SLAVNA BALETNA UMJETNICA
Prva hrvatska primabalerina Maja Bezjak: "S hrvatskim baletom se dogodila velika katastrofa"
(Snimio Davor Kovačević / Novi list)
Ova sredina ne trpi nekoga tko ima talenta, tko ima radni elan, tko ima disciplinu i odgovornost i tko se bori za svoje ideale. Ovo što se dogodilo s hrvatskim baletom jedna je velika katastrofa. Mi našeg baleta nemamo i 23 godine nam je zatvorena baletna škola koja je proizvodila naš baletni kadar«, započet će, vrlo jezgrovito, oštro i jasno, ovaj razgovor jedna od naših najvećih baletnih umjetnica i prva hrvatska primabalerina Maja Bezjak. Balet je učila kod Milorada Jovanovića, da bi od 1959. bila solistica Baleta HNK-a u Zagrebu. Potom je uslijedila njezina inozemna karijera sve do povratka u Zagreb. Kritika, i ono malo svjedoka njezinih nevjerojatnih kreacija što je ostalo među nama, pamti je po izvanrednim glavnim ulogama u »Labuđem jezeru« (Čajkovski), »Pepeljugi« (Prokofjev), »Lepoj Vidi« te u »Poslijepodne jednog fauna« (Debussy), a njezina koreografija »Rapsodija na Paganinijevu temu« (Rahmanjinov) donijela je osvježavajuće vjetrove u hrvatski i srednjoeuropski balet.
Mnoge su uveseljavale njezine koreografije i na tadašnjoj Televiziji Zagreb, a velik je broj naših baletnih umjetnika Bezjak obilježila svojim pedagoškim radom, člancima i studijima. Njezina knjiga autobiografskih zapisa »Na vršcima prstiju« te zbirka kritika, eseja i razgovora »Baletna večer da, ali kakva« čitatelju pružaju uvid u jedan čarobni svijet – svijet jedne izvanredne žene. Bezjak, rođena Jurjević, više desetljeća živi u čuvenoj Jurjevskoj ulici u Zagrebu, a interijer njezina stana, okupan u knjigama, nagradama, pločama, slikarskim djelima, obiteljskim fotografijama i glazbenim instrumentima, napose klavirom, oslikava njezin predivni i bogati životni put koji, priznat će nam tijekom razgovora, nije uvijek bio »med i mlijeko«. Ali, stamen i vedar karakter koji Bezjak resi preživi sve, pa i teške nedaće. Lani joj je, na Nagradi hrvatskog glumišta, dodijeljena Nagrada za životno djelo, a ona i dalje neumorno piše, posjećuje baletne predstave i upozorava na probleme s kojima se naša baletna umjetnost suočava, posebno kada je u pitanju hrvatski baletni kadar. Neki će, kao kontraargument, reći da je balet internacionalna umjetnost te da unutar iste nije važno odakle je tko?
"Labuđe jezero"
– Ja sam uvijek za razmjenu, i sama sam plesala po čitavom svijetu i vratila sam se doma. Ideš po svijetu da bi naučio ono što ne možeš naučiti doma. Mi ne proizvodimo plesače, mi nemamo koga izvoziti. Sve su stranci, u sva tri nacionalna baleta. Gdje su nam domaći koreografi? Nemamo ih, i njih uvozimo. I pedagoge uvozimo! Iako, plesačice koje su otplesale svoje velike role sada imaju prilike ići dvije godine na pedagoški smjer na Akademiji.
Vama je dana prilika da koreografirate i tada se, na premijernoj izvedbi, zastor dizao 27 puta!
