Caserta u znaku kraljica
Izložba koja donosi novo viđenje plemkinja u europskoj povijesti
(Snimila Renata Šamo)
Nakon jesenskog obilaska toskanske regije, sasvim nepredviđenim stjecajem okolnosti koncem ožujka ponovno se nađoh u Italiji, ali na jugu. Premda let od Trsta do Napulja traje malo više od jednog sata, a mi smo čak 15-ak minuta prije predviđenog vremena dotaknuli tlo, moram priznati da je ipak šteta nemati ponovno mogućnost izravnog leta iz Pule prema toj destinaciji.
Ovog puta povod putovanju bio je vrlo simboličan – obnoviti suradnju hrvatskih Inner Wheel klubova (Distrikt 191) i onih iz južnotalijanskog Distrikta 210. Imali smo formalni dio programa, naravno, unaprijed isplaniran s tim ciljem, no preostalo nam je također vremena za brzinski obilazak Napulja i okolice. Četiri sam dana s prijateljicama bila smještena u Caserti, glavnom gradu istoimene regije u Kampaniji, 25 km udaljenom od Napulja u smjeru sjeveroistoka. Neveliki grad, na prvi dojam uredan, južnjački šarmantan, a opet nekako smirujući, posebice kad ga se uspoređuje s Napuljem.
Njegova je priča neraskidivo povezana s povijesnim kontekstom u kojem se razvijao, a glavni mu je znak raspoznavanja u svim vodičima velebna Kraljevska palača (tal. Reggia di Caserta) za koju domaćini tvrde da je najveća kraljevska rezidencija u Italiji i jedna od najvećih u Europi, štoviše, smatraju kako zasjenjuje i Versailles! Taj je zapravo barokni dvorac pripadao napuljskom kralju Karlu IV. Burbonskom, sinu Elizabete Farnese i Filipa IV. Građen je u drugoj polovici XVIII. stoljeća prema nacrtima Luigija Vanvitellija (podrijetlom Nizozemca pravim imenom Gaspar van Wittel), arhitektura mu je impresivna već od ulaza, a spomenut ću ovdje tek podatak o njegovih nevjerojatnih 1.742 prozora. Svakako je najvažnije znati da je izgradnja dvorca zauvijek promijenila sudbinu cijelog područja. Nismo nažalost stigli do obližnje Stare Caserte, nekoć u sastavu langobardske kneževine od VIII. do XI. stoljeća, nakon čega to naselje osvajaju Normani, dok su ga 1750. godine stekli Burboni. Zanimljivo je dodati kako je u XII. stoljeću postalo grofovijom i zadržalo feudalni poredak do dolaska Burbona. Novija povijest bilježi da je od jeseni 1943. do ljeta 1944. godine Kraljevska palača bila sjedište savezničkih snaga u Italiji, gdje se sredinom kolovoza 1944. godine Josip Broz Tito kao predsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (tada sa sjedištem na Visu) sastao s britanskim premijerom Winstonom Churchillom. No, prema drugim izvorima, do njihova je susreta došlo u vili Rivalta u neposrednoj blizini Napulja. U vezi s pojedinostima tog susreta, one koje navedena tema više zanima, upućujem, primjerice, na Memorandum što ga je zamjenik ravnatelja američkog Ureda za europska pitanja imenom H. Freeman Matthews, 18. kolovoza 1944. godine, uputio Cordellu Hullu koji je tih godina bio na funkciji državnog tajnika SAD-a, a javno je dostupan na mrežnim stranicama Ureda za povijest vanjske politike SAD-a. Vratimo se Caserti, u povijesnim je dokumentima također poznata kao mjesto gdje je 29. travnja 1945. godine potpisana kapitulacija njemačke vojske u Italiji.
Upravo je u velebnoj Kraljevskoj palači u Caserti, kao izvrsno odabranom prostoru za tu prigodu, postavljena odlična izložba o dvanaest kraljica koje su predanošću, svaka svojoj kruni i dinastiji, odigrale važnu ulogu u europskoj kulturno-diplomatskoj misiji od XVIII. do sredine XX. stoljeća. Obilazak izložbe nagnao nas je na preispitivanje predodžbe koju olako i prebrzo stvaramo o tim važnim pripadnicama i kreatoricama dvorskog života i politike.
Izložba, dakle, obuhvaća dvanaest kraljica koje su između XVIII. i prve polovice XX. stoljeća znale složiti mozaik od čvrstog suradništva i trajne dinastijske povezanosti, počevši od Elizabete Farnese koja je zacrtala kraljevstvo za svojeg sina Karla Burbonskog do Marije Amalije od Saksonije, prve napuljske kraljice iz dinastije Burbona; od Marije Karoline od Austrije (trinaesto dijete Marije Terezije, poznata kao Charlotte) koja je bila nadaleko čuvena po svojoj čvrstini preko Giulije Clary i Karoline Murat/Bonaparte (Napoleonove mlađe sestre) u desetljeću Napoleonove vladavine do Burbonske restauracije s Marijom Izabelom kao predstavnicom; od Marije Kristine Savojske do Marije Terezije od Austrije; pa sve do Marije Sofije od Bugarske koja je bila posljednja napuljska kraljica, te triju predstavnica Savojske dinastije – Margerite (prve talijanske kraljice supruge), Elene od Crne Gore i Marije José od Bugarske. Da bi posjetiteljima što vjernije ispričali njihove životne priče, autori su izložbe posegnuli za portretima na platnu, svečanim haljinama, modnim dodatcima, dijelovima namještaja, knjigama, glazbenim instrumentima i fotografijama. Neka su od tih dvjestotinjak djela i predmeta prvi put pokazana javnosti. Obilazeći izložbu, u sedam smo tematskih cjelina pratili sudbinu predstavnica četiriju dinastija koje su vladale jugom Italije – Farnese, Burbon, Murat i Savoja – prateći povijesnu tranziciju s monarhije na republiku, s Napuljskog Kraljevstva na ujedinjenu Republiku Italiju.
