Prva non-fiction knjiga Toma Wolfea "From Bauhaus to our Haus" iz 1981. godine (u hrvatskom prijevodu "Od Bauhausa do našega doma", dok talijanski naslov smislenije glasi "Prokleti arhitekti"), počinje kasnije uklonjenim odlučnim savjetom moralnog prava nasilnog izvlačenja nekoliko arhitekata iz njihovih ureda i iminentnog smaknuća metkom u potiljak, grubost s razlogom koju je talijanski prevoditelj smisleno uklopio već u slobodnom prijevodu naslova. Polemizirajući Wolfe navodi imena (uglavnom europskih) urbanista i arhitekata "zločinaca" koji su tijekom 20. stoljeća po njegovom mišljenju uništili estetiku i šarm većih američkih gradova.

Jedan od glavnih krivaca za sustavno nagrđivanje užeg centra Pariza u drugoj polovici prošloga stoljeća, Mitterandov nadmoćni super-ego, bivši francuski ministar kulture, vremešni Jack Lang pojavio se u Veneciji, na 17. Bijenalu arhitekture, koji se zbivao od 22. svibnja do 21. studenog, nakon što je prošle godine morao biti odgođen zbog nemogućnosti organizacije usred pandemije. Lang je došao na otvorenje paviljona Saudijske Arabije u svojstvu direktora pariškog Institute du Monde Arabe uz upečatljive mjere sigurnosti (s helikopterima i snajperistima ), pa su neki od okupljenih novinara zlobno šuškali da je šef osiguranja vjerojatno poznavao Wolfeovu knjigu. Langovi saudijski domaćini, ministar kulture i ekipa, nisu na događanje stigli u tradicionalnoj odjeći tipičnoj za Saudijsku Arabiju, već su uglavnom elegantno ušetali u formalnim tamnoplavim odijelima Armanija i Briona (ministar u dolčeviti) s dizajnerskim sunčanim naočalama, neki i s ukusno usklađenim kravatama.

Citiranje Aristotela

Srž povijesnog trenutka Saudijci su pogodili izložbom ("Accomodations") prikaza jedne od preživjelih starih zgrada koje su služile za karantenu na sjevernoj obali Crvenog mora, gdje se tijekom stoljeća preventivno interniralo hodočasnike koji su u Meku i Medinu dolazili morskim putem. Njihov se broj nakon otvaranja Sueskog kanala znatno povećao, pa su tako u luci Jeddah nastala zdanja utjelovljenja arapske riječi rabat (hostel, utvrda, odmorište na putu…), prostor susreta gdje protokoli, povijest i običaji karantene, uz gostoljubivost i susretljivost koji su dio islamske tradicije, postaju optika za čitanje tematskog koncepta ovogodišnjeg Bijenala, gdje hodočasnik (putnik "beskućnik") dobiva privremeni dom i zdravstvenu skrb.

Model 'iračke gondole' u prvom planu i Rashad Salim (Snimio Enrico Fiorese / Courtesy of TBA21 Academy)

"Eksperimentalna izložba arhivskog istraživanja" asocira i povlači paralelu s bliskim susjedstvom Arsenala, otokom mletačke povijesne karantene u laguni "Isola del Lazzaretto Nuovo" (1468.), a mnogim posjetiteljima spontano dolazi spomen i bezbrojnih samostana, bolnica, ljekarni i svratišta na tisućljetnim hodočasničkim putevima stare Europe prema Rimu, Jeruzalemu i Camposteli.

Hashim Sarkis, ovogodišnji kurator Bijenala, libanonski arhitekt s američkom adresom, osmislio je naslov i lajtmotiv sajma: "How will we live together". Rezultat paušalnog računa na prvi je pogled pozitivan: tridesetak posto arhitekture, ostatak je restauriranje, ekologija, povijest, politika, znanstvena i neznanstvena fantastika, sociologija... Podjela zajedničkih dobara, ublažavanje društvenih i ekonomskih nejednakosti, propadanje okoliša su glavne teme, a kao podtema - "Networking Space... povezanost Zemlje i svemira... imamo potrebu za jednim novim prostornim ugovorom, prostorom u kojem ćemo velikodušno živjeti zajedno...". Sarkis velikodušno citira Aristotela koji grad smatra najidealnijim modelom ljudskog suživota i smatra da se odluke o tome trebaju oduzeti političarima i predati arhitektima (!).

U tom smislu i kao autor knjige "The World as an Architectural Project" (2020.) bez lažne skromnosti šalje jasnu poruku svima koji još vjeruju u parlamentarne smijurije na izborima izabranih "lokalaca", a ne poimaju duh vremena i ambicije planetarnih profesionalaca poput njega.

