Toskanski triptih Renate Šamo
(Ne)zaboravljeni Etruščani - malo o njihovoj kulturi, umjetnosti i jeziku
(Privatna arhiva)
Premda je ovdje riječ o mojem toskanskom tetraptihu, izrazim li se rječnikom likovne umjetnosti, s obzirom na četiri dana nedavno provedena u toj čarobnoj i mističnoj regiji u središnjoj Italiji, mnogobrojne ću dojmove nastojati sažeti u tri nastavka. Umjesto najčešće očekivanog osvrta na krunske dragulje, kao što su Firenza i Siena, ispisat ću kratku posvetu nekim od pamtljivih gradića na vrhu maglom obavijenih ili pak suncem zrakasto obasjanih brežuljaka, jer su nepredvidive klimatske promjene ostavile snažnog traga i nad Toskanom u vrijeme mojeg boravka.
Taj je dio Italije, uostalom kao i njezin ostatak, u svako godišnje doba primamljiv za obilazak, no meni najdraža jesen kao da oslikava najraskošniji dekor koji jamči profinjenost svakovrsnih užitaka. Dubokoj, zelenoj tami kojom su zaogrnuti čempresi elegantno su suprotstavljene sve boje što ih možemo zamisliti na jesenskom lišću ostalih stabala – od jarko žute do plamteće crvene! Suprotstavljene su, no istovremeno se dojmljivo i nadopunjuju, pridonoseći stvaranju nezaboravnih prizora koji se kao najbolji suveniri sjetno nose doma iz Toskane (osim ukusnog vina i sira, podrazumijeva se).
Neodoljivo uzdignuta
Prvi od gradića kojima smo jednog maglovitog jutra krenuli u pohode bila je Cortona, neodoljivo uzdignuta na nadmorskoj visini od 650 metara. Ne znam da li bih ju nazvala gradićem ili gradom, imajući u vidu njezinih dvadesetak tisuća stanovnika, štoviše, u turističkim ju vodičima opisuju kao jedan od najstarijih talijanskih gradova, no meni se učinila šarmantnim gradićem s mnoštvom uličica i uskih prolaza. Globalnu joj je slavu relativno nedavno donijela romantična komedija "Pod suncem Toskane", zasnovana na istoimenim memoarima iz pera američke pjesnikinje i esejistice Frances Mayo, a snimljena je 2003. upravo ondje. Film sam gledala dva ili čak tri puta, zahvaljujući navadi programskog repriziranja naših televizijskih kuća, a knjigu čitala nisam, premda nam je naš stalni vodič po Italiji, divni i nezamjenjivi Branko, preporučio upravo knjigu za što autentičniji post festum doživljaj Toskane. Da bih u prepoznatljivo štreberskom stilu učinkovito sažela toskanske dojmove, po povratku sam odmah sutradan obišla knjižare u središtu Pule, međutim, jedan me od simpatičnih prodavatelja istinski začuđeno obavijestio da sam tog jutra već treća (ženska, naravno) osoba u potrazi za knjigom koja je odavno rasprodana. Ništa, pravac u Gradsku knjižnicu i čitaonicu (ako ili kad stignem)! Željenu knjigu nemam još uvijek u rukama, skrušeno priznajem.
Moju profesionalno-anglističku maštu, međutim, golica jedna druga knjiga, a napisao ju je David Herbert (D.H.) Lawrence (1885. – 1930.), sjajni britanski pisac, najpoznatiji po romanima, premda je također potpisivao kratke priče, poeziju, dramska djela, eseje, prijevode, književne kritike, slikarska platna, te putopise. Jedan mu je putopis objavljen dvije godine nakon smrti pod naslovom "Etruscan Places and The Etruscan". Nastao je kao rezultat autorova povratnog putovanja u Italiju 1927. godine (za prethodna vidjeti "Twilight in Italy" iz 1916. i "Sea and Sardinia" iz 1921.), a nakon dugog obilaska Meksika, jugoistočnog dijela Amerike, Cejlona (danas Šri Lanke), Australije i Novog Zelanda. Obolio od tuberkuloze dao se u potragu za idealnim mjestom gdje bi se čovjek mogao potpuno razvijati, zaštićen od otuđenja industrijaliziranog društva (oni koji su pročitali barem njegova "Ljubavnika Lady Chatterley" znat će što navedeno podrazumijeva). Osim što je putopisno, kritičari ističu kako se također čita kao duhovno, hodočasnicima namijenjeno štivo, napisano u spomen na etruščansku umjetnost, odnosno jednu izgubljenu i zaboravljenu kulturu, te kao poziv na ciljni obilazak njihovih najpoznatijih arheoloških lokaliteta. U navedenoj zbirci, što ju čini šest eseja, autor se posvećuje temi koja je bila gotovo nepoznata u Engleskoj, pri čemu potragu Etruščana za slobodom i izvrsnosti dovodi u izravnu suprotnost sa željom Rimljana za osvajanjima, drugim riječima opovrgava u onodobnim učenim krugovima vrlo uvriježeno mišljenje o inferiornim Etruščanima naspram slavnih starih Rimljana.
