Sedamdeset i drugo izdanje Pulskog filmskog festivala došlo je do kraja, a novinari su na posebnoj projekciji dobili prilike pogledati dokumentarac "Izgubljeni Dream Team" koji je režirao Jure Pavlović.

Snop

"Izgubljeni Dream Team" priča je generaciji vrhunskih košarkaša koji su se natjecali za reprezentaciju Jugoslavije u vremenu kada je spomenuta država odbrojavala zadnje dane. Rađa, Kukoč, Zdovc, Divac i drugi pričaju kako su otišli na Europsko prvenstvo u košarci u Italiju 1991., osvojili ga, no nakon dva dana natjecanja Hrvatska i Slovenija proglašavaju neovisnost i započinje agresija Jugoslavenske narodne armije na Sloveniju. Zbog toga Zdovc, ako ne želi biti proglašen izdajnikom, mora napustiti reprezentaciju. Pavlović prikazuje heterogenu, ali složnu grupu čije drugarske veze bi mogle biti stavljene na kušnju što je očito i jedna metafora za odnose u bivšoj državi. Film započinje tako da će sigurno ubosti u živac nostalgičare i izmamiti im koju suzu za prošlim vremenima, dok bi drugi mogli koji ne dijele takvu blagonaklonost prema bivšoj Jugi, mogli osjetiti ljutnju. Kada se govori o sportu, vrlo često se govori i o politici. No, umjesto da "Izgubljeni Dream Team" posluži kao poligon ili kost za glođenje i razračunavanje je li bilo bolje tada ili sada, trebao bi se gledati jednostavno kao fascinantna priča o državi koja se raspada dok se sportaši natječu pod njenom zastavom na tako važnom natjecanju. Uostalom, sličnu priču mogli bi ispričati i košarkaši Latvije vezano uz njihov nastup na Olimpijadi 1992. i dresove koje je sponzorirao američki sastav Grateful Dead.

Jugoslavenski "tim snova" nizao je uspjehe i očekivalo se da ići na megdan onom američkom Dream Teamu što se na koncu nije dogodilo. Možda je tim izgubljen, ali pojedinci stasali u njemu su nastavili biti uspješni, pa treba li zato zbilja i dalje liti krokodilske suze? Prepuštam to ekspertima za sport. Opet, koliko se god pozivao na racionalnost, ovaj će film mnogima zasigurno otvoriti vrata emocija.

Inače, "Izubljeni Dream Team" počinje scenom iz neke stare edukativne emisije (možda baš "Kocka, kocka, kockica"?) u kojoj Branko Miličević, poznatiji kao Branko Kockica, klincima na nekoj livadi objašnjava zašto je socijalistička federativna Juga, koja se sastojala od šest republika i dvije autonomne pokrajine, tako čvrsta i nesalomljiva zajednica. Jedan od klinaca uzima snop granja koje simbolizira spomenute federalne jedinice i pokušava ga slomiti, ali ne može. Valjda zato što sam iz Istre mene je taj snop podsjetio na nešto drugo, ali dobro…

Nakon sprovoda

Filip Šovagović i Nina Violić u filmu "Dobra djeca" (Promo)

Tu su i "Dobra djeca", film Filipa Peruzovića prikazan je pulskom kazalištu i valjda se predosjećalo da bi mogao biti među favoritima jer je projekciju pohodio solidan broj gledatelja. Ovo je čudan film, za kojeg nije jasno je li drama koja samu sebe parodira ili se ponaša poput jako pametnog čovjeka koji je svjestan da je u poziciji da se pravi glup, iako realno to nije. Priča o bratu i sestri koji se sastaju u majčinoj kući nakon njezine smrti i sprovoda može se analizirati iz više perspektiva, ali i ne mora. Možda ovdje ima nečega, možda i nema. Scena sa susjedom je toliko luda baš zato što je beskrajno trivijalna i prema tome tu mora biti nečeg više. Zar ne? Kao i u cijelom filmu. Tu mora biti nečega, ali čega? Tu su Filip Šovagović i Nina Violić kao naslovni par, no što se to događalo i dalje se događa među njima? Vidi li itko? Što to čuči u prikrajku u tami? I kako Peruzović uspijeva tako lijepo nategnuti živce gledatelja, ali da mu se to ne može uzeti za zlo? "Dobra djeca" djeluju kao da je netko zametnuo scenarij neposredno prije snimanja i onda film zaboravio poslati na montažu, no logika u njemu postoji, na ovome se itekako radilo. Ima ovdje napetosti, ali ne one trilerske napetosti niti nekakve, recimo, krležijanske dramatičnosti i forsiranosti. Glumci djeluju prirodno, kao da ih snima skrivena kamera.

Ovo je povezana priča, dobro režirana i još bolje odglumljena, ali nemojte se žuriti s rezervacijom karata kada vidite da se ovaj film prikazuje u najbližem kinu. "Dobra djeca" su neobična baš zato što su tako beskrajno obična.

Povezane vijesti

• 62. PFF: Presica ekipe filma "Takva su pravila"
• Otvoren natječaj za prijavu filmova na 63. PFF
• Prijave za Hrvatski program i Kratku Pulu 63. PFF-a