TOSKANSKI TRIPTIH
Neodoljiva lakoća postojanja u sjeni čempresa - Zašto je San Gimignano poznat kao Manhattan srednjeg vijeka?
(Snimila Renata Šamo)
Parafraziram li kultni roman "Nepodnošljiva lakoća postojanja" češkog disidenta Milana Kundere, izvorno objavljen u Francuskoj 1984. godine, mogla bih napisati kako je lakoća postojanja u Toskani jednostavno neodoljiva, osobito u sjeni čempresa. Da, čempres je jedan od prepoznatljivih simbola spomenute regije, no mene je putovanje ovog puta podsjetilo na činjenicu da je šafran također dragocjen dar toskanske prirode.
Začinski Eden
"Crveno zlato", kako ga uobičajeno nazivaju, najskuplji je začin na svijetu, pa ga znalci još tituliraju "kraljem začina". To ukrasno i ljekovito bilje iz porodice irisa (znate li da je iris ili perunika hrvatski nacionalni cvijet?) od davnina simbolizira mudrost te materijalno i duhovno bogatstvo, a koristi se gotovo diljem svijeta premda na Iran otpada 90% proizvodnje, a slijede ga Španjolska, Indija, Grčka i Maroko. Naziv mu potječe upravo od perzijske riječi za’faran, što znači "budi žut".
Zašto je zafferano (tal.) tako skup? Vjerojatno zato što cvate samo dva do tri tjedna godišnje, za jedan gram potrebno je 150 do 180 ili čak 200 cvjetova, a svaki cvijet u obliku lukovice krije točno tri crvene niti iako je on sam ljubičaste boje. Bere se u drugoj polovici listopada prije izlaska sunca da mu se sačuva aroma i dok je još zatvoren, a s obzirom na isključivo ručno branje nije lako pronaći strpljive berače koji će svoja leđa u ranu zoru rado izložiti teškim bolovima. Znalci upozoravaju na oprez pri kupnji mljevenog šafrana, jer mu često dodaju kurkumu da bi mu pojačali žutu boju u gastronomiji. Čitam da se šafran koristio još u Mezopotamiji prije pet tisućljeća, a i nama pričinjava zadovoljstvo staviti ga malčice u rižoto.
Nadomak San Gimignana, a 35 km od Siene gdje smo odsjeli, nalazi se predivno seoce sa starinskim kamenim kućicama za turiste, a u njemu neodoljiva Fattoria San Donato. Upravo smo se ondje častili izvrsnim vinom i ukusnim jelima od domaćih sastojaka, pri čemu se posebice sjećam laganog namaza od šafrana. San Gimignano se u vodičima, inače, opisuje kao srednjovjekovno središte proizvodnje i trgovine šafranom. Istine radi moram dodati kako se i mi u Istri možemo pohvaliti uzgojem kvalitetnog šafrana, jer obitelj Černjeka uzorno njeguje vlastiti "začinski Eden" u selu Škropeti.
Čuvena pjesnikova šetnja
Možda zahvaljujući i afrodizijačkim prednostima, šafran je oduvijek smatran začinom kraljeva, careva i pjesnika, a kad smo već kod potonjih red je spomenuti Dantea, naravno! U diplomatskoj potrazi za savezništvom protiv pape Bonifacija VIII. i njegovih pristaša koji su planirali podvrgnuti čitavu Toskanu crkvenoj državi, Dante je došao u San Gimignano 7. svibnja 1300. godine, pa se stanovnici hvale da mu je njihovo mjesto bilo sudbinski predodređeno. Postoji, štoviše, detaljan itinerer kojim se ovjekovječuje čuvena pjesnikova šetnja od Gradske vijećnice, gdje je održao govor, diveći se oslikanim lovačkim prizorima u sali njemu danas posvećenoj, pa sve do Gradske knjižnice i povijesnog arhiva. Na tom se potezu, na vrhu vrlo strmog stepeništa, uzdiže monumentalna Katedrala s lijepom, ali uznemirujućom freskom. Na njoj Sotona proždire Judu, Bruta i Kasiju, izdajnike duhovnog i političkog autoriteta (naravno, Juda izdao Isusa, Brut i Kasije izdali Gaja Julija Cezara), a inspirirana je "Božanstvenom komedijom" ("Pakao", XXXIV.).
