Ima u Mingus Big Bandu, koji njeguje ostavštinu pokojnog Charlesa Mingusa, glazbenika iz različitih generacija, različitog porijekla, različitog iskustva, a vjerojatno i različitih glazbenih ukusa, ali kada se spoje to stvara upravo nevjerojatnu fuziju u što se mogla uvjeriti pulska publika koja je burnim aplauzom pozdravila glazbenike na početku koncerta, da bi ih nekih sat i pol kasnije ekstatično dozvala na dva bisa
Jedna izreka kaže da je pojedini sustav jak koliko je jaka njegova najslabija karika. To se u pravilu primjenjuje na svijet poslovnih odnosa, no slična konstatacija mogla bi se primijeniti i u slučaju Mingus Big Banda koji je sinoć nastupio u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula. Grammyjem ovjenčani Mingus Big Band, naime, pokazuje kako to izgleda kada se energija i iskustvo pojedinca kanaliziraju u snagu sustava i to sustava koji nije monolitan. Ima u Mingus Big Bandu, koji njeguje ostavštinu pokojnog Charlesa Mingusa, glazbenika iz različitih generacija, različitog porijekla, različitog iskustva, a vjerojatno i različitih glazbenih ukusa, ali kada se spoje to stvara upravo nevjerojatnu fuziju u što se mogla uvjeriti pulska publika koja je burnim aplauzom pozdravila glazbenike da bi ih nekih sat i pol kasnije ekstatično dozvala na dva bisa.
Koncert se održao u sklopu drugog Backstage Live Pula Festivala i njegov organizator Dražen Kokanović nije skrivao oduševljenje, pomiješano s pozitivnom nervozom, što je doveo ovaj sastav koji, kako kaže, predstavlja all stars njujorške jazz scene.
- Radio sam puno koncerata, ali večeras ćemo slušati jedan od najboljih big bendova u povijesti, entuzijastično je Kokanović najavio koncert, pojačavši najavu podatkom da je Mingus najveći skladatelj u povijesti jazza. Kokanović je godinama pokušavao dovesti Mingus Big Band u Hrvatsku i konačno je uspio, a najljepše od svega što ih je doveo baš u Pulu.
Koncert ovog orkestra privukao je veliki broj ljudi, odavno nismo vidjeli ovoliko publike na nekom jazz koncertu. Ljudi su očito bili željni onog klasičnog, straightforward jazza, iako kada se radi o Mingusu taj opis nije sasvim precizan jer je Mingus volio jazz miješati s klasikom budući da je cijenio Debussyja, Stravinskog i slične autore. Dakle, nije bio konvencionalan, volio je iskoračiti izvan utabanih staza, a netko je za njega jednom rekao da je bio "punk rocker jazz svijeta". Njegove skladbe nisu toliko popularne melodije kao npr. one Glenna Millera i krivo bi bilo ovaj koncert uspoređivati s jednako fantastičnim, ali stilski diferenciranim nastupom big banda Christiana McBridea koji je prošle godine nastupio u INK-u. Oba sastava povezuje znanje njihovih glazbenika i nevjerojatna energija, ali to su dva svijeta i dva pristupa.
Sinoćnji koncert počeo je žestoko, odličnom prvom solažom bariton saksofonista Jasona Marshalla koji će pred kraj zaokružiti koncert još jednim efektnim solom. Solaža je bilo u izobilju, što je uobičajeno za ovakve nastupe, no bilo je istovremeno zabavno i poučno gledati koliko energije svaki od tih solista ulaže u svoj nastup, poput tromboniste koji se previja i grči dok svira za vrijeme nabrijane izvedbe "Haitian fight song". Svatko se želi pokazati i voditelj sastava, kontrabasist Boris Kozlov ih rado poimence predstavlja publici, ali na kraju svi djeluju kao jedno i održavaju energetski nivo kroz cijeli koncert, svejedno izvode li brže stvari ili se prepuštaju rijetkim baladama. To je već otrcana konstatacija s naše strane, ali ono što je najvažnije je da je ekipa iz Velike jabuke opravdala očekivanja. Kozlov je zato pozvao publiku da, ako netko kojim slučajem navrati u New York, da ih potraže u klubu Jazz Standard. Ili da jednostavno kupe koncertni CD koji su tamo snimili i koji su preksinoć prodavali. Treba iskoristiti gužvu.
Za razliku od Somi i trija Charlieja Huntera i Lucy Woodward koji su se pulskoj publici na prva dva koncerta drugog Backstage Live Pula Festivala publici približili i pjesmom, Mingus Big Band servirao je pulskom auditoriju instrumentale kojima je bez problema dopro do gledatelja i slušatelja. U Puli su preksinoć nastupili Mingus Big Band klavirist David Kikoski, basist Boris Kozlov, bubnjar Donald Edwards, trubači Walter White, Alex Sipiagin i Philip Harper, trombonisti Robin Eubanks, Conrad Herwig, Earl McIntyre svirao je bas trombon i tubu, bariton saksofonist je Jason Marshall, tenor saksofonisti Wayne Escoffery, Abraham Burton i alt saksofonisti Alex Terrier i Steve Slagale. Teško je na njihove note bilo ostati ravnodušan jer je njihova energija bila prejaka, tu se čak i ne radi o glazbi koliko o tome da se kod ljudi potakne neki osjećaj, da publika osjeti ritam i melodiju, odnosno, da poentiramo, da se stvori doživljaj. Što se toga tiče, misija obavljena.
Još je malo ostalo do kraja drugog Backstage festivala, točnije još samo jedan koncert pa će u utorak 12. studenog nastupiti Jason Moran & The Bandwagon.