"Operacija Pašareta" je izvorno napisana komedija Branka Lučića, 'gdje je svaka sličnost s '''Allo, 'Allo" namjerna, ali nije dominatna'. To je autentičan dramski tekst koji je u svojoj poruci i kompoziciji miljama daleko od TV serije * Sigurno da su današnji tretman antifašizma i epohe Drugog   svjetskog rata bili moja motivacija za komediju o partizanima. Da "pružim otpor" i pridonesem "borbi" za povijesne činjenice na zabavan način

 Jasminko Balenović dobro je poznato ime onima koji zadnjih godina pohode predstave Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula. U toj je kući režirao i novu komediju nazvanu "Operacija Pašareta" na tekst Branka Lučića. Ta je predstava imala svoju ambijentalnu premijeru ovog ljeta u Lindaru, a njeno kazališno predstavljanje u INK-u na programu je sutra u 20 sati, a reprize su u petak i subotu. U predstavi glume Nika Ivančić, Teo Tiani, Lino Brozić, Lara Živolić, Luka Juričić i Luka Mihovilović, a kazališna se priča događa u jednoj istarskoj oštariji za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Svatko se smije na svoj način

Balenović je u profesionalnom kazalištu od sredine devedesetih. Prvi put je u Puli režirao 1998. "Školu za žene" s, tada gimnazijalcima Dijanom Vidušin i Matijom Ferlinom, da bi 2000. osnovao Malo istarsko lutkarsko kazalište (MILK). Na Čakavskoj sceni INK-a je od prve "Furbaćone" otprije nekih 12 godina, a iza njega je 45 profesionalnih kazališnih režija.

- Došao sam iz Zagreba kao asistent Marinu Cariću na predstavi "Katina Gvardijanka", koju su radili GK Komedija i AGM-ov Teatar Lapsus kojeg sam vodio. Puno toga me je u Istri "oborilo s nogu", kaže on.

- Kako vam je kao čovjeku koji je rođen i živio u drugoj dijalektalnoj okolini režirati predstave koje su na istarskom dijalektu, koji je jako težak za nekog tko nije s njim rođen i odrastao?

- U jednoj fazi svog kazališnog života odlučio sam Držićevski rečeno "stavit' pamet na komediju" i režirati komedije. Imao sam izlete u dramski žanr kojem se vraćam slijedećom predstavom koju pripremam. Ali u času kad sam odlučio da je život jedna obična komedija, dijalekt je postao moj kazališni "mitspieler". Sjećam se kako su se i kolege koji su odrasli u Puli na prvoj probi "Katine Gvardijanke" mučili s naglascima, izgovorom, pa i značenjem samih riječi – koliko je tada taj lindarski dijalekt bio stran. Taj je govor i hermetičan i zatvoren i na jedan je način konzerviran da bi opstao. I u "Operaciji Pašareta", a recimo i u predstavi "Rinimo ga naprid" na kojoj sam surađivao s Goranom Prodanom, bilo je termina i riječi za koje nisam znao što znače, pa sam naučio. A posljedično, etnografski bih iza tih riječi otkrivao navike, tradiciju, pravila postupanja (raznorazne moduse vivendi i moduse operandi), običaje, mentalitete i karaktere Istre. Kroz obitavanje i rad na predstavama, družeći se i komunicirajući sam usvojio riječi koje i danas rabim u svom govoru. Spontano, pa se nekad i sam iznenadim... Naravno da se ne usudim pričati po istrijanski osim u nekoj zafrkanciji – da ne ispadnem loš i omalovažavajući, imam taj respekt, ali počeo sam razmišljati na istrijanskom. I da, mogao bih reći da kapim, čak me i moj frend Adriano pohvalio na tu temu – što kažu nije čest slučaj da te Istrijani hvale. Dobro, s obzirom na prirodu posla ima tu i nekih novosloženica koje su zabavne i humoristične. Zabavlja me to – jer kod tuge, drame i tragedije svi plačemo zajedno, na istu temu, dok se svatko smije na svoj način, pa nešto što je nekom smiješno, nekom drugom nije. Komedija je individualistička, a dijalekt je nadošao posljedično kao medij izražavanja. To je nešto što je publici komplementarno, publika to osjeća i voli, rado gleda predstave na dijalektu. Kazalište je u jednom svojem dijelu vrlo lokalna - u smislu da je vezana na određeni prostor, lokalitet - institucija gdje je interesantno i atraktivno vidjeti nekog "svog" ili "domaćeg". Kazalište koje kontinuirano producira predstave na dijalektu je nešto što INK razlikuje od drugih kazališta u Hrvatskoj. I vidi se da je to jedna od odrednica identiteta, "raison d'etre", da to daje neku prepoznatljivost. Jer, kada se rade predstave na čakavskom, one se jedinstveno mogu raditi ovdje. Također, radeći u takvom projektu morate igrati na sigurno.

- Što to znači?