Mjerilo kreativnosti
U etruščanskoj umjetnosti i kulturi autor je, štoviše, prepoznao mjerilo prema kojem treba vrednovati cjelokupnu ljudsku kreativnost – sadašnju i prošlu. Pripisuje im radost življenja i više razine svjesnosti kao vrhunske vrijednosti. D.H. Lawrence u stvari opisuje tek četiri etruščanska grada, iako ih je planirao posjetiti svih dvanaest. Cervetera, Tarquinia, Vulci i Volterra su mu u središtu zanimanja, a nekoliko stranica također posvećuje Nacionalnom arheološkom muzeju u Firenzi. Posjećivao ih je idući pješice ili vozeći se mazgom upregnutim kolima. Krećući se divljim, šumovitim predjelima, najviše je obilazio grobnice ukrašene freskama, pa se nerijetko ističe kako se D.H. Lawrence nastojao pomiriti s vlastitom smrtnošću, jer je znao da je ozbiljno bolestan i da mu preostaje malo vremena do smrti. Naime, bio je uvjeren da su Etruščani smrt doživljavali kao istinski nastavak životnog slavlja. U spomenutoj se putopisnoj zbirci zrcali idealni život što su ga, prema autorovu shvaćanju, vodili Etruščani – pojedinačno i zajedno.
No, tko su bili Etruščani i što znamo o njima? Dio odgovora moguće je pronaći upravo u Cortoni (vratimo se onamo), gdje se nalazi Gradski i etruščanski muzej (krat. MAEC), smješten u povijesnoj palači Casali (poznata također pod nazivom Palazzo Pretorio) iz XIII. stoljeća. Muzej sadrži etruščanske, rimske i egipatske nalaze, nadopunjene srednjovjekovnim, renesansnim i suvremenim umjetničkim zbirkama. U sat i pol vremena možete steći osnovni uvid u iznenađujuće bogatstvo življenja i stvaranja Etruščana, tog drevnog naroda nastanjenog na Apeninskom poluotoku, čija su postignuća dosegnula visoku razinu, pa je njihov utjecaj bio nezaobilazan u razvoju rimske civilizacije. Podrijetlo im je još znanstveno nerazjašnjeno, no neovisno o tome jesu li autohtoni narod na talijanskom prostoru ili pak potječu iz Male Azije ili južne Europe, što su glavne pretpostavke, središte im se nalazilo na prostoru današnje Toskane, gdje se dvanaest gradova udružilo u konfederaciju, a najpoznatiji su među njima Felsina (Bologna), Caere (Cerveteri), Arretium (Arezzo), Perusia (Perugia), Volaterrae (Volterra) i drugi.
Dominantan utjecaj
Postupno su proširili svoj dominantan utjecaj sjeverno i južno od današnje Toskane, čak je i Rim neko vrijeme bio pod njihovom vlašću, a ujedno su zavladali obalom Korzike. Grci iz južne Italije su ih 474. pr. Kr. porazili pokraj Kume, nakon čega im moć opada. Slijedom dugotrajnih ratova u IV. st. pr. Kr. dospijevaju pod vlast Rima, no zadržavaju kulturnu posebnost do carskog doba. Kao što je D.H. Lawrence rado isticao, njihova je kultura, nedovoljno istražena, činila jedan od temelja rimske civilizacije, koja će im nažalost nepravedno izbrisati tragove. Etruščani su poznati kao jedan od prvih kulturnih europskih naroda, gradili su ceste, bavili su se trgovanjem i pomorstvom, koristili su luk u graditeljstvu, a u svakodnevnom životu veliku su ulogu pridavali religiji i vjerovali su u zagrobni život. Nije pritom čudno da im grobna arhitektura zauzima posebno mjesto u likovnoj umjetnosti. Njihove su nekropole Banditaccia i Monterozzi zasluženo na UNESCO-vu popisu svjetske kulturne baštine od 2004. godine.
Meni je osobno itekako zanimljivo znati da su ostavili priličan broj pisanih spomenika, no podrijetlo njihova jezika, uostalom kao ni etničke pripadnosti, još nije sasvim razjašnjeno. Naime, ostavili su iza sebe uglavnom kratke natpise iz predrimskog razdoblja, pronađene u Italiji, a najveći je spomenik s najduljim tekstom čuvan u Arheološkom muzeju u Zagrebu i poznat je kao Zagrebačka lanena knjiga (lat. Liber Linteus Zagrabiensis). Dužina rastvorene knjige iznosi 340 cm. Sadrži oko 1,200 riječi (neki izvori preciznije navode 1,130), tekst je raspoređen u 12 stupaca, svaki s različitim brojem redaka, od 26 do 35. Opisuje jedan vjerski ritual zapisan crnom tintom na ovojima Zagrebačke mumije, dok su tintom cinober boje označene linije koje uokviruju red svakog stupca. Etruščanski se pisao s desne na lijevu stranu posebnim alfabetom koji potječe od grčkog halkidskog pisma, što su ga upotrebljavali grčki naseljenici u Italiji i Siciliji, a daljnjim razvojem nastat će oksičko-umbrijsko pismo, dok neki pretpostavljaju i latinsko.
