Pavarottijev grad
Modena: Radost življenja i sveprisutni duh velikog umjetnika u njegovom posljednjem domu
(Snimila Renata Šamo)
Ovogodišnje pulsko kulturno ljeto, čini mi se, bilo je još bogatije nego prije. Po prokušanom receptu "za svakog ponešto" niz organizatora posjetiteljima je promišljeno ponudio raznovrsne događaje na našim najprivlačnijim ljetnim pozornicama, među kojima je Arena ipak nenadmašna zahvaljujući svojoj lokaciji, povijesti i ozračju koje kao da proizlazi iz starine svakog njezina kamenog luka. Sjećam se da sam na jednom lingvističkom skupu na poznatom sveučilištu Georgetown u Washingtonu, D.C., 2009. godine, prikazujući rezultate istraživanja, uvodni dio obogatila s nekoliko primamljivih fotografija Arene kao simbola Pule, grada u kojem sam provela istraživanje, i to na oduševljenje nazočnih, uključujući glavne organizatore, ugledne profesore Ronalda P. Leowa i Cristinu Sanz. Naravno, osjećala sam se neizmjerno ponosnom zbog toga, pa je sveukupni dojam o istraživanju u punoj dvorani bio iznad očekivanog.
Veličanstvena produkcija
Unatoč ovogodišnjem bogatom programu, međutim, ljubitelji ozbiljne glazbe ponovno su bili donekle zakinuti, a mislim da upravo pozornica u Areni omogućuje čak grandiozne izvedbe vrhunskih djela i predstava od orkestralnih do opernih ili baletnih, svejedno! Gledajući 2013. godine "Aidu" u Veroni, a u povodu 100. obljetnice Festivala (sezone Opere u Areni), priželjkivala sam da naša Arena u doglednoj budućnosti ugosti izvedbu barem jedne opere (ili baleta) na istinski svjetskoj razini. Čitam ovih dana kako će sredinom rujna u sklopu ne baš davno pokrenutog Zagrebačkog opernog festivala u Hrvatskom narodnom kazalištu biti izvedeno jedno od najupečatljivijih opernih uprizorenja na europskom prostoru "Valkire", u veličanstvenoj produkciji Sofijske nacionalne opere u trajanju od gotovo pet sati (karte su odavno rasprodane i nema šanse doći do njih!).
Odmah sam pomislila kako bi se neko od Wagnerovih djela, možda najkraće "Rajnino zlato", posredovanjem velikodušnih sponzora jednom moglo naći također na pulskom ljetnom repertoaru. Ako su ovog srpnja i kolovoza Austrijanci mogli uprizoriti "Ukletog Holandeza" u kamenolomu nedaleko Beča, zašto ne bismo i mi pulsku Arenu priželjkivali kao pozornicu za tog istog Wagnera! Najvjerojatnije bi se time privukla zahtjevnija publika iz i izvan Hrvatske, kao što Ljubljansko ljeto, primjerice, godinama ugošćuje renomirane i umjetnike u usponu, zbog čega i hrvatska publika rado posjećuje Ljubljanu tijekom ljetnih mjeseci.
Osim opere "Nabucco" u dojmljivoj izvedbi Slovenskog narodnog gledališća iz Ljubljane revnosni su ljubitelji operne glazbe poput mene ovog ljeta u Puli još slušali Joséa Carrerasa, po svoj prilici na završetku jedne vrlo uspješne iako bolešću ozbiljno uzdrmane karijere, kako sam legendarni španjolski umjetnik ponavlja u nedavnim intervjuima. Istina, prave su zvijezde na njegovu koncertu bili beogradska sopranistica Dušica Bijelić i Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Davida Giméneza, no Carreras je zasluženo dobio duboki naklon publike u znak zahvalnosti za sva njegova dosadašnja umjetnička i ljudska postignuća.
