Radi se o nekonvencionalnom big bandu koji nije poput ostalih tradicionalnih, organiziranih big bandova što sviraju pripremljenu glazbu. Njegovo je djelovanje zasnovano na puno više slobode i spontanosti. To je moguće zahvaljujući vrhunskim jazzistima koji su članovi orkestra, ali i glazbi Charlesa Mingusa, jednog od najvažnijih glazbenika u povijesti jazza

Grammyjem nagrađeni Mingus Big Band, koji će 29. listopada nastupiti u Istarskom barodnom kazalištu u Puli, na Backstage Jazz Live festivalu, bio je proglašavan najboljim jazz orkestrom. Radi se o nekonvencionalnom big bandu koji nije poput ostalih tradicionalnih, organiziranih big bandova što sviraju pripremljenu glazbu. Njegovo je djelovanje zasnovano na puno više slobode i spontanosti. To je moguće zahvaljujući vrhunskim jazzistima koji su članovi orkestra, ali i glazbi Charlesa Mingusa, jednog od najvažnijih glazbenika u povijesti jazza. Naime, Mingus je bio genij, puno ispred svog vremena. Rušio je barijere što mu je donijelo mnogo nevolja. U svojoj je jazz glazbi spajao zvukove zapadnjačke klasične glazbe, blues, avangardnu glazbu, swing, gospel... No, u novije doba shvaćanje o njegovom stvaralaštvu u potpunosti se izmijenilo i Charles Mingus je, primjerice, postao prvi afroamerički glazbenik čija je ostavština pohranjena u Kongresnoj biblioteci Sjedinjenih Američkih Država.

Blagoslov i kletva

Tijekom niza godina radio sam intervjue s mnogim glazbenicima koji su svirali u Mingus Big Bandu, a neki od njih surađivali su s Mingusom. Bez iznimke, svi o njemu govore sa strahopoštovanjem i divljenjem.

Jedan od najdugovječnijih Mingusovih suradnika bio je saksofonist George Adams koji je imao poseban odnos s njim. "Mingus je bio vrlo, vrlo sirov", rekao je. "Kad mi je ponudio da se pridružim njegovom sastavu rekao sam mu: 'Čuo sam da udaraš dečke šakom u glavu kad nešto krivo odsviraju. Zato sad zapamti: odrastao sam na ulici upravo kao i ti. Ako ti padne na pamet da me udariš nećeš se dobro provesti, nokautirat ću te. Srušit ćeš se da nećeš biti u stanju otići doma'. Nakon toga smo bili vrlo bliski, odlični prijatelji. Vjerovao mi je. U toj postavi su svirali Dannie Richmond, Don Pullen) i Mingus, a ponekad bi se pridružio neki trubač. No ostali su bili prestrašeni i brzo bi odustajali ako bi došlo do prepirke s njim."

Kad je Mingus u sastav želio uključiti bariton saksofonista, pozvao je Hamieta Bluetta jer je želio nekoga tko svira s moćnim zvukom. On se ovako sjeća te suradnje: "Mingus je jedan od mojih uzora. Za mene je sviranje s njim bilo poput blagoslova i kletve. Bilo je tu mnogo dobroga, ali i mnogo lošega. Ne kažem da je bio zao, već da mu se dogodilo zlo. Vidio sam što su mu ljudi činili, a to nije imalo smisla. No, bio je sjajan. Kreirao je naprednu glazbu, što je odraz naše današnje glazbe. Dečki koji su se tada okupljali oko njega razmišljali su na stari način i trebalo je proći izvjesno vrijeme prije nego se glazba razvila u ovo što imamo sada. Glazbenici koji su svirali s njim tek sada sviraju onako kako su trebali svirati tada, što je za njega bilo vrlo bolno. Jednom je rekao bubnjaru da svira ritam sve brže i brže, a zatim iznenada prestane, no on to nikad nije uspio jer nije shvatio kako to učiniti. Sada bubnjari znaju kako to postići, što u stvari nije teško. No potrebno je vrijeme i iskustvo kako bi se postigla ta razina. Mingus je bio jedan od najnevjerojatnijih osoba kojima sam bio okružen. Čovječe, bio je osobit. Običavao je zapisivati glazbu kad god bi uvježbavali nove skladbe. Poslije mi je rekao da je dobro što je zapisivao jer se na taj način lakše približio svom cilju. Budući da nismo vježbali tjednima, ako se netko ne bi pojavio na probi sve bi bilo izgubljeno. Ali ako je to imao zapisano, mogao je pročitati i bio bi bliže rezultatu. Svirali smo izvan skladbi, izvan melodija, izvan svega. Bili smo posebni."

Zastrašujuće skladbe

Saksofonist Gary Bartz je bio jedan od sretnika koji su svirali s Mingusom. "Kad sam prvi put svirao s njim u klubu Village Gate u Greenwich Villageu u New Yorku, taj big band uopće nije svirao iz nota", sjeća se. "U saksofonskoj sekciji upoznao sam Erica Dolphyja i Rahsaana Rolanda Kirka i sprijateljio se s njima. Mingus bi krenuo s nekim ritmom, došao do vođe svake sekcije i šapnuo nešto ili otpjevušio melodiju koju bi htio da odsviramo. Eric bi je odsvirao, mi smo ga pratili, a potom bismo harmonizirali. Tako izgleda sviranje big banda bez nota. Stalno je mijenjao glazbu, a to je ipak drugi par rukava. Uostalom, u big bandu trebate note, jednostavno je previše ljudi. Čak i big bandovi poput onih Counta Basiea i Dukea Ellingtona 1930-ih i 1940-ih godina imali su note.2