– To je bila moja prva koreografija. Ali, čekajte, to je bilo doba Ive Vuljevića. Taj čovjek, kada je došao u HNK, otvorio nam je prostor, doveo nam je pedagoge i koreografe, a vanjski koreografi ne daju se, kao domaći, impresionirati titulama »prvih plesača« i »solista«, već kažu: »Gledat ćemo vježbe«. Od strane stranih koreografa dobila sam prve role, što se u Zagrebu do tada nije događalo. Godine 1962. pozvana sam u Pariz. Zaharov je došao u Zagreb postaviti »Labuđe jezero«, a ja u Parizu čekam prvi nastup Rudolfa Nurejeva. Šutim jer se, dok ne pogledam njegov nastup, ne želim vratiti u Zagreb, a moj dobri Vuljević šalje telegrame, moli me da dođem, a ja ignoriram (smijeh). Kada sam vidjela Nurejeva, ujutro sam se spakirala i sjela na vlak za Zagreb. Pojavim se u času u kojem Zaharov već postavlja treći čin. Predstavi me Vuljević njemu, djedica me odmjeri od glave do pete i dade mi Franu Jeličića za partnera. Učim ja, naknadno, koreografiju, Frane ne želi jer »zašto bi vježbao za treću podjelu«, kaže, a ja sam sve radila sama. Odjednom su nam objavili da imamo zatvorenu probu jer dolazi sovjetska delegacija.
Zaharov, koji je bio jedan od prvih koreografa Sovjetskog saveza, bio je nadgledan prilikom rada na Zapadu jer smo mi, za njih, bili Zapad. Frane se nije niti pojavio, a ja sam mislila – plesat će prva postava, odnosno Sonja Kastl i Damir Novak. Dedeki sovjetski se posjedali u parter, kad Zaharov odjednom veli: »No, vot, sejčas nam Majočka budet plesati bijeloga labuda!« To je palo kao atomska bomba! Opisati se ne da kakav sam strah tada osjećala jer nisam s Damirom niti jedan korak otplesala, ali uspjeli smo. Sat i pol nakon toga radio je Zaharov samo s nama dvoje i tek iza treće generalne probe izjavio da ja sutradan plešem premijeru »Labuđeg jezera«. To se dogodi jedanput u životu, a većini nikada.
Predstava za Tita
Što su kolegice rekle? Dok ste vi posjećivali pariške balete, one su pripremale »Labuđe jezero«. Vi dođete zakašnjelo i »pometete« ih.
Foto Baleti.hr
– Sonja je odbila plesati predstavu. Nevenka Bidjin, u vrijeme svoje vladavine, nije mi htjela dati neplaćeni dopust kada sam trebala, na poziv Miškovića, ići u Pariz, iako je taj neplaćeni dopust sama vrlo često koristila.
Znate, ako ne promatrate što se događa na svjetskoj sceni, ne možete stvoriti svoj sustav. Kada radite vani, vidite što je loše kod nas i što bi se trebalo popraviti. To su moji fakulteti. Horizonti se moraju širiti, cijeloga života! A horizonte je imao Ivo Vuljević. Do njegove pojave, jedino je beogradski Balet, koncem pedesetih i početkom šezdesetih, stalno gostovao u inozemstvu i bio je, ruku na srce, bolji od zagrebačkog. Budući da nam je Vuljević doveo sjajne koreografe i pedagoge, mi smo naglo napredovali. Moram napomenuti kako je, nakon premijere koju je koreografirao čuveni Walter Gore, Vuljević upitao – ima li tko želju koreografirati? Ja sam, budući da sam studirala klavir, predložila »Rahmanjinovu rapsodiju na Paganinijevu temu«. To je bilo prihvaćeno. Prijedloge su dali i Sonja Kastl, Nevenka Bidjin i Zvonko Reljić. Premijerno smo prikazali baletnu večer mladih koreografa i stvorili pravu uspješnicu! Zbog toga je Vuljeviću dozlogrdila ta hegemonija te je, s jednim menadžerom našega porijekla koji je radio u Italiji, dogovorio bez podrške vlasti jednomjesečno gostovanje zagrebačkog Baleta po čitavoj Italiji sa završetkom u San Carlo di Napoli. Bez blagoslova beogradskih vlasti. Stižu sjajne kritike izvana, imali smo izvanredan uspjeh; međunarodni uspjeh o kojem se pisalo, posebno u talijanskim tiskovinama. Vratili smo se u Zagreb i nakon osam dana Vuljo kaže kako moramo igrati zatvorenu predstavu za maršala Tita i centralni komitet. Prije predstave, došao mi je u garderobu, zelen u licu – nikada ga nisam vidjela tako zelenog (smijeh), i veli mi – sada se drži, u tvojim nogama i rukama naša je sudbina. Srećom, bila sam našminkana pa nije vidio da sam i ja zelena. Bilo nas je strah i taj strah nam je dao poticaj da plešemo još bolje. Tito je bio oduševljen i nije krio zadovoljstvo te je potvrdio da i dalje možemo nastupati. Tu smo mi plesali za svoju slobodu! Nema bez rizika ništa, a to je samo dobri Vuljo mogao napraviti – Vuljo koji je osnovao ansambl Lado, Zagrebačke soliste, hrvatsku je operu i balet odveo na gostovanja po čitavom svijetu; sagradio je dvoranu »Lisinski«. Velika ličnost, a skroman čovjek. On je imao svoju kategoriju vrijednosti i to je ono što mi danas nemamo.
