ZAGREB

Damir Karakaš: "Okretište" je moj dosad najintimniji roman

| Autor: Hina
(Hina/EPA)

(Hina/EPA)


Nagrađivani književnik Damir Karakaš objavio je novi roman "Okretište", piščevo literarno suočavanje s nasilnim traumatičnim događajem u kojemu je gotovo izgubio život u, kako je rekao u razgovoru za Hinu, njegovu dosad najintimnijem i najteže napisanom djelu.

Knjigu je objavio nakladnik Disput, a u njoj pisac ulazi u ring s demonom traume izazvane fizičkim napadom, koji je njegov svijet preokrenuo iz temelja i gotovo ga stajao života.

"Riječ je o mom najintimnijem romanu koji se bavi teškom psihofizičkom traumom protagonista, načinom njegova nošenja s njom i pronalaženjem mehanizama ponovnog vraćanja povjerenja u ljude i svakodnevicu", rekao je Karakaš Hini.

Naime mnogi, čak ni u kulturnim krugovima, ne znaju da je Damir Karakaš prije nekoliko godina bio fizički napadnut, nakon čega je završio u bolnici, doslovno se boreći za život.

"Mnogi ne znaju da sam bio napadnut. Odmah da kažem, to su bile ozbiljne stvari, puno dana provedenih u šok sobi na Rebru, borba za život", pojašnjava pisac.

Drago mu je što je taj događaj uspio proći mimo pozornosti medija, no bilo je to za njega i njegovu obitelj uistinu teško razdoblje, nešto čega se ne voli prisjećati, pa je tako ovo ujedno bilo i njegovo najteže pisanje do sad.

Književnost kao bojno polje, ali bez krvi

"Fizički me je boljelo svako slovo koje sam udario. Ovo je roman o nemogućnosti da bilo što napraviš, osim da o tome napišeš roman, što sam i učinio", govori pisac. "Književnost je meni oduvijek bila religija, a ne lijek, a čitanje knjiga je ono što nas čini ljudima. Kad nestane knjige, nestat će i svijeta", dodaje.

U ovom konkretnom slučaju, književnost je za njega, "bila i borba na život i smrt". Također, za njega je književnost oduvijek bila i jezik, a ne puko opisivanje događaja, pa "tako u ovome romanu nema niti spektakla, niti crne kronike, niti toga kako mi je netko rasparao nožem stomak pa su mi ispala crijeva". "Ima doduše opisivanja svakodnevice, ali to nije manira, nego je u funkciji razvoja radnje", govori pisac.

Na tekstu je intenzivno radio dvije, tri godine, potpuno se posvetivši samo tome romanu.

"Pisao sam opet i na pisaćoj mašini, ona mi je uvijek bila zanimljiva jer se tada misao drugačije strukturira, dok nas kompjuter stalno zove na neku brzinu. Kod pisanja mašinom kao da je svaka riječ puno bitnija. Osim toga, poseban je osjećaj kada udarcem u tipku, na papiru ostane taj otisak – živo slovo, gotovo možeš čuti krik kada napišeš riječ 'krik'", pojašnjava.

O romanu je puno razmišljao, puno razgovarao sa suprugom, koja je s njim kroz sve to prolazila. "Sada, nakon svega, siguran sam da ovaj roman ne bi mogao biti nikako drugačije napisan, jer to više nije samo roman o meni, mojoj familiji i mom iskustvu, iako sam ga posvetio svojim trima kćerima", kaže.

Obračun s precima: Biti čovjek ili žaba?

"Okretište" je naslov dobilo po lokaciji u Zagrebu nedaleko od Karakaševa stana, no pisac ističe kako taj naslov može funkcionirati i na simboličkoj razini. "O onome, pak, što se u 'Okretištu' dogodilo, mogu samo reći, kao i u romanu, da je najprije bio mrak, pa srce tame, a onda se Sotona ukazao kao realnost", ističe.

"Ali što znači sam taj strašan događaj, definitivno najgori dan u mome životu, za napisati roman? Netko može preživjeti strijeljanje pa napisati o tome loš roman, netko može gledati kako se pile peče u pećnici i napisati dobar roman", dodaje.

Još i sada mu u snove dolaze njegovi preci, djedovi, pradjedovi, sve redom osvetnici, bivši vojnici, legionari… "Donose mi svoje oružje, jatagane, kubure, puške, strojnice, traže od mene da bude oko za oko, zub za zub, da riješim ovu nepravdu, jer nisam ništa kriv, nikome nisam ništa napravio. Da izravnam račune, jer moram odlučiti želim li biti čovjek pa da mi konobar donosi u birtiji piće na stol, ili da budem u životu žaba pa da mi donosi piće na pod", kaže pisac.

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica, pored Brinja u Lici. Objavio je dosad knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999.), zbirke priča "Kino Lika" (2001.), po kojoj je snimljen istoimeni film, "Eskimi" (2007.) i "Pukovnik Beethoven" (2012.), drame "Skoro nikada ne zaključavamo" (2009.), "Snajper" (2013.) i "Avijatičari" (2021.), te romane "Kombetari" (2000.), "Kako sam ušao u Europu" (2004.), "Sjajno mjesto za nesreću" (2009.), "Blue Moon" (2014.), "Sjećanje šume" (2016., nagrade Fric i Kočićevo pero) i "Proslava" (2019., Nagrada Tportala za najbolji roman godine). Djela su mu prevedena na desetak jezika, nagrađivan je u Hrvatskoj i inozemstvu.

Roman "Proslava" uskoro bi trebao dobiti i filmsku ekranizaciju u režiji Brune Ankovića, a pisac kaže kako, unatoč brojnim neugodnostima koje doživljava zbog svojega pisanja, nikada ne pristaje na kompromise.

Obraćam se čitatelju u nadi da će razumjeti moju iskrenost

"Zbog romana 'Proslava' nisam dvije i pol godine bio u Brinju. Volim pisati o stvarima koje poznajem; da sam rođen na Islandu vjerojatno bi tu bilo puno Islanda, a ne Like", govori Karakaš. "No, uvijek sam pokušavao, bez obzira na posljedice, a bilo ih je jako puno, da moje knjige govore i o pravdi i slobodi. Da budu na strani ljudskosti", napominje.

Naprijed ga tjera neprekidna potreba za učenjem. "Još uvijek mislim da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao; to me tjera naprijed, želim učiti, a imam od koga. Inače, dok pišem nikada ne razmišljam o čitateljima, ali ih, kako ističe i moj omiljeni redatelj Tarkovski, uvažavam. Najbolji kontakt s čitateljem ostvaruje se onda kada mu se obraćaš na svom jeziku u nadi da će razumjeti tvoju iskrenost. Drugi način ne postoji", zaključuje.

Na kraju, osjeća li da je sada spreman otpustiti ovu priču, da je spreman oprostiti i zaboraviti?

"Poznato je da raspodjela nesreća, kao i darova na ovome našem svijetu nije ni poštena ni pravedna, ali postoji i neki viši oblik koji će jednom riješiti stvari, barem je pisac Joseph Conrad u to vjerovao kada je napisao kako nije pravda ono što najbolje služi ljudima, nego su nezgoda, slučaj i sreća saveznici strpljivog vremena, da je to ono što donosi ujednačenu i obazrivu ravnotežu", odgovara Karakaš. "Što se tiče samog romana, ima u njemu i jedna rečenica Petera Handkea, iz njegova romana 'Nesreća bez želja', koja mi je bila jako važna u pisanju 'Okretišta', a glasi: 'Kasnije ću o svemu ovome točnije pisati'".
 

Razgovarala: Gea Vlahović

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater