Otkako je u lipnju ove godine uvršten u natjecateljski program i prikazan na jednom od najvažnijih svjetskih festivala animiranog filma, onom u francuskom Annecyju (gdje, usput, desetljećima nije bilo hrvatskog dugometražnog filma), dugometražni 80-minutni eksperimentalno animirani film zagrebačkog umjetnika Dalibora Barića "Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa" iz mjeseca u mjesec stječe sve snažniju međunarodnu reputaciju.

Nedavno je prikazan na najjačem južnokorejskom festivalu animiranog filma u Bucheonu, a uskoro će, za 40-ak dana, biti prikazan na Trieste Film Festivalu u našem susjedstvu.

Dalibor Barić još je 2013. doživio neočekivano priznanje kad su ga selektori festivala Pop Montreal pozvali i priredili retrospektivu njegovih filmova "Ghost Porn in Ectoplasm". Nešto ranije, 2008. godine, britanski redatelj Ken Russell (najpoznatiji po filmovima "Tommy", dobitniku Oskara "Zaljubljene žene" i "Demoni") prilikom preuzimanja nagrade za životno djelo na Motovun film festivalu skrenuo je pažnju na Barića, odnosno na njegovu špicu festivala, izrazivši iskreno divljenje spram njegovog rada.

Rječito je novinarka ljubljanskog Dela Tina Lešničar minulog tjedna otvorila intervju s autorom filma, kazavši da u ovoj divnoj vizualno-intelektualnoj pustolovini, kao u noir zločinu, slijedimo glavnog junaka Martina, koji proživljava egzistencijalnu krizu, konceptualnu umjetnicu Saru i inspektora Ambroža, kako se love po hodničkim labirintima svoje podsvijesti. Martin i Sara pridružuju se revolucionarnoj komuni na selu. Policija im je na tragu, a inspektor Ambroz zna da su prava pitanja važnija od odgovora, jer možda ništa od toga nije istina.

Riječ je o kombinaciji animiranog i igranog filma snimljenog u tehnici rotoskopije, a "Slučajnu raskoš" Barić je režirao, napisao scenarij, animirao, montirao i skladao glazbu, dok su likovima glasove posudili Rakan Rushaidat, Ana Vilenica, Frano Mašković, Nikša Marinović, Mario Kovač, Željka Veverec, Boris Bakal i Pavlica Brazzoduro Bajsić.

- S vaše autorske autoironične pozicije, junak u jednom dijelu vašeg filma kaže: "Kada ovaj film završi, neće ostati nitko u publici". Zašto eksperimentalni, a ne komercijalni film?

- Komercijalni film po definiciji sadrži sve ono što mene ne zanima. Ako znamo da je uvjet za komercijalnost nekog filma njegova gledanost, tj. zarada filma, i da to često pretpostavlja i nekakvu isprobanu formulu za uspješnost, autorski kompromis i financijski rizik. Svejedno malo filmova na toj putanji pogađa cilj. Filmove koje ja smatram komercijalnim u nekakvoj srednjostrujaškoj kategoriji, nerijetko jedva uspijevaju pokriti troškove izrade. Dosta je kultnih filmova instantno prešlo iz statusa kino-podbačaja u klasike, bez prolaska kroz fazu uspjeha. Dobar primjer su "Metropolis", "Građanin Kane" ili "Blade Runner". S druge strane, produkcijski troškovi filma "Easy Rider" kasnih 60-ih, iznosili su oko 500.000, dok je film zaradio 40 milijuna dolara. Ali, to je jedna iznimka, koju treba sagledati kroz povijesno-kulturološki kontekst tadašnjeg Hollywooda. Znamo već kakva je situacija zadnjih godina po tom pitanju. David Lynch je digao ruke od snimanja filmova za kino publiku u eri vladavine superherojskih blockbustera i sličnih franšiza. Navedeni filmovi predstavljaju domenu mog interesa za medij, dalje od toga je neka druga priča, neki drugi svijet koji ne osjećam.

- Kako nastaju vaši filmovi? Što sve ulazi u kolaž, što sve reciklirate?

- Većina mojih ranijih filmova nastala je iz neznanja, tj. mojeg nepoznavanja filmske teorije i određenih pravila filma. Što je na neki način bilo oslobađajuće. Ti prvi filmovi su nalik pacifičkom Cargo kultu. Vidio bih film i onda napravio svoju primitivnu repliku tog filma od blata i pruća, od papira i žice, od drva i voska. Poput ptica koje skupljaju komadiće bojanog stakla, tkanine i odbačenih čepova da bi ih ugradili u svoje gnijezdo. Moji filmovi su invertirane eksplozije čije se krhotine-kolaži-ideje vraćaju iz svih smjerova prostora i vremena poput mozaika ili crkvenog vitraja. Svaki djelić sjeda na svoje predviđeno mjesto i na kraju čini jednu koherentnu filmsku cjelinu. Postoji nešto gotovo transcendentalno dok nekakav izlizani nitratni vojni bataljun svečano maršira gradom, izlazeći iz izrezanog Ikeinog kataloga, dok okupljena svjetina euforično pozdravlja iz sudopera.

- Koliko se u stvaranju nadahnjujete nadrealistima?

- Sam naslov "Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa" je posveta nadrealizmu i njihovoj definiciji ljepote koja proizlazi iz slučajnog susreta nespojivog. Volim radove španjolske slikarice Remedios Varo, pogotovo jednu sliku naslova "Bordando el Manto Terrestre", "Europa nakon kiše" Maxa Ernsta te readymade objekte Marcela Duchampa. Jako volim film "Orpheus" Jeana Cocteaua, gdje se eksperimentalna poezija iz zagrobnog svijeta može slušati preko radija u automobilu. To mi je, uz Numbers Stations, Electric Voice Phenomenon (EVP), crne kutije i ektoplazme, oduvijek bila super ideja. Sviđa mi se Duchampov rad "Étant donnés", instalacija koja uključuje kamenu kapiju s vratima i dijaramom izgrađena za samo jedan uski pogled kroz ključanicu.

- U filmu se u jednom trenu kaže: "U kojoj mjeri je vaš nervni sustav autsorsan?" Koliko je danas čovjek psihološki umnogome predodređen (nesvjesnim) vanjskim manipulacijama?

- Utoliko što danas, paradoksalno, tijelo predstavlja još samo simboličku granicu-barijeru koja fizički odvaja čovjeka od njegova okoliša. Taj naš intimni, osobni prostor je već odavno osvojen, okupiran ili privatiziran. Kao što naše tijelo prisvaja neki strani objekt u vlastito iskustvo, dok npr. vozeći automobil naš fokus s tijela prelazi na kotače čineći ih našim kibernetičkim produžecima, tako i vanjski svijet oslobođen svojih restriktivnih markera mutira i apsorbira nas u svoju hiper tjelesnost, uvodi nas u tajni život velikih podataka koji nam se prikazuju kroz zavodljivu šarenu vizualizaciju čežnji, želja i strahova. Naš nervni sistem je već van, i autsorsan, korporativno nadgledan, održavan i utuživan. Naše tijelo postaje simulakra, profilna slika postojanja, a samorealizacija i prosperitet postaju komodifikacija. Napokon je sve ono čemu težimo, nekakav pokazatelj zdravog, ispunjenog života, samo metafizički dug prema sebi koji nikada nećemo podmiriti. U filmu se spominje: "Gdje ste vi? Gdje su granice između vas i svijeta? Pretpostavlja se da se sve ovo događa u mozgu. Ali vi niste ništa više u svojoj glavi nego što ste u ovoj jabuci. Ostanite uključeni. Javljamo se nakon reklame."

- Vaša glazba u filmu dominantno je u jazz formi. Je li jazz najbliži onostranom?