Krvavo napisane kritike
Iako su mnogi kolege bili ljubomorni, mnogi su vas i voljeli.
– Istina. Balerine su, većinom, uvijek bile uz mene; uvijek sam ih vukla za sobom. »Hajmo vežbati, deca!« – ponavljala sam to kao papiga. Nije dovoljno da ujutro odradiš vježbe, jer to što si radio prijepodne poslijepodne valja usvojiti. Uvijek ima problema i prostora za rast, savršenstvo ne postoji. Nekome bolje idu skokovi, nekome piruete, ali sve se to mora postojano nivelirati. Tako da sam popodne često držala vježbe za moje mlađe kolegice. Angažirana sam 1955. ujesen, a početkom 1959. već sam plesala kao primabalerina. Veliki je to rad bio, žao mi je samo što nakon te prve koreografije više nisam mogla koreografirati, iako sam pokazala čudesan koreografski talent, što i nije čudo, jer sam dvanaest godina studirala klavir i glazbu. Osim toga, ja sam glazbu uvijek vidjela. Samo sam trebala priliku, koju više nikada u HNK-u dobila nisam.
Poslije ste s Miškovićem otišli u Pariz?
– Tako je. Pariz, pa u Rim… Ah, vodio nas je po čitavom svijetu! Vratila sam se u Hrvatsku s planom da otvorim svoj privatni studio i da na televiziji radim balete. Televizija, kao medij, mi je otvorila vrata. Eh, nema glazbe na koju nisam koreografirala i plesala. U to vrijeme televizija je proizvodila čudesnu plesnu umjetnost, bila je to izvanredna produkcija. Usput me zvao i Vjesnik, odnosno veliki Dalibor Foretić, tamošnji urednik kulture, s prijedlogom da za njih pišem kritike. Dali su mi otvorene ruke, slali su me i u inozemstvo, pisala sam mnogo o baletu i baletnim predstavama te radila intervjue. Navečer bih gledala predstavu, a u 9 ujutro kritika je morala biti na uredničkom stolu. Krvavo su to napisane kritike.
Odbila sam biti član Partije
Jedan dio tih tekstova okupljen je i u vašoj drugoj knjizi »Baletna večer da, ali kakva«. Bili ste vrlo oštra kritičarka. Niste se libili niti za Boljšoj teatar napisati kako je neočekivano loš. Danas, pak, baletna umjetnost u medijima zauzima sve manje prostora, a pogotovo onog kritičarskog.
– Maji Đurinović sam zahvalna do neba! Gledajte, uvijek ste imali državne kritičare, pa i danas, a ja to nisam bila. Odbila sam biti član Partije, a mene su moje znanje te moj oštar i odmjeren pristup u tome što sam radila, spasili. Što mi tu imamo nešto lagati i prikrivati? Loša kritika uljuljkava u provincijalnost. Kako nas izvući iz te provincijalnosti ako plesač loše pleše, a kritičar ga za to loše plesanje hvali. Pišem od sedamdesetih godina do danas, imamo i svoj portal Balet.hr koji vodi Maja Đurinović bez čijeg bi se zalaganja o baletu puno manje znalo no što se danas zna. Đurinović skuplja kritike, piše ih, vodi taj portal, poziva mlade suradnice; mnoge mlade kolegice pišu, a itekako imaju što za reći i to mi je drago! Drago mi je da sami plesači razmišljaju o svojoj profesiji, ali mi i dalje, na državnoj razini, nemamo svog lobista, svog predstavnika. Plesači čuvaju svoje mjesto, šute i rade da bi dobili te mizerne plaće, a ja sam gospođi ministrici Obuljen Koržinek prije godinu dana poslala pismo da je imala što za čitati i smjesta sam bila pozvana na razgovor koji je trajao sat i pol. Oni nisu imali pojma što se događa u našoj profesiji i koliko je situacija već odavno alarmantna. Doduše, ne vidim da se išta i dalje mijenja nabolje. Ako sada započnemo, trebat će dobrih dvadeset godina kako bismo napravili dobru baletnu bazu. Sada je najbolje vrijeme za započeti, to je jedino i koje imamo u rukama.
