(Osobna arhiva)
Pulski glumac sa zagrebačkom adresom Luka Juričić u posljednje je vrijeme vrlo aktivan te ostvario je brojne uspjehe. Poznat široj publici po brojnim ulogama u Teatru Naranča, Istarskom narodnom kazalištu, predstavama u Zajednici Talijana, ali i ulogama u raznim popularnim tv-serijama, Juričić je recentno glumio i u filmu prikazanom u Areni na Pulskom filmskom festivalu, kao i u predstavi u Balama. Sve to, kao i planovi za budućnost, bili su povod ovome razgovoru.
- Posebno je zadovoljstvo kada se film prikazuje pred »tvojom« publikom. U gradu gdje si rođen i odrastao. To je uvijek velika čast, ali postoji i neka posebna trema koja te obuzme. Drago mi je da se film dopao publici, i da su uživali gledajući ga u najljepšem kinu na otvorenom na svijetu. Kolegica i scenaristica Anja Matković je od samog početka znala da je to uloga za mene, a redatelj Danis Tanović se složio s njom. Snimanje na otoku Prviću je bilo opušteno i vrlo ugodno, nezaboravna atmosfera. Što se same uloge tiče, bilo je izazovno naći mjeru kako lik ne bi postao karikatura. Dodatan izazov je bio što lik Mate ne govori te je trebalo sve njegove emocije, reakcije i misli izraziti neverbalno.
(Osobna arhiva)
- Kad me Paško pozvao da igram u predstavi, odmah mi se dopala sama ideja i radnja, a uz Vedrana Živolića i Marka Cindrića sam proces proba bio je vrlo lagodan i zabavan. Predstavu smo radili baš u teretani, među ljudima koji svakodnevno treniraju, i na taj način smo dobili realni uvid u atmosferu i ljude koji tamo zalaze. Uloga ima puno dodirnih točaka sa mnom što je u jednu ruku olakotna, ali i otegotna okolnost. Teme kao što su pretilost, »fat shaming«, psihoterapija jako su aktualne i puno ljudi se s time bori, ali kada javno progovoriš o tome onda imaš osjećaj da nisi sam, da ima još pojedinaca koji su u istim problemima. Vjerujem da se puno ljudi prepozna gledajući predstavu, kao što sam se ja prepoznao u dosta segmenata. Ova uloga za mene je jedna vrsta osobnog rasta i jako me veseli da su ljudi to prepoznali kao jednu od najboljih i najzrelijih uloga.
- Tako je, već nekoliko godina zaredom u suradnji sa Zajednicom Talijana, Petra i ja organiziramo radionice za djecu. Počeli smo s jednom malom grupicom i željom da taj dijalekat, koji spada u nematerijalnu kulturnu baštinu, i dalje živi. Sada smo došli do tri grupe: one najmlađe, zatim grupe za starije osnovnoškolce i treća je za srednjoškolce. Jako mi je drago da taj projekt raste i napreduje te se nadam da će i dalje živjeti i širiti se. Uz radionice na istrovenetskom Petra i ja smo radili predstave na istrovenetskom dijalektalu u serijalu »Polesanich«, s kojim se nadamo da ćemo i nastaviti. Trebamo njegovati i brinuti o našem nasljeđu i baštini koja je jako krhka i lako zaboravljiva.
- Uvijek je teško izdvojiti koji je mediji najdraži. Svaki ima svoj čar te prednosti i mane. Imam puno iskustva u kazalištu i u radu s djecom, a nešto manje u filmu i na televiziji. Ali sve je to povezana umjetnost, imaju puno dodirnih točaka, jedino je realizacija drugačija. Kako bi rekao Balašević: princip je isti, sve su ostalo nijanse. Kod kazališta odmah vidiš i čuješ reakciju publike te uvijek možeš nešto promijeniti i prilagoditi. Kod filma, što je snimljeno - to je to. Nema naknadnih promjena, ali imaš priliku griješiti i isprobavati dok svi nisu zadovoljni sa snimljenim materijalima.
(Osobna arhiva)
- Osim igranja u predstavi »Trening« i radionica u Zajednici Talijana, još sudjelujem u edukativnoj dječjoj predstavi »Medo i Kuna - policajci u akciji«. Uz to na RTL televiziji sudjelujem u pripremi nove serije koja kreće sa snimanjem na jesen. Trenutno smo u fazi predprodukcije. Jako me veseli što mogu biti dio priprema za snimanje i učiti nove stvari iz segmenta televizijske produkcije. Dok sam bio ravnatelj Teatra Naranča imao sam priliku upoznati se s kazališnom produkcijom i kako kazalište funkcionira s »druge strane«: one birokratske i financijske. Isto tako, sada imam priliku osim glume, vidjeti kako izgleda priprema jedne velike dramske serije koja ima više od stotinu epizoda i koja se snima više od pola godine.
- Prva predstava koju sam u životu radio bila je dječja predstava u INK-u. Tada, još kao dramac zavolio sam dječje predstave. Od tada pa nadalje sam sudjelovao u više od 150 predstava, što kao glumac, pisac, scenograf ili redatelj. Moram priznati da me uvijek jako veseli igrati za djecu i mlade. To je poseban, iskrena, otvorena publika. Nekad brutalno iskrena i nemirna, ali u većini slučajeva angažirana i uživljena u svaku sekundu koju gledaju na sceni. Dječje predstave su me definitivno formirale kao glumca, i zahvaljujući njima stekneš kondiciju i disciplinu. Ponekad smo znali odigrati i do pet predstava u jednom danu, a to te definitivno ojača i pripremi za večernje predstave. Isto tako, smatram da su u Hrvatskoj dječje i lutkarske predstave i dalje podcijenjene, te da im se ne pruža dovoljno pažnje i afirmacije u profesionalnim krugovima. Iako ima pomaka i ide na bolje, mislim da je edukativna komponenta i važnost formiranja djece puno više od »ah, to je samo dječja predstava«.
(Osobna arhiva)
- Kao samostalnom umjetniku, planova uvijek ima puno. I ideja, prijedloga, potencijalnih suradnji, ali realizacija uvijek ovisi o slobodnim terminima i može li se sve uskladiti. Trenutno sam u fazi pregovora za jednu novu seriju koja bi se trebala uskoro početi snimati. Ima puno dana snimanja, te se nadam da ćemo sve uspjeti posložiti. Moram priznati da sam u zadnje vrijeme više fokusiran na projekte za televiziju i film. Ako bude ponuda za kazalište, rado ću se i toga prihvatiti.