Središte istoimene pokrajine, idilično smješteno na brežuljku iznad gornjeg toka rijeke Arno, osamdesetak je kilometara udaljeno od Firence u smjeru jugoistoka. U njemu je 1999. godine sniman Oscarima trostruko ovjenčan film »Život je lijep« redatelja Roberta Benignija, pa vam šetnja zavojitim uličicama i nakošenim trgovima postupno vraća u sjećanje pojedine prizore, od kojih se vjerojatno najviše pamti onaj na Glavnom trgu, gdje sretna obitelj uživa u vožnji biciklom, nimalo ne sluteći bolna ratna iskušenja kojima će uskoro užasnuto svjedočiti. Ako vam je sjećanje varljivo, ne brinite ništa, posebno postavljene oznake podsjetit će vas na snimljene scene, a turistima se čak nude posebne tematske ture u znak sjećanja na slavni film.

Pozornica

Prije nešto više od četiri stoljeća William Shakespeare je napisao u komediji »Kako vam drago« da je cijeli svijet pozornica (svakojakih likova), a mi smo glumci (možda tek statisti?) na njoj. Za njega je život poput kazališne predstave u kojoj ljudi od djetinjstva do starosti igraju uloge i jednostavno odu s pozornice. Ima puno istine u toj, kao i u mnogim drugim metaforama čiji je tvorac čuveni engleski Bard, no parafraziram li ju ovdje mogla bih reći da je cijeli Arezzo pozornica antikviteta kojima se trguje s neprikrivenom strašću. U prenesenom značenju, ali i doslovce, odlučite li ga posjetiti prvog vikenda u mjesecu! Moram priznati da ne uživam previše obilaziti slična mjesta, premda ih očito niti ne zaobilazim, pod uvjetom da me uglavnom slučajnost odvede onamo.

(Snimila Renata Šamo)

U Arezzu je poznatu tržnicu antikviteta prvog vikenda u mjesecu pak nemoguće zaobići, jer vam grad na doista širokom pladnju nudi sve (ne)zamislivo – namještaj, umjetnine, knjige, kuhinjsko posuđe, rimske novčiće, nakit i ostale modne dodatke, torbice, obuću, odjeću, ukrase, stolnjake, prekrivače, tko zna što sve ne! Počnete obilazak od središnjeg trga, potom se nastavite lagano uspinjati bočnim uličicama i užim prolazima te vrtjeti po slikovitim zakutcima, a kad pomislite da ste konačno izašli iz zone antikvarijata (buvljaka) ugledate novu ponudu robe koja je slijedom neke čudne logike i dalje primamljivo raspoređena (ili pak razbacana) po raznim stolovima i stolićima, stilskim naslonjačima od manje-više očuvanog baršuna ili ludo dizajniranim stolicama od svakojakog materijala. Pravi raj za ljubitelje povijesnih predmeta, vintage blaga ili raznih sitnica, čija je svrha da najčešće skupljaju prašinu u nekom zabačenom dijelu doma, barem mi se tako čini, no ne moram uopće biti u pravu!

Priznajem kako sam prolazila prilično nezainteresirana za bilo kakvu kupovinu, dok su neki od trgovaca ljubopitljivo očekivali da se s njima cjenkam i ponesem barem jednu od njihovih dragocjenosti u Pulu. Oni koje takvo trgovanje oduševljava vjerojatno pronalaze i rijetke i lijepe predmete, koji će njihovoj postojećoj zbirci pridodati neku posebnu vrijednost. Shvaćam ih donekle, ima nečeg neizvjesnog, stoga privlačnog, u besciljnom pregledavanju (ne)potrebne raskoši rasprostrte posvuda, pod otvorenim nebom ili duž nadsvođenih prolaza okrenutih Glavnom trgu!

(Snimila Renata Šamo)

Živopisnost

Općoj živopisnosti u gradu te su nedjelje još pridonijeli i posebni biciklisti na koje sam nepripremljeno naišla, a koji su očito promišljeno odjeveni u elegantnu odjeću došli iz ostalih dijelova Italije da bi ponovno slavili nostalgiju za prohujalim vremenima i pritom simbolično obilježili uspomenu na dane dendizma (Dandy Days je upravo naziv manifestacije, dakle, ništa bez (milo)zvučnosti engleskog jezika, uostalom taj je pravac i nastao i nestao u Britaniji!) kada su sofisticiranost, obrazovanost, samopouzdanje, stil i maniri, besprijekornost u svakom pogledu, određivali snagu duha i plemenitost pojedinca.

Mene su putokazi, međutim, vodili prema drugim mjestima, a prvo na kojem sam se zadržala bila je kuća talijanskog slikara, arhitekta, biografa i povjesničara umjetnosti imenom Giorgio Vasari (1511. – 1574.). Čak i ako niste čitali njegovo djelo »Životi slavnih slikara, kipara, arhitekata«, prvi put objavljeno u Rimu 1550. godine, vjerojatno ste barem jednom čuli za njega. Njime će utemeljiti modernu likovnu kritiku, jer je vrlo vješto povezao anegdote s biografskim pojedinostima i analizama djela što su ih potpisivali umjetnici od Cimabuea do onda još uvijek živog Michelangela. Vasari je rođen u Arezzu, a spomenutu je kuću, danas muzejske namjene, kupio 1541. godine i osobno nadgledao njezinu obnovu. U njoj se osjećao zaštićeno i spokojno, štoviše, sam je ukrasio glavne prostorije freskama i slikama s mnoštvom mitoloških, biblijskih i alegorijskih motiva, u slavu Umjetnika, tog nadahnutog stvaratelja. No, u njezinim se odajama nije dugo zadržavao, proveo je tek nekoliko mjeseci 1550. godine prije odlaska u Rim i Firencu radi novih narudžbi.

