Jedna od zapaženih gošći ovogodišnjeg jesensko-zimskog Sa(n)jma knjige u Istri bila je i Mirjana Dugandžija. Spisateljica i novinarka Mirjana Dugandžija rođena je u Požegi 1960. godine. Diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Po profesiji je novinarka, bavi se temama iz kulture. Objavila je roman "Nekoliko dana kolovoza", koji je ušao u finale svih najvažnijih književnih nagrada u Hrvatskoj. Objavila je i knjigu kolumni i kratkih priča "Indijančeva noć" te zbirku priča "Rujanska kupačica", koja je predstavljena na pulskom Sajmu. Bio je to povod za razgovor s njom.

- Ljubavi ljubavničke, prijateljske (ne)obične, lake i teške, dio su ove knjige koja se lako čita pokazavši da pitko štivo ne mora biti plitko.

- Zanimljivo mi je koliko sam za ovu knjigu dobila oprečnih mišljenja o njenom (ne)lakom čitanju. Od onih koji se kunu da su je svladali samo uz krajnju koncentraciju, do onih koji kažu da ih je njena lakoća privukla kao pčelu cvijet. Srećom, smatram da je svaki čitatelj uvijek u pravu, kao i da lakoća ili težina pisma nisu (nužno) mjerilo kvalitete. Ako je knjiga toliko zakučasta da je nitko ne razumije, ta je "težina" jednako besmislena kao "lakoća" koja proizlazi iz činjenice da se pisac ne služi s više od 500 riječi. Čemu onda sve.

- Kako je krenula ideja o kreiranju ove knjige?

- Čak bih rekla da je prije napisana, pa onda "kreirana". Naime, napisala sam neobavezno nekoliko priča, pa onda uvidjela da imaju zajedničku potku, ljubav, ili, još bolje, postljubavna nesnalaženja, pa sam u tom smjeru nastavila. Zoran Ferić kaže da je ponekad teže napisati zbirku priča nego roman, jer one imaju svaka svoj svijet, svoje likove, svoju muku... i svaki se put sve to iznova mora pripovjedački graditi i uspostavljati, da bi se na tome mogla zametnuti priča. Mislim da je Ferić u pravu. A vama, Vanesa, hvala na komplimentu.

- Vaše su ženske junakinje vrlo specifične, jake, krhke, snažne, je li je to utjelovljenje žena oko nas, običnih svakodnevnih, a opet tako specifičnih?

- Nešto od žena oko nas svakako imaju, jer da nemaju, tko bi knjigu razumio? Ponovo kažem, umjetnost mora komunicirati - uvijek, naravno, na način umjetnosti - ali možda u ovom času ne moramo ići tako daleko u objašnjavanju prirode umjetnosti. Nisu, nadam se, ni puko utjelovljenje žena oko nas – tu se krije zamka stereotipnosti i plošnosti. Teško mi je reći jesu li krhke ili jake, rekla bih da su uporne u svojim opsesijama, malo smušene kad se treba nositi s vanjskim svijetom, krhke kad slute da bi mogle biti ostavljene. Nemojte učiti od njih, većinu stvari rade pogrešno.

- Toliko se govori o ženskoj književnosti, o (ne)postojanju takve vrste književnosti. Smatrate li da postoji ženska književnost kao takva, rodno određena?

- Ako čitate dobru knjigu, je li vam doista važno je li ona rodno određena? Uopće ne mogu zamisliti da posvetim svoje vrijeme nečemu što bi nastalo kao takva vrsta kastracije, rodne ovaj put, naspram totaliteta što ga zahvaća svaka uspjela umjetnost, pa i književnost. No, jasno vam je, to me uopće ne zanima, pa dosta o tome. Što se tiče sintagme "ženska književnost", o njoj se već da razgovarati. U upotrebi je, i danas, uglavnom kao neka vrsta pogrde, omalovažavanja književnosti koju pišu žene – valjda opet za žene, o, naravno, ženskim tricama i kučinama, cipelama i seksu, dok se muškarci bave važnim stvarima, pa ih, valjda, i rješavaju... kaj god. Uživam u književnosti koju pišu žene, u kojoj se vidi da je pišu žene, ona mora zadovoljiti samo jedan mali zahtjev – mora to biti dobra književnost. Ako ju piše Elfriede Jelinek, Annie Ernaux, Marguerite Yourcenar, ako su to priče Lucije Berlin, Tatjane Tolstoj ili Alice Munro, možemo biti sigurne da će tako i biti. Zašto omiljenih muških pisaca uvijek mogu nabrojiti puno, puno više nego ženskih – e, to me jako zanima! Posljedica tisućljetnog patrijarhata? Rekla bih da da. Ali, otvorena sam za svaki mogući odgovor. Za opasne provalije. Spomenimo, žene su uvijek više čitale, i Don Quijotea, ne samo Elenu Ferrante... pa evo još jedne teme za razmišljanje. Muškarci pišu svoju prevažnu književnost za – žene! Cervantesu svaka čast, da ne bude zabune.

- Žene trenutno pišu barem koliko i muškarci.

- Samo neka pišu! Imale su puno posla prije toga – izboriti se za pravo na imovinu, pravo glasa, pravo na školovanje, pravo na raspolaganje vlastitim tijelom... Slava im. Nije borba gotova, ali sad ipak mogu (više) pisati, i, naravno, nastaviti odbacivati preko ramena muško književno smeće nakon dvije pročitane rečenice. Samo naprijed.

- Ljeto je učestala književna preokupacija u Vašim knjigama.

- Ljeto je lijepo, ljeto je seksi. Valjda se zbog toga našlo u mojim pričama. Nije bilo namjerno, stvarno. Jer, znamo da podsvijest u književnosti odradi puno toga za nas. A i nije moje ljeto ono mitsko "vječno ljeto". U "Nekoliko dana kolovoza" sunce je još u zenitu, u "Rujanskoj kupačici" sve su izduljenije sjene oko nas.

- Vaše protagonistkinje traže i svojevrsnu društvenu afirmaciju.

- Ne znam iz čega ste zaključili da je baš "traže", ali da, one jesu žene u nekim karijerama, ne prevelikim i prevažnim, ali taman tolikim da su financijski neovisne, a opet ne u grlu do posla – jer kako bi inače patile i radile sve te gluposti zbog muškaraca, a onda im se, naravno, i osvećivale?

- Novinarstvo i književnost, koliko uzročno-posljedično biti novinar pomaže u književnom radu?

- Prije desetak godina vodila se polemika u književnim krugovima - mogu li novinari biti pisci, ili je njihov stil, arhitektura priče... nepopravljivo zagađen novinarstvom. Skromno se nadam da je moj roman "Nekoliko dana kolovoza", uz druge knjige novinara, naravno, pokazao da je moguće supostojanje i jednog i drugog načina pisanja. U jednoj osobi, zamislite. Rekla bih da mi se nikad neka novinarska rečenica nije ušuljala u književni tekst. Što ne znači da takvih knjiga nema, to se može razumjeti, ali s literarnog stajališta one ne vrijede ništa.

- Učestalo koristite i neupravni govor, koji kod Vas izvrsno dočarava neke nijanse raspoloženja protagonistkinja.

- Hvala. Koristim neupravni govor kad ocijenim da za priču ima više potencijala nego dijalog. Koristim i ironiju, i tok svijesti, i elipsu, i sarkazam... sve što priči, i samo ako priči - treba.

Povezane vijesti

• Život je sačinjen od "Kapi radosti"
• Predstavljena knjiga "Novi testament" tiskana u Urachu 1562. i 1563.
• BOOKtiga: Bogat program za ljubitelje pisane riječi