Zvijezdama okrunjena večer
Nije mu to bio ni prvi nastup u pulskoj Areni, a mene je podsjetio na onaj još jednog od trojice globalno proslavljenih tenora. Dakako, riječ je o Lucianu Pavarottiju, koji je jedan od svojih oproštajnih koncerata također održao u našem gradu, na istoj veličanstvenoj pozornici, u srpnju 2004. godine u sklopu 5. Histria Festivala, čiji su organizatori predvođeni danas umirovljenim sveučilišnim profesorom i skladateljem Bashkimom Shehuom u, pretpostavljam, još nezahvalnijim logističkim uvjetima strastveno nastojali pulskoj i daleko široj publici približiti neka od najvećih glazbenih imena u svijetu.
Kad se već prisjećam tih dana, svakako moram spomenuti vrhunski nastup proslavljene Izraelske filharmonije koja je izvodila "Šeherezadu", vjerojatno najpopularnije orkestralno djelo ruskog skladatelja Nikolaja Andrejeviča Rimski-Korsakova, tim više što sam imala jedinstvenu čast i privilegij upoznati njezina sjajnog i dugogodišnjeg ravnatelja Zubina Mehtu. Službeno sam, naime, prevodila konferenciju za medije održanu na dan nastupa, 4. kolovoza iste 2004. godine, u prepunoj rovinjskoj Dvorani Adris. Spoj vrhunske glazbe i majstorske izvedbe (meni se barem činila besprijekornom, no ispričavam se glazbenim kritičarima ako eventualno griješim) učinio mi je tu zvijezdama okrunjenu večer neponovljivom, pa sam nevoljko napustila Arenu – zadivljena nastalom glazbenom čarolijom, imajući gorljivu želju ponovno sve odslušati u istom ambijentu, odmah istu večer!
Pavarottijev me se pulski nastup mjesec dana prije spomenutog nažalost nije previše dojmio, premda mi je nekako najdraži od trojice slavnih tenora, no spoznaja da sam u Areni i uživam u nezaboravnim arijama u izvedbi talijanskog Maestra neizbježno me ispunila neskrivenom srećom i zadovoljstvom. Naći se prvi i jedini put u publici dok je svjetski operni velikan poput njega na pozornici, takoreći preda mnom, nedvojbeno je divan i neponovljiv doživljaj!
Tog sam se nastupa nedavno prigodno sjetila pri posjetu njegovoj kući-muzeju u neposrednoj blizini Modene, za javnost otvorenoj 2015. godine, pa je dosad u evidenciji dolazaka zabilježeno 300,000 posjetitelja iz stotinjak zemalja. U njoj je Pavarotti provodio posljednje godine života, okružen članovima obitelji, brojnim prijateljima i mladim talentima koje je besplatno poučavao pjevanju. Na velikom imanju, uredno okruženom zelenilom, posljednji umjetnikov dom u cijelosti je dostupan javnosti, što znači da se može obići ukupno 12 prostorija na četiri kata. Osim kostima u kojima je nastupao, jedinstvenih memorabilija, fotografija, video snimaka, pisama i nagrada (primio ih je više od 500), ukratko svjedočanstava vrhunske operne karijere, izloženi su također svakodnevni predmeti, pa si posjetitelj – obilazeći zamišljeno jednu po jednu prostoriju – ponovno potvrđuje predodžbu o velikom umjetniku, ali ga ujedno sve više upoznaje kao običnog čovjeka.
Slikar
Moram priznati da sam tek obilazeći njegovo modensko (nimalo mondensko) utočište osvijestila da se Pavarotti također bavio slikanjem, potaknut ulogom Cavaradossija u "Tosci" još u osmom desetljeću prošlog stoljeća. Njegovi su radovi prepoznatljivi po snažnom koloritu i spontanim potezima naivnog slikara, a sadrže kratki potpis LUPA. Na njima su motivi, kao što su čamac, slikarske boje, Portofino, pogled s prozora doma u New Yorku i dr. Izloženi su u drugoj prostoriji u prizemlju, prigodno nazvanoj "radost življenja" s obzirom na nadaleko poznatu veselu narav umjetnika, u slobodno vrijeme rado odjevenog u cvjetne košulje i zaogrnutog šarenim šalovima, od kojih su neki izloženi upravo u spomenutoj prostoriji.