U prvoj tematskoj cjelini o stjecanju vještina potrebnih za kraljičinu ulogu slikovito je ukazano na činjenicu da je transformacija iz djevojčice u kraljicu, pod snažnim utjecajem (samo)discipline, (opće) kulture i načina (samo)predstavljanja, činila složen proces, jednako od njih zahtijevala ljupkost i čvrstoću, te podrazumijevala kako vjerodostojne dinastijske dužnosti tako i vjerodostojan osobni identitet. Da bi postale kraljice, dugo su morale učiti o tome, podvrgavati se političkoj pripremi, razvijati svjesnost o vlastitoj ulozi, te usavršavati ponašanje u javnosti. Druga se tematska cjelina odnosi na dvorske veze, a pokazala nam je koliko su neizbježno kraljevski brakovi oblikovali sudbinu pojedinih dinastija. Tome u prilog idu također prikazi slavlja u ozračju nekontrolirane raskoši i dekoru sazdanu od dragocjenih predmeta, čime se svjedočilo ceremonijalnom ujedinjenju bogatih, slavnih i moćnih, odnosno simbola kojima su ih predstavljali.
Tematske cjeline
Svoje su pojedinačne živote ritualno povezivali u strategiju vladanja, slična kakvoj teatarskoj predstavi. Treća tematska cjelina o ulozi majčinstva u očuvanju dinastije posebno je zanimljiva, osobito kad znamo da majčinstvo na dvoru nikad nije smatrano nečim privatnim, već zalogom sigurnije dinastijske budućnosti; kraljice u ulozi majki smatrane su, štoviše, ključnim osobama u izgradnji političkog identiteta kraljevskih obitelji. Slijedi četvrta tematska cjelina o dojmu što su ih kraljice trebale stvarati i ostavljati u javnosti kako bi osnažile ugled dinastije kojoj su pripadale i koju su predstavljale. Za to su se najčešće oslanjale na uspravno držanje, promišljene geste, raskošnu (danas bismo rekli luksuznu) odjeću ili isticanje simboličnih predmeta u profinjenom okruženju. Sljedeća tematska cjelina upravo je posvećena tom specifičnom načinu komunikacije, drugim riječima, na strogim pravilima utemeljenoj etiketi kao dijelu nepromjenljivo složene koreografije. Meni je bila vrlo zanimljiva sljedeća, šesta tematska cjelina jer nas je provela kroz ono malo privatnosti koja im je preostala. Da, imale su i vrijeme samo za sebe, a tada su se najčešće usmjeravale na novo učenje (nerijetko stranih jezika, općenito su bile poliglotski nastrojene), daljnji osobni razvoj i usavršavanje kreativnih sposobnosti. Bile su žene, pa im je bilo prirodno brinuti također o unutarnjem uređenju salona u kojima su najčešće obitavale. Ukrašavale su ih po posljednjoj modi svojeg vremena, ali i prema vlastitom ukusu, pri čemu su se također koristile posebnim kodnim jezikom, jezikom kojim su komunicirale s ostalima. Privatne su im i rezidencijalne odaje odražavale ukus, osobnost, kulturu. Nerijetko, uostalom kao i danas, zato što su bile žene, upućivali su im pogrdne riječi, njihovu su ambiciju doživljavali kao prepotentnost, njihovu su moć nazivali tiranijom, a njihovu samostalnost (ili barem želju za njom) smatrali su skandaloznom.
Svih sedam spomenutih cjelina izloženo je u Velikoj galeriji, nakon čega posjetitelj nastavlja obilaziti odaje da bi se našao u budoaru Marije Karoline, privatnim odajama Marije Kristine Savojske, te u dojmljivoj knjižnici gdje je izložen stol za kojim je čitala Marija-Karolina Habsburška. Među izloženim platnima moram spomenuti "Odlazak Elizabete Farnese iz Parme nakon vjenčanja", a riječ je o majci Karla Burbonskog, onog istog koji je dao izgraditi Kraljevsku palaču u kojoj se održava izložba.
Pokazalo se da su sve kraljice obuhvaćene izložbom bile vrlo obrazovane i svestrane. Govorile su nekoliko jezika, svirale su razne instrumente i bavile su se slikanjem, vodile su brigu o obrazovanju budućih suverena, naručivale su važne umjetničke i arhitektonske projekte, ulagale su u širenje znanja o botanici, promicale su znanost, umjetnost i književnost, posvećivale su se humanitarnom radu, te su inovativnim idejama utjecale na politiku vlastitih kraljevstava. Činile su to energično, uvijek su odgovorno ispunjavale dvorske dužnosti, ali su uvijek također strastveno tragale za ispunjenjem osobnih snova i želja.
Obnova suradnje
Tijekom obilaska izložbe našu je hrvatsko-talijansku Inner Wheel grupu pozdravila Tiziana Maffei, ravnateljica Kraljevske palače u Caserti, ujedno dobra prijateljica začetnice ove lijepe inicijative o obnovi suradnje između naših distriktnih klubova, koja je nažalost u međuvremenu preminula.
Izložba nam je nesumnjivo pokazala da navedene kraljice nisu ni u kojem slučaju bile pijuni na šahovskoj ploči zamršenih političko-diplomatskih odnosa u povijesti Europe, nego su bile obrazovane, pripremane za suverensku ulogu, predane sudbini svojeg kraljevstva, odlučne da pametno i diskretno utječu na smjer politike čiji su sasvim sigurno bile sastavni dio.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