Trubač Randy Brecker, koji je svirao na snimanju Mingusovog albuma "Me Myself and Eye", poslije njegove smrti postao je članom sastava Mingus Dynasty i Mingus Big Banda. Dakle, u njegovoj je karijeri uvijek snažno prisutna glazba Charlesa Mingusa. "Rano sam postao Mingusov fan", rekao je. "U prodavaonici ploča ugledao sam ploču "Blues & Roots". Tada nisam znao za Charlesa Mingusa, ali dopao mi se omot. Doimao se produhovljenim, funky. Do tada nisam čuo takvu glazbu. Poslije sam spoznao da je nadahnuće za tu glazbu crpio iz afro-američke crkvene tradicije. Jednostavno sam se zaljubio u tu glazbu, u način na koji su puhači kolektivno improvizirali, gotovo kao u dixielandu, a sve je bilo prožeto bluesom. Poslije sam kupio sve njegove ploče i dobro se upoznao s njegovom glazbom. Bio je osoba promjenjive naravi. Ponekad je bio bijesan, no u osnovi je bio divna osoba. Njegova udovica Sue Mingus, koja je utemeljila skupinu Mingus Dynasty u kojoj sam bio jedan od prvih trubača, nastojala je dobiti glazbenike koji su bili istinski povezani s Mingusom, a znala je da je volio način na koji sviram. Već desetljećima sviram njegovu glazbu s Mingus Big Bandom. Njegove su skladbe napisane na najteži mogući način što je za većinu glazbenika zastrašujuće. Nedostaje jedino njegova prisutnost kao vođe sastava, ali Mingusov duh je uvijek prisutan. U New Yorku se uvijek snažno osjećala njegova prisutnost. Jedne sam večeri stajao za šankom u klubu u koji su dolazili uglavnom rock glazbenici, kad je odjednom došlo do velikog komešanja. Okrenuo sam se i vidio da Mingus ulazi u klub. Bio je korpulentna osoba. Ljudi nisu znali za njega, no njegova se prisutnost tako snažno osjećala da su mu se svi micali s puta. Šapatom su, sa strahopoštovanjem pitali tko je to. Bio je to Mingus."

Vatreno, razarajuće...

Saksofonist John Stubblefield nekoliko je godina bio umjetnički voditelj Mingus Big Banda. "Mingus je imao mnogo lica. Nešto je posebno u njegovoj glazbi. Duh njegove glazbe obuzima glazbenike koji je sviraju, ali i one koji nas slušaju, što zaključujem po njihovim reakcijama, energiji i ljubavi koja se osjeća na našim koncertima. S Mingusom sam proveo teške, ali nezaboravne trenutke. Jednom mi se slomila cigareta, a on mi je pokazao kako da je slijepim. Često sam ga vozio u ljekarnu koja je radila dvadeset i četiri sata dnevno. Bio je težak i zahtjevan vođa skupine, u što sam se uvjerio na vlastitoj koži. Nikad nismo imali probe. Surađujući s Mingusom, među ostalim, naučio sam da sve vještine koje sam dotad usvojio nisu bog zna što ne koristim li ih kako bih izrazio životno iskustvo i uspio se kreativno izraziti na svakom sljedećem koncertu. Ta spoznaja, koju mi je usadio, vrednija je od bilo kakve škole. Naučio sam kako odsvirati ono što sam doživio toga dana, toga tjedna. Njegovu sam se sastavu pridružio kao alt saksofonist, ali od mene je zahtijevao da sviram i flautu, bas klarinet, obou i tenor saksofon. Bilo je vatreno, za me ponekad čak razarajuće, ali obožavao sam to. Od Mingusa sam mnogo naučio, kao i poslije, svirajući u Mingus Big Bandu."

Jedan od umjetničkih voditelja Mingus Big Banda bio je trombonist Frank Lacy koji je rekao: "Zahvaljujući ovom Big Bandu Mingusov duh šeće diljem svijeta. Kad me Sue pozvala da prvi put nastupim u Time Cafeu s Mingus Big Bandom bio sam prestrašen jer su note koje mi je dala bile jako teške za trombonista. Nikad nisam svirao tako tešku glazbu u sekciji trombonista bilo kojeg orkestra. Osjećao sam strahopoštovanje prema toj glazbi. Došao sam dva sata prije ostalih, sjeo na svoj stolac i proučavao note."

Saksofonist Wayne Escoffery je sadašnji član Mingus Big Banda i bit će u postavi na koncertu u Puli. "Mingusova je glazba izazovna", rekao je. "Uvijek je uzbudljivo izvoditi njegove skladbe. Nije lako svirati ih da bi dobro zvučale. U Mingus Big Bandu sviram već gotovo dvadeset godina i još uvijek je izazovno, jer njegova je glazba izazovna. Drži me budnim, zahtijeva od mene da uvijek budem na visokoj razini, jer to je teška glazba za sviranje. Osim toga, to je humanost. Zbog toga je bio iznimno važan. Također, Charles Mingus je bio politička figura. Nikad se nije bojao reći ono što je mislio treba reći. Nije se bojao reći bilo što. Kad imaš moć, to automatski podrazumijeva da imaš novac, ali može biti i drukčije. Charles Mingus, kao i svi glazbenici kroz povijest jazza, uključujući mene - svi mi imamo pozornicu s koje se obraćamo tisućama ljudi. Kad imate takvu vrstu moći morate preuzeti odgovornost."

Povezane vijesti

• Uživanje u jazzu pred prijeteću oluju
• U ISTARSKOM NARODNOM KAZALIŠTU  -  Nastupaju pijanistica Tatiana Šverko i kontratenor Fritz Spengler
• Koncert jazz pijanistice i pjevačice Francesce Tandoi večeras u INK-u