Čitav je prostor kuće zanimljivo organiziran tako da pri ulazu posjetitelju pažnju privlači prvo dnevni boravak gdje je Pavarotti provodio većinu vremena s prijateljima, a u njemu dominira Steinway klavir, kao i prikupljena pisma što su ih osobno potpisali Puccini, Verdi i Mascagni. Zanimljiva je i treća, prirodnom svjetlošću raskošno obasjana prostorija pod velikom kupolom, simbolično nazvana prozorom u svijet, gdje su neke od mnogobrojnih Maestrovih nagrada te fotografije s ceremonija dodjele raznih priznanja. Iz nje se ulazi u spavaću sobu u kojoj je Pavarotti preminuo 6. rujna 2007. godine, a najčešće ju je koristio da bi gledao trilere, igrao se s najmlađom kćeri Alice i čitao sportske novine kao gorljivi navijač Juventusa.
Sljedeće su tri prostorije očekivano posvećene operi tako da je ondje izložen dio od ukupno 29 kostima u kojima je Maestro nastupao od svojeg debija 1961. godine u ulozi Rodolfa u "La Bohème". Podsjećam da je imao zadnju ulogu u "Tosci" 2004. godine na pozornici Metropolitana u New Yorku. Na gornjem su mu katu izložene fotografije s također slavnim osobama, kao što su Frank Sinatra, Bono Vox, Lady Di i drugi, potom pisma što ih je primao od ostalih velikana i njegovi portreti što su ih naslikali drugi umjetnici, te video snimke njegovih koncerata od kojih je onaj u Central Parku 1994. godine poznat kao Tri tenora klasičnu glazbu približio masama novih ljubitelja diljem svijeta, demokratizirajući pritom sam operni žanr.
Ikonički status
U sobici broj 9 umjetnikove su fotografije, preuzete iz arhiva Zaklade Luciano Pavarotti, na kojima ga uglavnom vidimo kako se priprema za nastupe ili sudjeluje na probama. Budući da je za života snimio gotovo 200 raznih albuma, uvijek vjeran londonskoj tvrtki Decca, posjetitelji mogu u suterenu, u prostoriji broj 10, poslušati neke od arija čijim je izvedbama stekao ikonički status u opernom svijetu. Od svojih je obožavatelja iz svakog kutka svijeta dobio na tisuće darova, a dio njih se vidi u sljedećoj prostoriji. Posebno me se dojmila ona odmah do nje s mnogobrojnim fotografijama na zidovima od poda do stropa, posvećena seriji koncerata Pavarotti & Friends, na kojima je Maestro od 1992. godine okupljao umjetnike raznih žanrovskih opredjeljenja radi prikupljanja sredstava za realizaciju projekata namijenjenih medicinskoj, obrazovnoj i široj društvenoj pomoći, primjerice, u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Kambodži, Gvatemali i drugdje.
Posljednja prostorija na koju se nailazi nekoć je služila kao igraonica što ju je Pavarotti uredio za miljenicu Alice, na što podsjećaju igračke i lutke, čime nam se veliki umjetnik ponovno predstavlja kao običan čovjek, otac koji najmlađoj kćeri daruje začarano sklonište kako bi ju u najranijoj dobi zaštitio od prevelike ozbiljnosti vanjskog svijeta. Emocionalno putovanje razigranim i šarenim svijetom Luciana Pavarottija završava ondje gdje i počinje, u predivnom vrtu, u kojem je prije pet godina pokrenut ljetni festival Musica Maestro kako bi Pavarottijeva kuća-muzej dodatno poslužila kao susretište publike s umjetnicima riječi i glazbe, te joj se udahnula neka nova živost.
No, to nije jedino mjesto gdje spoznajemo da je Modena doista Pavarottijev grad, jer je upravo u njemu rođen 12. listopada 1935. godine. Na tu nas činjenicu još podsjeća brončana statua podignuta ispred gradskog kazališta pri obilježavanju njegove desete godišnjice smrti. Zanimljivo, 2007. godine Teatro Communale di Modena preimenovano je u Teatro Communale Luciano Pavarotti da bi mu 2021. godine, nakon njezine smrti, naziv bio proširen na Teatro Communale Pavarotti-Freni zbog činjenice da je Modena ujedno rodni grad čuvene sopranistice Mirelle Freni.
