikakve filter figure. Vrlo sam otvoreno i rizično nastupila. Prije deset godina ne bih imala tu hrabrost. Kad dođeš u fazu da ne moraš nikome ništa više dokazivati , osim možda samoj sebi i nekoj svojoj ljudskosti. Ne znam kako to nekome izgleda, ali to je zbilja iskrena knjiga. To ne mora značiti da je dobra. Iskrena je. Namjerno sam išla na ogoljeli jezik. Ti ukrasi su mi bili potpuno nepotrebni, suvišni, čak djetinjasti u ovoj zbirci. To ne znači da se neću opet vratiti stilskim figurama. Međutim, željela sam izravan jezik koji ide direktno u glavu i srce. Željela sam komunikaciju s čitateljima i to se zapravo dogodilo, kazala je autorica.

- Imam mačka i psa. Svi koji ih imamo, znamo da u njima uvijek ostaje nešto divlje, ali i u nama. I mi smo također, više-manje, pitome životinje. Divljina može imati pozitivnu stranu. Kad promatraš životinje u njihovoj jednostavnosti; tu je sve logično, sve je pametno i sve ima smisla. Od svog psa sam jako puno naučila; kako se krivo odnosim prema ljudima. I onda vidiš kako Špiro radi, vidim da bih i ja mogla tako. Kod njega je sve jednostavno - ako si dobar prema njemu, on je dobar, ako ideš grubo prema njemu, on će iz straha uzvratiti grubošću. Ljudi su isti. Nekad nam trebaju životinje i djeca kako bi te podsjetile na temeljne stvari u odnosima. Bar se meni tako čini, nastavila je.

Jasno je izrazila i svoje stavove o feminizmu. "Za svaki trenutak svoje slobode, za sve što smo uspjele napraviti mimo onog što nam je predodređeno rođenjem, morale smo se izboriti. I uvijek se ponovno moramo izboriti. Nije to tako loše. To tjera dalje. To daje neki žar. Dobro se boriti".

- Imala sam oca koji je bio tipičan: brko, lančić, ali je peglao, kuhao. Bio mi je velika podrška. Mislim da njemu mogu puno toga zahvaliti u životu, barem jednako koliko mogu i svojoj majci. A malo je žena koje to mogu reći. Mislim da je odnos otac-kćer jako, jako bitan, nastavila je.

- Feminizam izoliran u krugu žena istomišljenica nema smisla. Bez muškaraca koji su feministi nema ni feminizma! To se neće pokrenuti. O tome govori i pjesma "Nježan otac". Mi, ili muškarci ili žene, koji smo u bilo kojoj prednosti, uvijek se moramo pobrinuti o onima koji nisu u tom privilegiranom položaju. Ako to nije naša ljudska uloga, onda koja je? Onda nemamo baš puno toga osim da se rodimo, jedemo i umremo, kazala je autorica.

O pjesmama rata i nasilja, poput sjajne "Perunike", spisateljica kaže: "Meni nije jasno zašto su neke stvari tako teško izgovorljive, zašto su tabui, zašto su u javnom prostoru odšućene. I to je bio moj način izgovorim. Zbilje su me reakcije iznenadile, a i ohrabrile. Ako je strah zarazan, ako su negativne emocije zarazne, pa onda je valjda i hrabrost zarazna! Stalno se kao mantra ponavlja da umjetnost ne može promijeniti svijet. Umjetnost može mijenjati čovjeka po čovjeka! Koliko su nas knjige promijenile? Muzika, filmovi? Pa što drugo može promijeniti svijet nego umjetnost, istaknula je Olja Savičević Ivančević.

U nastavku je kazala da je nježnost u ovoj zbirci nasuprot okrutnosti koja je vrlo očekivana, predvidljiva, dosadna.

- Ljudi se, zapravo, dosta okrutno odnose i prema svijetu i prema drugima. Prema drugima se obraćaju u imperativima, zamuckuju, srame se nježnosti, srame se neposrednosti, srame se spontanosti. A tu je onda poezija. Trebaš nekako proživjeti tu emociju. Zato si biće. A što se dogodilo? Budući da smo mi protjerali emociju iz visoke umjetnosti, ljudi su je počeli tražiti u trivijalnim žanrovima. Ljudima treba emocija. Poezija, naravno, jest intelektualni užitak, ali koji te opet vodi do emocije. Emocija je ključna, istaknula je Olja Savičević Ivančević.

- Pjesme mi trebaju kako bih obnovila sama sebe. Statistički i iskustveno, prvo napišem zbirku poezije da bih se približila nekoj temi koju ću kasnije razrađivati u prozi. S obzirom na roman koji sad pišem, tako je i s ovom zbirkom "Divlje i tvoje", kazala je obrazloživši njen naslov time da pripada čitatelju. "To nije samo moje, već nešto što bi trebalo biti naše. To je povezujuće iskustvo".