Na recentnoj izložbi u pulskoj galeriji Talisman, između ostalih umjetnica, izlagala je i Ksenija Orehova. Specifičnost toga podatka sastoji se u činjenici da je ona prapraunuka velikog umjetnika Kazimira Maljeviča.

Kazimir Maljevič (Kijev, 23. veljače 1879. – Sankt-Peterburg, 15. svibnja 1935.) je bio ukrajinski i ruski slikar poljsko-ukrajinskog podrijetla, teoretičar umjetnosti, pionir geometrijske apstrakcije, te jedan od glavnih predstavnika ukrajinske te ruske avangarde, začetnik suprematizma, a u svjetskoj je povijesti umjetnosti najpoznatiji po slici "Crni kvadrat", djelu koje je trajno promijenilo način na koji se promišlja umjetnost.

(Foto: Osobna arhiva)

Promjene

- Uvijek se predstavljam kao Ksenija Orehova; drugačije se ne vidim. U mom je životu bilo mnogo preseljenja i promjena. Petnaest godina živjela sam u Češkoj, a danas živim u Hrvatskoj zajedno sa svojom obitelji - sa suprugom i kćeri. Recentno se i moj sin sa svojom obitelji također preselio ovamo. Za mene to nije samo promjena zemlje, već svjestan izbor mjesta u kojem imam vremena za obitelj, stvaralaštvo i unutarnju tišinu. Profesionalni dio mog života oduvijek mi je bio važan oblik samorealizacije. U Češkoj sam imala vlastiti kozmetički salon. Radim kao podolog - to područje za mene nije postalo samo profesija, već poseban, duboko voljen svijet. Podologija zahtijeva preciznost, pažnju, poštovanje prema ljudskom tijelu i njegovoj udobnosti, i upravo mi je to u njoj posebno blisko. Izvan posla cijeli me život prate ručni rad i vrtlarstvo. U svakom domu u kojem živim obavezno stvaram velik i lijep vrt, predstavlja se Ksenija.

Govoreći o svome slavnom pretku, navodi "prvi put sam saznala tko je Kazimir Maljevič i da sam njegov izravni potomak još u djetinjstvu, kada sam imala oko sedam, osam godina. O tome mi je pričala baka. Pritom je uvijek naglašavala da to nikome ne govorim. U to je vrijeme malo tko uopće znao tko je on bio i to nije bila tema o kojoj se govorilo naglas. Naravno, osjećam veliki ponos što je moj prapradjed bio čovjek koji je postavio temelje čitavog jednog smjera u umjetnosti. Bio je nevjerojatno kreativna osobnost: slikao je, pisao poeziju, bavio se slikarstvom, arhitekturom, izrađivao kostimografske nacrte. Imao je mnogo sljedbenika. To je golema čast, ali i velika odgovornost. S godinama se taj osjećaj nije smanjio, već se, naprotiv, dodatno produbio. Izuzetno mi je važno prenijeti ljudima tko je on doista bio i što je konkretno učinio za suvremenu umjetnost. Da razumiju gdje započinje suvremena arhitektura, koje je nove pojmove uveo u povijest umjetnosti, koliko je bio inovator i nekonvencionalna ličnost. Za mnoge se i danas svodi samo na "Crni kvadrat", no iza toga stoji mnogo više - čitava filozofija, novi jezik umjetnosti, novo mišljenje. Važno mi je da ga ljudi poznaju, pamte i u njemu vide živog, misaonog čovjeka u stalnoj potrazi, veli Ksenija.

(Foto: Osobna arhiva)

Boem

- U djetinjstvu mi je baka mnogo pričala o svome djetinjstvu i o onome čega se sjećala. Živjela je sa svojim roditeljima. Povremeno su odlazili u posjet djedu, Kazimiru, dok su živjeli u Moskvi. Kasnije su se preselili u Severodonjeck, na područje današnjeg Donbasa, i ti su susreti postali rijetki. Baka se sjećala kako su ga došli posjetiti neposredno prije smrti, kada je već ležao na samrtnoj postelji. Takav je i ostao u njezinu sjećanju. Prema pričama prabake, bio je običan čovjek, ali potpuno uronjen u stvaralaštvo. Bio je boemska ličnost, stalno okružen istomišljenicima i sljedbenicima. Cijeli je život posvetio umjetnosti. Obitelji je posvećivao manje vremena, ne zato što je nije volio, već zato što je stvaralaštvo za njega uvijek bilo na prvome mjestu. Moja baka nije odrastala uz njega. Odgajali su je roditelji - njegova kći Galina i njezin suprug. Živjeli su odvojeno, jer je Galina već sa šesnaest godina zasnovala vlastitu obitelj. Dok su živjeli u Moskvi, postojala je mogućnost posjeta, no nakon preseljenja u Severodonjeck takvi su susreti postali iznimno rijetki. Baka se sjećala kako se, još kao sasvim mala, upoznavala s Kazimirom, kako se opraštala od njega prije smrti i kako je bila na njegovu sprovodu. U svemu ostalom on je za nju ostao više slika nego svakodnevna prisutnost. Kao član obitelji bio je, prije svega, snažna, kreativna ličnost. Koliko je mogao, posvećivao je pažnju svojoj djeci, dvjema kćerima i sinu, no umjetnost je uvijek bila iznad svega. Ne mogu reći da je bio idealan obiteljski čovjek, ali je na svoj način volio svoju djecu i mnogo im dao, prije svega ljubav prema umjetnosti. Nije bio strog; bio je emotivan, kao i svaki "stvaralački" čovjek. Znao je braniti svoje ideje i svoj stav. Ta se osobina prenijela na cijelu našu obitelj, nastavlja prapraunuka.