- Radnja filma je smještena u neku fantomsku prošlu budućnost. U izradi glazbe i odabiru atmosfere najviše sam bio inspiriran BBC-jevim TV serijama "The Prisoner" i "Sapphire and Steel". Isto tako i kompozitorima kao što su Ennio Morricone, Krzysztof Komeda i Jerry Goldsmith. Odabrao sam zvuk koji sam kroz film konzistentno koristio. A on je baziran na elektro-akustičnim instrumentima, flautama, ksilofonima, kontrabasu s povremenim korovima i zbornim pjevanjem. Sve je naravno bilo "no hay banda", 'No orkestra', napravljeno uz pomoć kompjuterskih programa. Htio sam dobiti glazbu koja se ne može točno smjestiti u određeno razdoblje. Zbog svoje filmičnosti najbliže je jazz glazbi, ali provučenoj kroz punk filter. Glazba se obično pojavljuje kao akcent na kraju ili početku scene i ima funkciju zvučnog zastora ili intermezza između scena. Postoji samo jedan trenutak odstupanja od pravila pri kraju filma , kad glazbena tema postaje psihodelična s elementima sintisajzera, koja označava uvertiru u sam kraj filma i početak završnih monologa Martina i Sare.

- Ovaj film zaokružuje vašu SF trilogiju, uz "Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji" iz 2015. i "Amnezijak na plaži" iz 2013. Osim zajedničke tematike identiteta, sjećanja i autentičnosti ljudskog iskustva, svima im je zajednička i vaša, kako kažete, novootkrivena ljubav prema narativnom filmu, ali pod vašim uvjetima. Koji su to uvjeti?

- Kad se spomene film, obično je prvo pitanje - o čemu je. Nakon što se sugovornici općenito slože da je fotografija lijepa, a glumačke izvedba na nivou, rasprava se brzo okreće "značenju" filma. Ribe ne primjećuju vodu, ptice ne primjećuju zrak, a gledatelji ne primjećuju filmski medij. Ja želim upravo postići suprotno. Moji filmovi se prvenstveno bave filmom. Načinom na koji film probavlja i apsorbira zbilju. To je second hand stvarnost, ona već jednom proživljena, interpretirana, upisana u film kao mjesto kolektivnog nesvjesnog, poligon za igre ljudskih afera. Sviđa mi se kako je čuveni filmski kritičar Roger Ebert u svojoj, tada prvoj recenziji, pomalo iz osobne frustracije, opisao film "Persona" Ingmara Bergmana. "Redatelj nas neprestano podsjeća da je tu, stvarajući svoj film pred našim očima." Ta tvrdnja zvuči tako šarmantno pompozno, ali i točno, referirajući se na art house kreativni individualizam u stvaranju, koji jedan dio publike zadovoljava, a drugi frustrira. Ali meni se sviđa raditi film jednako osobno kako bih istražio osobne preokupacije, kao što se to podrazumijeva kod romanopisaca kad pišu knjigu. Pri tom mislim i na način na koji nešto prikazujem.

- Očita je u filmu i estetika stripa. Koliko je strip važan za vaše umjetničko formiranje i autorski izričaj?

- Odrastao sam na stripovima i filmovima. Još sam u osnovnoj školi crtao svoje prve stripove. Obično su se bazirali na nekim filmovima koje sam gledao. Postapokaliptični usamljeni osvetnici ili svemirski pravednici i takve stvari. Ono što mi se u stripovima uvijek sviđalo je to koliko dobro mogu podnijeti stvari koje npr. na filmu jednostavno djeluju naivno i glupo. Na sličan način, odmak od "realizma", plauzibilnosti, ozbiljnosti u svojim filmovima, koji su niti igrani niti animirani, dopušta mi kreativnu slobodu i neopterećenost radnjom, likovima. Sličan odmak i stilizaciju radi i David Lynch. Likovi u njegovim filmovima bliži su animiranoj seriji "G.I. Joe" nego, na primjer, europskim art filmovima poput Tarkovskog ili Bergmana. Isto tako volim čitati filmske scenarije. Neke od tih filmova možda nikad ne bih imao živaca pogledati, dok mi na papiru djeluju super uzbudljivo. Na primjer, "Terminator" Jamesa Camerona u formi scenarija pravi je energični tro-akordni punk rock s konkretnim, osnovnim uputama za kameru svedenim na golu nužnost i pop-art vokabular. Za mene, sam film je previše, ali kao tekst je savršen. Često kad na TV-u repriziraju neki holivudski blockbuster, ignoriram sliku i čitam titlove kao kakvu eksperimentalnu poeziju.

Povezane vijesti

• Nagrade za hrvatske animatore
• Uspjeh hrvatskog animiranog filma: TRI HRVATSKA FILMA U CLERMONT-FERRANDU
• Novi film iz Disney-Pixar radionice