Bili ljubitelji opere ili ne, Modenu sigurno dobro poznajete po balzamičnom octu, a jedno od njih nevjerojatnih 420 godina proizvodi obitelj Giusti, pa vam preporučam također obići prvo njihov muzej koji priziva nostalgiju za početcima obiteljske tradicije, potom se upoznati s procesom proizvodnje prvoklasnih vrsta balzamičnog octa, te ih prije odlaska kušati i poneku, dakako, kupiti. Njihovo se imanje, Casa Giusti, nalazi relativno blizu Pavarottijeva doma, pa je prava šteta propustiti taj mirisno-gurmanski obilazak i štošta naučiti o slatko-kiselkastom octu od vinskog mošta, primjerice, da odlično ide niz grlo u kombinaciji sa sladoledom, sirom i voćem.
Politika u sjeni glazbe
Priznajem, malo sam vrludala probijajući se kroz tekst od pulskih do modenskih referenci, možda zbog vrućine i/ili vjetra. U početku sam planirala napisati putopis o Modeni s posebnim isticanjem činjenice da se ondje rodio Luciano Pavarotti, no ukratko opisani posjet dao mi je povoda za sasvim dobronamjerno razmišljanje o operi u našim uvjetima iz perspektive njezinih ljubitelja i poznavatelja, a na korist nama svima i onima koji bi se možda isključivo radi dobre izvedbe odlučili doći u Pulu, tim više znamo li da su se operne sezone u Areni organizirale još između dvaju svjetskih ratova, uključujući djela skladatelja od, primjerice, Smareglie do Puccinija, Rossinija i Verdija, pa čak i Wagnera (1934.). Uzgred, prepoznajući dubinu filozofskih razmišljanja kojima snažan poticaj daju opere potonjeg autora, onima koji (ne)vole njegov opus svakako preporučam noviju knjigu "Wagnerizam – umjetnost i politika u sjeni glazbe" iz pera uglednog glazbenog kritičara Alexa Rossa. Ne može li naslov biti aktualniji nego što jest u nas ovog ljeta?! Niz odličnih opernih izvedbi je kontinuirano nastavljen u Puli, točnije 1949. godine, kada je također izvedena najslavnija hrvatska opera "Ero s onoga svijeta" Jakova Gotovca, što će se poslije ponavljati nekoliko puta (nije li vrijeme za njezino novo gostovanje na pulskoj pozornici?). O nekadašnjim pulskim opernim sezonama, ovdje spomenutim, ukratko me u Istarskoj enciklopediji informira prof. dr. sc. Lada Duraković, kolegica sa Sveučilišta Jurja Dobrile, na čemu sam joj zahvalna.
Završavajući ipak tekst o Modeni, još ću dodati kako je njezina gradska jezgra, izgrađena potraj XV. stoljeća, uključujući Katedralu s tornjem Ghirlandina (visokim 87 metara) i glavni gradski trg (Piazza Grande), uvrštena na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine 1997. godine, što je samo po sebi prihvatljiva preporuka za obilazak tog lijepog povijesnog grada bogate arhitekture, kulture i umjetnosti i pedantno njegovanih površina u njegovu središtu i šire. Nekako mi ostavlja umirujući dojam o uređenom i elegantnom pristupu životu, gradu koji jednostavno zadivljuje, i doista tako mislim! Ah, da, važan podsjetnik za ljubitelje automobila, jer se ondje također nalazi Muzej Enza Ferrarija, premda oni to već vjerojatno znaju bolje od mene. Unatoč mojim natuknicama ili baš zbog njih, sigurno je najbolje da sami krenete ususret još otprije razotkrivenoj ljepoti, ali i u potragu za skrivenim draguljima – po Modeni i njezinoj isto tako nezaobilaznoj okolici…
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