Ugroženost grada

Uzbekistanci, po prvi puta na Bijenalu, također su shvatili važnost i ugroženost grada, pa to pokazali izložbom "Mahalla – Urban Rural Living" i formulom "urbanog susjedstva", nama familijarnog turskog "komšiluka". U vrijeme kada mastodonski velegradovi dosežu granice ljudskog poimanja, mahala je model zajedničkog života reguliranog tradicijom, društvenim ritualima i organizacijom na lokalnoj razini. Zvuči razumno.

Samo petnaestak minuta dalje od Arsenala nalazi se Palazzo Zorzi, sjedište UNESCO-a, gdje je kao kolateralno događanje, u skladu sa službenim programom Bijenala postavljena izložba "The Horizon – Revive the Spirit of Mosul". Prvo što posjetitelji vide na velikom zaslonu je usporena zračna snimka povijesne jezgre iračkog grada nakon primirja 2017. koja ledi krv u žilama.

Ovaj nijemi film visoke rezolucije pričinja se kao restaurirana snimka Dresdena ili Hirošime u bojama, samo ovdje detaljnija i još potresnija. Za trajanja trogodišnje okupacije, ekstremizam i programirano nasilje izbrisali su 80 posto urbanog tkiva tisućljetnog centra kulture i religijske tolerancije, uključivši zaštićena zdanja planetarne vrijednosti poput džamije Al-Nouri, minareta Al-Hadba, obih bazilika Al-Tahera i Al-Saa-a, iračkih simbola Asirske crkve bliskoistočnog apostolskog kršćanstva. U veljači 2018. direktorica UNESCO-a Audrey Azoulay lansirala je jednu od najambicioznijih inicijativa posljednjih godina, 50 milijuna dolara težak projekt rekonstrukcije centra Mosula financiran od Arapskih Emirata, dok Europska Unija pomaže program obnove važnih povijesnih palača.

Noina arka

U istom duhu oživljavanja bliskoistočne tradicije arhitekture, umjetnosti i obrta predstavljen je projekt "Introduction to Rashad Salim's Ark Imagined" s prvim prisustvom Iraka na Bijenalu u Veneciji. Energičnog, inteligentnog i neizmjerno komunikativnog umjetnika, pisca, svjetskog putnika, Rashada Salima dovela je i predstavila čuvena Francesca von Thyssen – Bornemitza, kolekcionarka umjetnina i sponzor bezbrojnih međunarodnih restauratorskih projekata, uključivši i crkvu San Lorenzo u kojoj se događanje zbivalo.

Rashad s tradicijskim iračkim pokrivalom na glavi (dvobojni karirani ručnik s uglovima svezanima na tjemenu) i barunica Francesca u neo- hippy orijentalnom outfitu, gosti i novinari na podu uvaljeni u prostrane duboke jastuke - bila je to ugodna alternativna iračka priča nakon potresne UNESCO-izložbe. Rashad je na tragu Noine arke (!) i proučavanjem povijesti iračkog vodoprometa na Tigrisu i Eufratu kroz stoljeća u močvarama delte pronašao posljednje majstore još sposobne prastarom tehnikom konstruirati solidan čamac /brodicu. Nije iznenadilo da su lokalni partneri projekta "Reale Societa' Canottieri Bucintoro", veslačko društvo venecijanskih obrtnika, graditelja čamaca i gondola.

Hala Ward (Foto: HW architecture)

Noina arka koju za razliku od Rashada oduvijek zamišljam kao zagrebačku "Mamuticu" tj. kao uspješnu kombinaciju kruzera i zoološkog vrta, tematski i praktički potpuno se uklapa u stvarnost velesajma arhitekture na vodi, okrunjene gotovo istovremeno (napokon) ozakonjenom zabranom ulaska nautičkih megabestijarija u lagunu.

Nakon prošlogodišnje katastrofalne, još uvijek nedovoljno objašnjene supereksplozije u bejrutskoj luci, pri čemu je znatno oštećen i dobar dio povijesnog centra grada, uz tešku ekonomsku i političku krizu u zemlji koja je po mnogima na rubu novoga građanskog rata, Libanonski paviljon poetsko-mističnom izložbom pod naslovom "A Roof for Silence" kuratorke Hala Warde' u zajedništvu s pjesnikinjom Etel Wadnan, izlaže melankoliju i malodušje crno-bijele dokumentacije šesnaest kriptičkih tisućljetnih stabala jednog libanonskog maslinika.