Viši stupanj birokratiziranosti
U prvoj polovici I. tisućljeća pr. Kr. etruščanski je predstavljao jezik izobrazbe i kulture u Rimu, za vladavine etruščanskih kraljeva, a njegovim je posredovanjem latinski obogaćen grčkim posuđenicama. Jedna od njih je persona u značenju "glumačka maska", dok je histrio u značenju "glumac" posuđena u latinski izravno iz etruščanskog. Kada je izumro njihov jezik ne zna se pouzdano, iako se pretpostavlja da ga je potpuno zamijenio latinski jezik početkom kršćanske ere, dok ga lingvisti pouzdano smatraju genetski izoliranim jezikom (baskijski (euskara ili euskera) predstavlja također jedan od najpoznatijih genetski izoliranih jezika kojim se ipak još uvijek govori u Europi). Tipološki je sličan indoeuropskim jezicima, što znači da je flektivan (gramatičke se kategorije izražavaju promjenom oblika riječi u morfološkim paradigmama), ima padeže, a glagolski sustav mu je morfološki složen. Za razliku od indoeuropskih, etruščanski jezik ne sadrži zvučne praskave suglasnike (b, d, g), ni kategoriju roda kod imenica. Osnovni mu je poredak riječi u rečenici, čini se, bio S(ubjekt) O(bjekt) V(glagol). Nešto više o tom jeziku u odličnoj znanstvenoj monografiji "Lingvistička povijest Europe" navodi jedan od vodećih suvremenih lingvista u Hrvatskoj, akademik Ranko Matasović, ujedno sveučilišni profesor na zagrebačkom Odsjeku za lingvistiku.
Premda sam se oduševljavala svim izloženim artefaktima dok sam se oprezno kretala po Muzeju, najviše me logično zaintrigirala Tabula Cortonensis, dvostrana brončana ploča iz III. ili II. stoljeća pr. Kr., otkrivena 1992. godine u blizini Cortone (Curtun kako su ju nazivali Etruščani, dok je Rimljanima bila Corito).
Iz nepoznatih je razloga, vjerojatno da bi se koristila u različite svrhe, podijeljena na 8 odvojenih dijelova, no jedan od njih je nažalost izgubljen. Ploča je 2-3 mm debljine, 30 cm širine i 50 cm visine. Na njoj je etruščanskim jezikom ispisano 40 redaka (32 na jednoj i 8 na drugoj strani) koji se sadržajno odnose na neku zemljišnu transakciju (prodaju, podjelu ili najam), to jest njome se pravno dokumentira ugovor između dviju strana, čak su im imena navedena, kao i ona mjesta. Premda nije najduži, taj treći po dužini etruščanski tekst (drugi je Tabula Capuana otkriven nedaleko grada Capue u pokrajini Caserti na jugu Italije) omogućuje vrijedan uvid u spomenuti jezik i stil korišten u tim specifičnim uvjetima komunikacije. Osim lingvističkih prednosti, daje nam naime rijedak uvid u pravnu praksu i društvene strukture Etruščana tijekom helenističkog razdoblja. U njemu se spominju zemljišno vlasništvo, razgraničenja i uloge što su ih službenici ili određeni pojedinci imali u pravnim postupcima, pa se danas pretpostavlja kako su Etruščani razvili viši stupanj birokratiziranosti nego što se prethodno mislilo. Zahvaljujući spominjanju toponima, znanstvenici su nastojali pretpostaviti dokle se prostiralo zemljopisno područje onodobne Cortone, odnosno težili su tome da utvrde i druge arheološke lokalitete unutar njega. Premda dokument nije dvojezičan sam po sebi, pored etruščanskog teksta – radi lakšeg čitanja teksta transkribiranog na tankom papiru koji je zaštićen staklom na susjednom zidu – posjetitelj može čitati i talijansku inačicu kako bi što bolje uspio razumjeti važnost teksta u širem kontekstu.
Pljačkaši grobnica
Nije to, dakako, jedini vrijedan eksponat u Muzeju, pa je nesumnjivo više razloga za posjet Cortoni. Budući da sam prilog počela sjećanjem na jedan poznati film, završit ću ga jednim drugim čije vam gledanje vrlo rado preporučam. Pikarska drama smještena u Toskanu 1980-tih o pljačkašima etruščanskih grobnica snimljena je 2023. godine u režiji Alice Rohrwacher. "Himera" će vam zacijelo unijeti djelić etruščanske mistike u svakodnevicu i vjerojatno vas motivirati da se približite Etruščanima i spoznate njihove (ne)zaboravljene dosege!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twitter