No, pozornost suvremenog posjetitelja dodatno privlači vitraj inspiriran XXXIII. pjevanjem "Raja". Nastao je 2003. godine, a potpisuje ga Marcello Aitiani, prizivajući nam misao o trojstvu, toj trostrukoj isprepletenosti duhovnih entiteta. Inače, čim zakoračite u prostranu unutrašnjost Katedrale oduševite se onim što vidite, prvo 14 kamenih prugastih stupova, potom zidove gusto prekrivene zadivljujućim freskama iz XIV. stoljeća u izradi majstora iz Siene, na kojima iščitavamo i Stari i Novi Zavjet dok provjeravamo svoje vjeronaučno znanje stečeno s manje ili više uspjeha još u ranim školskim danima. S obzirom da smo u grupi imali jednu Finu bilo nam je simpatično otkriti kapelu sv. Fine, smatranu pravim renesansnim draguljem unutar te umjetničke i arhitektonske raskoši.
Tako je naša Fina, a i mi s njom, naučila da se toskanska svetica Fina ozbiljno razboljela već kao mlada djevojka, pa su joj dopustili da leži na tvrdoj dasci na kojoj je u trenutku njezine smrti procvalo sitno žuto cvijeće, na što lokalno stanovništvo redovito podsjeća posjetitelje svečanošću 12. ožujka. Katedrala posvećena Bogorodičinu Uznesenju, iz daljine dominantna nad mjestom okruženim gustim zelenilom, magnetski vas privlači da se zadržite što duže u njoj, zadivljeni ljepotom nastalom djelom ljudskih ruku i istovremeno opijeni unutarnjim mirom koji izranja iz uvijek moćne vjerske simbolike.
Dnevnik spisateljice
Međutim, nedaleko na jednom manjem trgu čeka vas Dante, pa ga je šteta ne upoznati! Riječ je, dakako, o glumcu Giovanniju Terreniju koji, odjeven u povijesni kostim tamnije crvene boje i s odgovarajućom crveno-bijelom kapicom, svojom strastvenom izvedbom dočarava "Božanstvenu komediju" u tom bezvremenskom ozračju, a publika ga, u nevjerici, netremice sluša i promatra. Ondje smo se zatekli u predvečerje, dok su nas sunčeve zrake na odlasku pozdravljale, a mi se nadali nekom novom povratku na (i pod) zidine San Gimignana. Inače, slikovito ga nazivaju srednjovjekovnim Manhattanom zbog 14 sačuvanih kamenih tornjeva od čak 72 koliko ih je nekad postojalo, a i oni su doprinijeli da se San Gimignano kao cjelina uvrsti 1990. godine na UNESCO-v popis. Tornjevima su mještani potvrđivali bogatstvo i moć, pa su se međusobno natjecali u njihovoj visini. Najviši je Torre Grossa (54 metra), na glavnom je trgu ispred Katedrale, i jedan je od rijetkih otvorenih za posjetitelje. No, njegovih me 218 stepenica do vrha odmah obeshrabrilo, pa sam penjanje veselo zamijenila odlaskom na sladoled od šafrana, najbolji u Toskani ili Italiji, ne sjećam se više, ali sladoled je uvijek siguran gurmanski zgoditak u toj zemlji!
Putovati toskanskom regijom bez potrage za umjetničkom ostavštinom anglističkog predznaka nije moguće, pa moram prvo spomenuti britanskog književnika E.M. Forstera, čija je radnja romana "Soba s pogledom" (1908.) smještena u Firencu i njezinu bližu okolicu. Nije to ni njegov jedini roman u kojem strastvenost i spontanost toskanskog življenja suprotstavlja strogo kontroliranim konvencijama što ih slijepo slijede zarobljeni u sumornosti engleskih gradova autorova doba (vidi također "Where Angels Fear to Tread").
Početkom prošlog stoljeća britanska spisateljica Virginia Woolf obilazila je Toskanu i susretala se s brojnom zajednicom anglosaksonskih umjetnika, intelektualaca i književnika, pa je jednom napisala da je u Firenci i obližnjem gradiću Fiesoleu pronašla esencijalni povijesno-umjetnički duh te regije. Bila je oduševljena bogatom poviješću, renesansnom umjetnošću i pulsirajućim ozračjem Firence, a u Fiesoleu kamo je odlazila u potrazi za spokojem upoznala je Bernarda Berensona i njegovu suprugu, koja će poslije smrti tog uglednog umjetničkog kritičara 1959. darovati Harvardu njihovu vilu Tatti, u njoj vrijednu zbirku renesansnih djela, te bogatu knjižnicu s djelima i fotografijama, što će postupno prerasti u međunarodno središte za humanistička istraživanja, to jest Centar za povijest talijanske renesanse na Harvardu. Njezine će se bilješke s toskanskih (i ostalih europskih) putovanja u razdoblju između 1915. i 1941. godine naći u opsežnim dnevničkim zapisima u 26 svezaka (dio objavljen u "Dnevniku spisateljice" u nedavnom hrvatskom prijevodu kolegice Ande Bukvić Pažin sa zagrebačkog Odsjeka za anglistiku).
