Galerija Poola u Puli najavljuje otvorenje izložbe Josipa Zankija pod nazivom "Velebit", koje će se održati u četvrtak, 18. lipnja 2026. godine s početkom u 21 sat, u prostoru galerije na adresi Kandlerova 14.
Romantično, utilitarno, subverzivno – Velebit kroz prizmu estetizacije
Umjetnički uvidi Josipa Zankija u inspirativne krajolike Velebita ostvaruju se na susretištima umjetnosti i antropologije, te se kao takvi u maniri etnografskog eksperimentiranja zapetljavaju u spomenute i postojeće odnose stvorene od priča, afekata, mitova i života. No Zankijeve refleksije Velebita ne ostaju samo na tome. Linija kao dominantan motiv u mnogim Zankijevim radovima premrežuje sve te slojeve i niti istovremeno ih neutralizirajući i otvarajući prema novim imaginacijama budućnosti. Njihova naizgledna dvodimenzionalnost otvara višedimenzionalne svjetove fantastičnog koji se poigravaju našim imaginacijama Velebita i njegovih prostranstava. Bilo da je riječ o jelama čija igličasta koprena evocira osjećaje i mirise Velebita, bukvama ili gorskim javorima koji prožimaju perspektivu 'nevinog' promatrača, igri geometrijskih motiva na mirilima ili pak velebitskim motivima izmještenima u transnacionalne kontekste kao na primjeru učenja thangke, Zankijevi radovi nas podsjećaju da naša pažnja, na momente digitalnim pogledom eutanazirana, u sebi krije potencijal subverzivnog čitanja krajolika koji je više od otrcanog narativa o netaknutoj velebitskoj ljepoti.
U konačnici, susretišta umjetničkog svijeta i antropoloških refleksija inspiriranih onime što antropolog Clifford Geertz naziva lokalnim znanjima (usp. 1988), u radovima Josipa Zankija potiču nas da susret s Velebitom doživimo ne samo kao egzotični kontakt s 'divljim' i 'neukroćenim', već i kao proces u kojem se eksperimentalno razotkrivaju nove forme znanja, one susreta s nepoznatim, no u isto vrijeme familijarnim. . Kao što je to već istaknuo kulturni antropolog Vincent Crapanzano, etnografija je uvijek 'kontaminirana' drugim, ali i susretom s nama samima, te u takvim oduševljenjima i zamorima obilježenima dvosmislenošću, nesavršenošću, prevrtljivostima, tenzijama i dilemama, izobličenjima i izdajama 'originalnog' značenja, ona nas tjera da se zapitamo o granicama naših (ne)razumijevanja svjetova koje nastanjujemo (usp. 1992). U takvim uvjetima postavljaju se pitanja možemo li zaista shvatiti i razumjeti Velebit? U kojoj su mjeri načini na koji prikazujemo Velebit poticaj njegovim novim posjetiteljima da ga istinski osjete i razumiju, mimo potrage za lijepim kadrom ili Instragram vrijednom lokacijom. Zankijevo poigravanje s Velebitom, njegovo umjetničko i antropološko eksperimentiranje s očiglednim, no u isto vrijeme skrivenim, pretvara velebitska prostranstva u više od pukog resursa – u kontemplativne predjele imaginarnog, realnog i fantastičnog onkraj očitog i nedvosmislenog, pišu u predgovoru Sanja Đurin i Tomislav Oroz.