(Snimila Renata Šamo)

U arhitektonskom smislu predstavlja primjer kasnorenesansne kuće, izgrađene na tri kata s krovnim vrtom talijanskog tipa. U istom je prostoru od početka 1950-tih izložena zbirka iz XVI. stoljeća, što ju čini pedesetak djela iz firentinskih galerija, a izradili su ih umjetnici koji su s Vasarijem ukrašavali malu prostoriju s bačvastim svodom (Studiolo) za naručitelja Francesca I. de Medicija u čuvenoj Palazzo Vecchio u Firenci. Mene i moje suputnike posebno je oduševila spoznaja kako se među izloženim platnima nalazi »,Krist pred Pilatom«, inače, autorstvo uglednog majstora grafičkog i slikarskog manirizma rodom iz Zadra.

Riječ je o poznatom Andriji Meduliću (stanovah desetak godina nadomak Medulićeve u Zagrebu), pravim imenom Andrea Meldolla, no također poznat kao Andrea Schiavone, od kojeg je Vasari 1540. godine naručio djelo »Minerva i muze«, jer ga je smatrao jednim od njegovih najvećih radova, barem tako čitam u jednom izvoru Instituta za umjetnost u Davosu. Nakon zadivljenog obilaska unutarnjeg muzejskog prostora, bio je divan osjećaj naći se u osunčanom cvjetnjaku, gdje je Vasari provodio slobodno vrijeme, a gdje se u početku više uzgajalo povrće nego cvijeće. Njegova se arhitektonska poveznica s rodnim gradom, međutim, najupečatljivije pronalazi ondje gdje je podignuta Loggia na Glavnom trgu.

(Snimila Renata Šamo)

Dojmovi

Ispunjena pozitivnim dojmovima o Vasariju, nesumnjivo svestranom umjetniku, uz poneko na trenutak zalutalo kretanje po uličicama povijesnog središta grada, ubrzo stigoh do rodne kuće slavnog Francesca Petrarce (1304. – 1374.). Rođenjem stanovnik Arezza (1304.), taj sin firentinskog bilježnika, politički prognanog u Avignon i Carpentras, i sam u stalnom pokretu – uvijek negdje na (pro)putovanju – zlatnim je slovima upisan u povijest talijanske književnosti. Za života, koji je nepredvidivom igrom sudbine okončan dan prije njegova 74. rođendana, napisao je brojna pjesnička djela od kojih je »Kanconijer« ipak najvažnije. Poznat kao pjesnik, pisac, filolog i filozof smatra se začetnikom nove ere humanizma, a po njemu je nazvan petrarkizam, općenito definiran kao književni pokret zasnovan na oponašanju njegova pjesništva.

Casa Petrarca, kuća u kojoj je rođen, jedna je od najtraženijih u gradu, a danas je pretvorena u Petrarcin muzej i sjedište njegove Akademije književnosti, umjetnosti i znanosti, čija je zadaća njegovati umjetnikovu veličinu, djelo i utjecaj što ga je ostavljao stoljećima. U tom su zdanju iz XIV. stoljeća, ukrašenom lijepim renesansnim slikama toskanskih majstora, izloženi brojni umjetnikovi predmeti (čak i jedan izvađen zub!), te zbirka od 250 starih kovanica, dok posebnu pozornost privlači prebogata knjižnica s djelima o petrarkizmu.

(Snimila Renata Šamo)

Niz čuvenih i hvale vrijednih umjetnika u Arezzu nastavljam spominjanjem Piera della Francesca (Vasari mu posvećuje poglavlje u svojem čuvenom djelu), čija me se Marija Magdalena, naslikana oko 1460. (vjerojatno 1465.) na bočnom lijevom zidu pri samom ulazu u sakristiju trobrodne Katedrale sv. Donata, istinski dojmila. Ženski lik zaogrnut dopadljivo crvenim plaštem, profinjenih crta lica s tragovima zdravog rumenila, usredotočena pogleda i raspuštene kose dočarava lakoću koja njezinu prikazu daje trodimenzionalnost i dubinu, a istovremeno ukazuje na određeno dostojanstvo. Premda se posjetitelji u aretskoj Katedrali najčešće zaustavljaju ispred spomenute renesansne freske, štoviše, ona je možda pravi razlog njihova posjeta, čitav prostor tog gradskog simbola podizanog između XIII. i XVI. stoljeća svjedoči o neupitnoj neraskidivosti vjere i umjetnosti. Prekrasni vitraži nadopunjuju ljepotu Katedrale, skladno sazdanu od brojnih romaničko-gotičkih elemenata. Nažalost, nisam imala više vremena studioznije uroniti u bogatstvo kojim to, kao i brojna druga sakralna zdanja u Toskani, obiluje.

U Arezzo se moram vratiti, u mislima sam si obećavala dok smo se udaljavali cestom što je slikovito vijugala valovitim brežuljcima nerijetko obraslim urednom vinovom lozom u šarenilu jesenskih nijansi, a čiji su redovi tvorili začuđujuće pravilne geometrijske oblike…

Link na prvi dio 

Povezane vijesti

• Prva talijanska retrospektiva velikog njemačko-francusko-američkog umjetnika u Milanu do konca veljače
• Windsor - priča o najvećem i najstarijem naseljenom dvorcu na svijetu. Nezaobilazno središte britanske povijesti, kulture i nasljeđa
• (Ne)zaboravljeni Etruščani - malo o njihovoj kulturi, umjetnosti i jeziku