Velika tura
Još je davne 1765. i 1766. godine škotski pravnik James Boswell, globalno poznat po biografiji engleskog pisca, leksikografa i književnog kritičara Samuela Johnsona, putovao Italijom, uključujući Toskanu. Bila je to njegova tzv. Velika tura (obišao je također Francusku) tijekom koje se zaljubio u talijansku kulturu, a od svih običaja najviše ga se dojmio cicisbeismo, kojim se udanim ženama dopuštao javni izlazak u pratnji mladića iz aristokratskih krugova. Zapravo su se neometano kretale bez muževa u javnosti, čime su ih potonji, navodno puni povjerenja, štitili od neželjene pozornosti promatrača. Nisu samo književnici bili iskreno opčinjeni Toskanom, nego i slikari. Jedan od njih, John Singer Sargent, čak je rođen u Firenci od roditelja Amerikanaca, ali je djetinjstvo proveo u Rimu da bi se kao dvadesetogodišnjak vratio u rodni grad. U početku slavan kao portretist uglavnom bogatih iz edvardijanskog doba (od 1900. do izbijanja Velikog rata), postupno se okrenuo krajobraznom slikarstvu, pa je željene prizore za svoje akvarele ili ulja na platnu često tražio među toskanskim brežuljcima, vilama, vrtovima ili zidinama. Unatoč čvrstoj poveznici s Bostonom, većinu je života proveo u Europi, a preminuo je u Londonu. Poznato predrafaelitsko bratstvo mladih umjetnika i kritičara, osnovano 1848. godine da bi oživjelo britansku umjetnost u industrijsko doba i prekinulo rigidnu tradiciju viktorijanske umjetnosti, odlučilo je približiti se savršenstvu srednjovjekovnih i renesansnih umjetnika koji su djelovali u Italiji prije Rafaela (upravo su mu djela prvi put sveobuhvatno izložena na američkom tlu, naravno, u Metropolitanu).
Neki od ključnih predstavnika, kao što su Edward Burne-Jones i William Holman Hunt, te kritičar John Ruskin, putovali su u Toskanu, uglavnom Firencu, da bi se upoznali s radovima ranih renesansnih majstora, posebice Giotta i Fra Angelica. Ondje su našli inspiraciju i definirali glavne teme. Prije dvije godine u Forliju je postavljena velika izložba njihovih 360 radova, nažalost nisam ju posjetila, no s njihovim sam se stvaralaštvom i filozofijom upoznala prije u Ashmoleanu, zahvaljujući drugom studijskom boravku u Oxfordu. Nema sumnje da je puno duži popis pripadnika anglo-američkog kulturnog kruga koji su u Italiji, uključujući Toskanu, tragali za životnom motivacijom i stvaralačkom inspiracijom, stoga zaslužuju posebnu pozornost i više prostora; vjerojatno ću im se posvetiti nekom drugom prigodom.
Čarobne žarulje
Vraćam se naoko trivijalnijim stvarima. Pisati o Toskani, a ne spomenuti neko od vina, bilo bi gotovo neoprostivo, pa ću se prisjetiti jedne prohladne večeri u mjestašcu Montalcinu. Trebam li uopće spomenuti da je smješteno na vrhu brežuljka (brda), s utvrdom nenametljivo obasjanom čarobnim žaruljama. Premda iscrpljeni od cjelodnevnog obilaska i upijanja svih mogućih dojmova, planski smo se zaustavili da bismo probali Brunello, jer se ondje sredinom XIX. stoljeća počelo proizvoditi to, enološkim rječnikom opisano, vrlo elegantno vino. Jedno je od najprestižnijih crnih vina u Italiji, a pravi je simbol toskanske vinske izvrsnosti. Neka mi to bude završna preporuka za neko novo toskansko hodočašće s našom neumornom Darijom!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