"Koncept praznine" kao predložak arhitekture, glazbe i vizualnih umjetnosti u središtu je ove apstraktne izložbe koja bi se mogla savršeno uklopiti i naredne godine na likovnom velesajmu. Veza s temom Bijenala je višestoljetna uloga istog maslinika kao mjesta sastanka stanovnika obližnjeg sela pri zajedničkom donošenju važnih odluka.

Ovo izdvajanje bliskoistočnih paviljona uglavnom muslimanskih zemalja inspirirano je mršavom prisutnošću inovativnih ideja struke koja traje već godinama, a još više sve češćom potragom inspiracije u povijesno- tradicionalnim reminiscencijama. Izraelsko propitkivanje biblijske "obećane zemlje meda i mlijeka" pretvorene u zemlju cementa i betona ("The Construction of Plenitude") u potrazi je za obnovom prastarih veza ljudi, životinja i okoliša; Londonska pretvorba tri povijesna prostora u džamije (bivši pub, protestantska kapela (potom sinagoga) i novogradnja uz nekadašnji u tu svrhu korišteni prostor, poučan je prikaz fleksibilnosti i odlučnosti radikalnog monoteizma u režiji Victoria & Albert Muzeja, dok su Pakistanci s "Mapping Festivity" koncentrirani na povijest, evoluciju i dinamiku prostranih dvorana svadbenih svečanosti u Karachiju gdje iščitavaju promjene društvenog, kulturnog, urbanog i religioznog života gradskog mikrokozmosa, pa sve do pragmatičnog   restauriranja povijesnih zdanja obnovljenim prastarim načinom primjene Sabkha (engl. salt flats), "ciglama" od poput kamena stvrdnute soli pustinjskih solana, prirodno nastalog tradicionalnog građevnog materijala prikazanog u paviljonu Ujedinjenih Arapskih Emirata ("Wetland").

Taj povratak na koncepciju grada u tradicionalnom smislu urbsa i tradicije koju ovdje otkrivaju bliskoistočni paviljoni, nedavno u polemičkom novinskom eseju zastupa i čuveni firentinski arhitekt Francesco Gurrieri. Nadovezavši se na sredinu prošlog stoljeća kada se pri obnovama europskih gradova nakon rata trudilo graditi u smislu stimuliranja "građanskog suživota" - primjerice takozvani engleski new-towns - već šezdesetih godina po njemu su počele opake traume: Brasilia, grad bez duše, gdje se život odvija samo unutar velikih zgrada s klimom, "glavni grad urbane usamljenosti" (Lucio Costa i Oscar Niemeyer); potom u slijedu Dubai, Shangai, Kuala Lumpur gdje se gubi urbs, ali i urbanitas, civilizirani način međusobnog ljudskog ophođenja.

Volonterke i studentice na Eufratu veslaju u "Taradu", iračkoj "gondoli" (Snimio R. Salim)

Novi aglomerati posljednjih desetljeća, nametanje suvišnog, fantastičnog, trijumfalističkog, šminkerskog, a ponajprije neljudskog, uz ogromne troškove klimatiziranja u ravnodušnosti prema realnim energetskim mogućnostima, "konzumerizam moderne arhitekture, postmodernizam, globalizacija, financiranje svjetske ekonomije, stvorili su jednu destruktivnu smjesu za razvoj arhitekture", dok su investicije krupnog kapitala pronašle nove simbole statusa u sve glupljim, sve višim, očajno monstruoznim zdanjima modernog, najmodernijeg brutalizma uništavajući solidne stare gradske jezgre poput Barcelone, Londona, ili Bakua, a široko otvorenim vratima gradske su se vlasti bez borbe predale agresivnim međunarodnim visokofinancijskim institucijama. Londonski city počeo je već devedesetih s velikim dildom Normana Fostera, potom ubrzo Torre Agbar u Barceloni (Jean Nouvel), Calatravin "Turning Torso" u Malmou ("nepotreban egzibicionizam"), a slijede Moskva, Guangchou, Canton, Dubai... gradovi veleizdaje vlastitog povijesnog i kulturnog identiteta bez otpora predani planetarnoj falokratskoj "eliti", od početnog londonskog krastavca do evoluirane Calatravine genetske spirale.

Poslovođa Hashim Sarkis jest da je u Veneciji kao alibi dao prostora nostalgičarima, alternativcima, kulturnjacima, ali je i otvoreno već samim naslovima knjige i Bijenala indirektno objavio ambicije - svoje i one svojih planetarnih poslodavaca: "The World is not Enough"!

Povezane vijesti

• Emil Jurcan o subverziji forme u arhitekturi
• Beč: Izložba hrvatske turističke arhitekture
• Suvremenom kapitalizmu nisu potrebni objekti nego slike