(Foto Mirjana Margetić, Etnografski muzej Istre)
Muzej grada Pazina predstavio je novu publikaciju, Katalog zbirke oružja i vojne opreme. Uz ravnateljicu muzeja, publikaciju su predstavili autor kustos Muzeja i Zbirke Ivan Smoljan, te recenzent, kustos Zbirke oružja Hrvatskog povijesnog muzeja Leon Bošnjak.
Autor kataloga Ivan Smoljan osvrnuo se više o samom sadržaju kataloga koji kao i svaki muzejski katalog ima tekstualni i kataloški dio. Tekstualni dio je nakon predgovora i uvoda, podijeljen na četiri poglavlja s potpoglavljima "Hladno oružje"; "Vatreno oružje", "Automatsko oružje" i "Vojna oprema".
Prvi dio publikacije na 70-ak stranica donosi tekstualnu obradu oružja iz Zbirke, stavljajući ga pritom u lokalni, regionalni ali i europski i svjetski kontekst. Drugi dio na otprilike isto toliko stranica donosi fotografije pojedinačnih predmeta, njegove dimenzije, način, mjesto i vrijeme izrade i tehnički opis.
Od ukupno 146 predmeta u Zbirci, autor ih je ovom prilikom izdvojio nekoliko, koji to svojom raritetnošću, datacijom, načinom izrade, a kod nekih i činjenicom da su pronađeni i korišteni in situ odnosno u pazinskom Kaštelu, zaslužuju.
Među sabljama je to husarska sablja iz prve polovice 18. stoljeća, kakve su koristili pripadnici hrvatske konjice u venecijanskoj službi. Njezino sječivo je iskovano u današnjoj Slovačkoj, a oprema je najvjerojatnije izrađena u Dalmaciji. Pripada ranim ugarskohrvatskim sabljama.
(Foto Mirjana Margetić, Etnografski muzej Istre)
Na sječivu ima ukras – lik husara koji zamahuje sabljom, a na križnici je maskaron, tipičan ukras na sabljama hrvatskog konjaništva u venecijanskoj službi. Osim navedene sablje, Zbirka sadrži i četiri primjerka sablji austrougarske vojske, među kojima se ističe paradna sablja austrougarskog činovnika. Koja je, kao i prethodna, dobila mjesto na naslovnici knjige.
Od oružja na motki Smoljan je istaknuo Helebarde, kojih u Zbirci ima tri primjerka (16. i 17. st), podsjetivši prisutne da smo ih nedavno mogli vidjeti na papinom sprovodu, jer papinska straža danas još nosi helebarde. Čini se da su prvi put upotrijebljene početkom 14. stoljeća u Švicarskoj, kao oružje pješaka protiv konjanika.
- Pokazale su se kao vrlo uspješno oružje u tom smislu, no već u 16. stoljeću ne koriste se više u borbi već helebarda dobiva dekorativna obilježja, koristi je tjelesna straža, kasnije čuvari gradskih vrata, a budući da su naša 3 primjerka pronađena u Kaštelu za vjerovati je da su je nosili i čuvari ulaza u kaštel.
Danas u Muzeju grada Pazina održavamo i edukativne radionice za djecu u kojima izrađujemo helebarde, zaključio je Smoljan. Dijelovi helebarde su kljun, sjekira i pika ili vršak koplja, po čemu se razlikuje od ostalih koplja.
Autor se potom osvrnuo na vatreno oružje. Ono je u katalogu predstavljeno kronološki, gdje se može pratiti i razvoj sustava za opaljivanje.
- Muzej baštini dvije bedemske puške iz 15. st., kukače – koje naziv duguju metalnoj istaci (kuki) s donje strane cijevi, koja se uglavljivala u bedem. Kukače spadaju među fitiljače, opaljivanje se vršilo pomoću fitilja, bilo je potrebno dvoje vojnika da ju opslužuju, a najjednostavnije rečeno, riječ je o jednim od prvih pušaka na svijetu.
Dvije bedemske puške pronađene su u kvadratnoj kuli Kaštela, gdje su i najvjerojatnije i korištene. Iako se do sada smatralo da muzej baštini četiri bedemske puške, istraživanjem u sklopu ove publikacije ustanovljeno je da se ipak radi o dvije bedemske puške i dvije cijevi bedemskih pušaka.
(Foto Mirjana Margetić, Etnografski muzej Istre)
Naime, dva primjerka kraća su, masivnija, s većim promjerom cijevi i jednostavnije izrade, te ih datiramo u drugoj polovici 15. st. dok su druga dva primjerka datirana u 16. odnosno 17. stoljeće zbog dužine cijevi, manjeg promjera, finije izrade, i elemenata poput alkica i nišana, te ih je ispravno nazivati cijevima bedemske puške s kukom, ističe autor.
Nedostaci fitiljača bili su zatajivanje pri opaljivanju, gašenje fitilja po vlažnom vremenu i sl.
- Novi sustav, opaljivanje pomoću kremena, javlja se u 16. st., prvo na kolo, tzv. kolašice, a potom nešto jednostavniji sustav u kojem u kokotu napnemo kremen, povlačenjem okidača on udara o podlogu i zaiskri a iskra pali barut. Takav sustav imaju tančice, (18. – 19. st.) ili puške balkanskog tipa. Karakteristične su po dugačkim cijevima manjeg kalibra i dugačkim povijenim kundakom.