- U našoj su obitelji svi na ovaj ili onaj način povezani s umjetnošću. Crtamo, pišemo poeziju, bavimo se glazbom, stvaramo kazališne projekte. Imamo čak i lutkarsko kazalište koje je osnovala moja teta Galina Vladimirovna Grešnjakova. Sigurna sam da se ta sklonost takvome stvaralaštvu prenijela na nas na genetskoj razini.

(Foto: Osobna arhiva)

Prema obiteljskim pričama, najviše su ga pogađali nerazumijevanje i odbacivanje. Bio je pionir, inovator, čovjek koji je želio dokazati da umjetnost može biti drukčija, ne klasična, već suvremena, odraz drugačijeg pogleda na svijet. Kada bi se govorilo o umjetnosti, uvijek je branio svoju poziciju. To je zahtijevalo golemu unutarnju snagu. Bez nje njegova djela ne bi mogla postojati. U našoj se obitelji mnogo razgovaralo o umjetnosti. Sjećam se rasprava mog oca s bakom i djedom o tome kako on razumije Maljevičevo stvaralaštvo i što u njemu vidi. Moj je otac također bio nekonvencionalna osobnost i uvijek mi je bilo dragocjeno slušati te razgovore. Njegovo razumijevanje Malevičeve umjetnosti posebno mi je blisko. Za mene "Crni kvadrat" nije tek geometrijski oblik, već izraz unutarnjeg stanja, smisla i ideje, čitav jedan kozmos. U tom se razumijevanju u potpunosti slažem sa svojim ocem. Za života je Kazimir, u biti, bio vrlo usamljen. Imao je istomišljenike i sljedbenike, ali je potpuno i široko razumijevanje njegova stvaralaštva došlo tek nakon njegove smrti, priča Ksenija.

- Za mene je važno sačuvati sjećanje na njega kao na čovjeka koji je promijenio tijek povijesti umjetnosti. Želim da moja djeca znaju da je postojao takav čovjek — njihov praprapradjed, i da razumiju vrijednost njegova stvaralaštva. Njegovu je umjetnost nemoguće usporediti s bilo čijom drugom; ona je apsolutno individualna. I treba je razumijevati na isti način, osobno, bez šablona.

(Foto: Osobna arhiva)

Oblikovanje

Osjećam da je ova priča oblikovala i moj karakter. Uvijek imam na umu da sam s njim povezana. Kada crtam ili radim rukama, svjesna sam koliko sam mu daleko, ali kroz stvaralaštvo izražavam ne samo vlastitu potrebu, već i želju da ostavim trag. Želim da moja djeca jednoga dana mogu razumjeti mene kroz moje radove upravo onako kako mi pokušavamo razumjeti njega. Svjesno ne gledam filmove o njemu i ne čitam sve knjige. Ne želim narušiti onu sliku koja se u meni oblikovala još u djetinjstvu kroz priče moje bake. Njezinim riječima vjerujem više nego filmskim ili književnim interpretacijama, u kojima često ima iskrivljenja i netočnosti. Čini mi se da mu slava nije bila potrebna. Bilo mu je važno razumijevanje. Nije težio popularnosti niti formalnom priznanju. Želio je prenijeti svoju ideju, svoju viziju svijeta i umjetnosti.

Kad bih danas imala priliku nešto mu reći, ne bih izgovorila nijednu rečenicu. Samo bih ga zagrlila i rekla: hvala za sve. Za izbor, za put, za stvaralaštvo. Vjerujem da bi razumio suvremenu umjetnost. Sve novo bilo bi mu zanimljivo od minimalizma do klasike. Vidio bi da umjetnici danas ne izražavaju formu, već način mišljenja, i mislim da bi bio oduševljen, zaključuje prapraunuka.

Ksenija se bavi umjetničkim izražavanjem na razne načine, no u svome umjetničkom stvaranju ne želi da joj bude "olakotna okolnost" srodstvo sa slavnim umjetnikom.