- To znači da se morate hvatati ozbiljne književnosti (klasika) koju transponirate u vrijeme, prostor i lokalitet. Kada radite jedan čakavski naslov u sezoni i svjesni ste da vas publika čeka s novom predstavom u prepoznatljivoj estetici – onda ste "ekskluzivno izloženi" i imate ipak manje manevarskog prostora za pogrešku, jer do sljedeće sezone nema novog naslova. Nitko to ne voli, ali i u našem poslu ima "uspjelih" i "manje uspjelih" predstava...

Uzbudljivi "kemijski" interakcijski proces

Generalno je teže napisati komediju nego dramu. Morate imati čvrstu ideju prilagodbe, bio to Goldoni, Ruzante, Taylor ili netko drugi, i onda s vremena na vrijeme "umiksati" suvremenog pisca s tekstovima pisanim na dijalektu kao što pišu Dragutin Lučić Luce, Daniel Načinović ili Milan Rakovac. "Operacija Pašareta" je izvorno napisana komedija Branka Lučića, 'gdje je svaka sličnost s '''Allo, 'Allo" namjerna, ali nije dominatna'. To je autentičan dramski tekst koji je u svojoj poruci i kompoziciji miljama daleko od TV serije.

- Jeste li ikada dobili tekst predstave za koju ste osjećali da je ne biste htjeli raditi?

- Ne. Sve predstave koje sam radio na Čakavskoj sceni su u ishodištu bile moje početne ideje.

- Kako je raditi s ovom pulskom ekipom, slažete li se, prihvaćaju li sve vaše zamisli?

- Da, lijepo je raditi s njima. Naravno, kazalište je prije svega kreativni susret puno "glava", puno energije, puno emocija, puno iskustava, pa čak i - ponekad više, ponekad manje - taštine. To je uzbudljivi "kemijski" interakcijski proces koji nekome sa strane može izgledati kaotičan, nervozan, svadljiv, ali mislim da ljudi koji sudjeluju u tom kazališnom procesu to ne smatraju problematičnim ili neobičnim. Uostalom, donedavno se probe u kazalištu nazivalo pokusima, a dvorane za probe se i danas zovu "velika" pokusna, "mala" pokusna itd. Ja mislim ovo, ti misliš ono, probamo surađivati i ponekad to klikne isprve, ponekad iz pete. Neki put netko, a to je redatelj, mora i presjeći i reći – sad ćemo tako, nekad glumci kažu "sad ćemo te slušati, a poslije premijere ćemo mi po svome", tako da su to sve neki standardni obrasci za ljude koji se bave kazalištem. Svaka nova predstava je novi početak, proces nikad ne može biti identičan, također nikad ne radi s potpuno istom ekipom. Npr. u podjeli "Operacije Pašareta" su dvoje kolega s kojima prvi put radim Nika i Lino, pa Lino prvi puta sudjeluje u produkciji INK-a iako je iz Pule, pa sam tu opet surađivao s Teom i Lukom... Lara i Luka Mihovilović su konstanta u mojim posljednjim predstavama. Te varijacije od predstave do predstave, od podjele do podjele su u stvari osigurači da nije baš sve potpuno predvidljivo i da postoji kazališni izazov. Naravno, uvijek postoji zamka da postanete preprivatni, s čime se i sam borim.

Kazalište je uvijek iznad politike

- Što mislite, kako bi "Operacija Pašareta" s obzirom na temu antifašizma mogla biti prihvaćena u ostatku Hrvatske?

- Ha... Sigurno da su moje ideje i stavovi o antifašizmu zakopani u ovoj komediji. Uostalom da nisu, onda naša komedija ne bi bila vjerodostojna, a posljedično onda ne bi bila ni komedija. Da ne odemo predaleko u politiku, jer kazalište je; koliko god bilo politično, uvijek iznad politike... Kao Držićev Dundo Maroje kad kaže "Rim iz Dubrovnika gledat'...", tako i ja "Istru iz Istre gledam...", a znam kako je i "Istru iz preko Učke gledat'". Pun mi je kufer neshvaćanja Istre; ako mogu i smijem za sebe reći da je shvaćam, i ovog galamljenja preko Učke na Istru, kako je ona nehrvatska, zbog toga što su ti glupani neobrazovani i ne znaju što pričaju. Istra je sigurno hrvatska, a istarski antifašizam nema veze s ustašama i domobranima nego se borio protiv talijanskog fašizma. Sigurno da je današnji tretman antifašizma i epohe Drugog svjetskog rata bila moja motivacija za komediju o partizanima. Da "pružim otpor" i pridonesem "borbi" za povijesne činjenice na zabavan način. Da odgovorim na Vaše pitanje, vjerojatno bi se ovakva predstava zbog "tih čvrstih veza" s "‘Allo, ‘Allo" mogla ostvariti, ali pitanje je koliko bi se; prvoloptaški, predstava omalovažavala ili tumačila kao provokacija. Svi ti veliki desničari, svi ti veliki "Hrvateki", mogu galamiti, ali ne mogu promijeniti činjenice. Istinu kako je oslobođena Istra zamotali smo i u ovu našu komediju i dobro se zbog toga osjećamo.

Povezane vijesti

• "Vitez željeznog srca" u subotu besplatno u Teatru Naranča
• Marija Crnobori me naučila istarskoj čakavici
• Ralph Fiennes i Vanessa Redgrave na Brijunima