Njihove cijevi i mehanizmi za opaljivanje najčešće su uvažane morskim putem iz Italije, najviše Brescije, u balkanske zemlje gdje su se kundačile, opremale i prodavale na području koje je tada bilo pod osmanskom vlašću. Nastaju po uzoru na arkebuze venecijanskih Cernida iz 17. stoljeća, a najveću popularnost dostižu u 18. i 19. stoljeću. Njihovi kundaci vrlo su bogato ukrašavani, a muzej baštini ukupno šest tančica, objasnio je Smoljan.
Napomenuo je i kako je 19. stoljeće donijelo niz novih rješenja što je dovelo do velikog napretka u sustavu opaljivanja. Alexander John Forsyth 1807. patentirao je prvu pušku koja je koristila eksplozivnu smjesu za opaljivanje. Stvoren je tako sustav opaljivanja na kapislu.
- Uslijedio je sustav s udarnom iglom i zatvaračem, otkriven je malodimni barut, i uspjelo je spremanje streljiva u jednu cjelinu, što danas poznajemo kao metak. Druga polovica 19. stoljeća donijela je još jedan novitet, puške koje su na sebi sadržavale spremnik streljiva, odnosno brzometne puške ili repetirke. One su omogućavale ispaljivanje većeg broja metaka u minuti. Nekoliko primjeraka takvih pušaka također ima u Zbirci, proizvođača Veterli Vitali, Manlicher, Mauser, Mosin Nagant, ističe on.
Zasebno su u katalogu obrađeni i pištolji, te automatsko oružje, koje muzej posjeduje i koje se koristilo u I. i II svjetskom ratu. Zadnje poglavlje obrađuje vojnu opremu, gdje se ističe crno-bijeli konjanički oklop iz 16. stoljeća i oklop s kacigom iz 17. st.
Fundus Muzeja grada Pazina čine 22 zbirke podijeljene u tri odjela muzejskih zbirki – Kulturno povijesni, povijesni i Galerijski. Zbirka oružja i vojne opreme jedna je od ukupno 22 zbirke a ujedno i jedna od devet zbirki Povijesnog odjela,
Začeci prikupljanja građe vezuju se uz vrijeme osnivanja muzeja – sredinu 20. stoljeća kada je Društvo za povijest i kulturna pitanja Istre koje je i iniciralo osnivanje, započelo prikupljati građu. Tada je, oglasima u Glasu Istre ili od lokalnog stanovništva i bivših boraca prikupljano oružje za stalnu izložbu novoosnovanog Muzeja za odjel Narodne revolucije. Jedna od izdašnijih donacija bila je ona Muzeja revolucije (danas Hrvatski povijesni muzej) kada je donirano 26 komada oružja.
Determinacija građe zbirke nakon oformljivanja vršena je uz tada dostupnu literaturu a veliki je iskorak učinjen suradnjom muzejske savjetnice u mirovini Marije Ivetić u suradnji s vrsnom poznavateljicom povijesnog oružja Marijom Šercer iz Hrvatskog povijesnog muzeja koje su zajedničkim radom popisale, opisale i postavile temelje daljnje obrade građe unutar Zbirke.
Obzirom da je ovo jedna od najcjelovitijih zbirki Muzeja, logičan je bila odabir za izradu prvog kataloga.
Ravnateljica je navela zaslužne za nastanak publikacije - uz već spomenutog autora – najzaslužnijeg za nastanak kataloga i recenzente – za lekturu kataloga zaslužna Martina Šajina Ivetić, dok je korekturu napravila Adriana Putinja. Fotografije u katalogu te grafički dizajn djelo su Marka Cerovca a katalog je otisnut u tiskari Grafomark u Zagrebu.
Katalog je izrađen i otisnut uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije, sredstvima Osnivača Grada Pazina te vlastitim sredstvima Muzeja grada Pazina.
Kako kažu u muzeju, ovaj katalog zbirke, iako sadrži prvenstveno i većinom podatke o oružju, načinu ratovanja, izradi i korištenju oružja, svjedok je i načina života ljudi, vremena, vjerovanja te kao takav nepresušan izvor za proučavanje i muzeološku interpretaciju bogate i turbulentne povijesti i društvene stvarnosti središnje Istre.
Leon Bošnjak iz Hrvatskog povijesnog muzeja, koji je uz Tomislava Aralicu recenzent kataloga, zahvalio se na uspješnoj suradnji između dva muzeja, čime se na neki način nastavlja suradnja koju su pokrenule prijašnje kustosice. Osvrnuo se na već iznesene najznačajnije predmete iz Zbirke, opisavši veliki trud i obim rada koji se krije iza izdavanja ovakve publikacije. Zaključio je da MGP može biti ponosan na ovakvu publikacijom jer mnogi muzeji u Hrvatskoj na neki način skrivaju svoju građu s obzirom na činjenicu da veliki broj njih još uvijek nema objavljen katalog zbirke oružja.