Nurejev velika inspiracija
Započeli ste plesati s osamnaest godina što je, u današnjem kontekstu, vrlo pozan početak?
– Moja je inspiracija bio spomenuti Nurejev koji je počeo plesati sa sedamnaest godina. Bio je lud za baletom. Mene su titulirali fanatikom i luđakinjom jer sam ja stalno tupila u nekom kutu vježbajući, jer sam znala da je to isto radio i on. Bio mi je velika inspiracija. Znate, mladi gospon, kada netko zna da želi nešto postići, kada čitavog sebe u to unese, onda ne postoji radno vrijeme. Nurejev je, po mom sudu, do dana današnjeg najveći plesač ikada i to zato što je klasičnom baletu dao dušu, ljudsku dušu. Svaki njegov pokret govori o osjećaju. Bio je izvanredan glumac i sve je to kanalizirao kroz pokret. Prekrasno.
Tvrdite kako nemamo koreografa, a Željka Turčinović mi je, pak, u jednom razgovoru otkrila da se svatko danas laća koreografije. Doduše, ta je opaska bila vezana više uz suvremeni ples.
– Klasični balet ne možemo uspoređivati sa suvremenim plesom. U potonjem štogod da napravite ima kakvu-takvu prođu. Vi, u klasičnom baletu, iz svog tijela morate stvoriti najprecizniji instrument kojim ćete svirati. Imaš samo svoje tijelo. Ines Ivanišević je 1949., kao osoba koja je imala političku moć jer je dolazila iz čvrste partijske obitelji, a balet je radila i u Parizu, naše drugove, a bilo je doba »Kulture narodu«, uspjela nagovoriti da nam daju kuću na Ilirskom trgu br. 9 u kojem je otvorena prva hrvatska škola za klasični balet koja je, opet ponavljam, već 23 godine zatvorena. Mi nikada, u našem obrazovnom sustavu, pogotovo onom dijelu koji se tiče obrazovanja plesnih umjetnika, nismo imali prave predstavnike. Mi smo se šlepali kako je komu palo na pamet. Plesači nemaju vremena hodati okolo. Mi nismo za badava osnovali Udruženje baletnih umjetnika Hrvatske 1959. i to na poticaj koreografa Mlakara i s ciljem da se borimo za našu umjetnost. Bili smo slabo plaćeni, morali smo se izboriti za beneficirani radni staž i uspjeli smo u svojim naumima. Popularizirali smo baletnu umjetnost diljem bivše nam države i savezno smo se borili za svoja prava. Potom sam otišla u inozemstvo, a beneficirani staž smo izgubili jer to se pitanje prestalo zagovarati među političkim moćnicima.
Umjetnost koja propada
Danas se, opet, vode iste borbe…
– Tako je. Nakon dodjele Nagrade za životno djelo prošle godine…
Imali ste izvanredan govor!
– Hvala vam! Nakon dodjele sam rekla pravu stvar. Nisam na toj pozornici i tom prilikom htjela govoriti o sebi. Željela sam govoriti o svojoj umjetnosti koja propada u mojoj zemlji. Moja je umjetnost doživjela to da meni, prilikom dodjele takvog priznanja, plešu dva Japanca. Nemamo niti jedan hrvatski par da otpleše nešto. Što drugo da vam kažem! Imamo talentirane djece, ali nemamo volje. Stari fater Fuchs nema pojma, a udruženje je kompletno kiksalo i sve ostaje na volji pojedinaca razasutima po Hrvatskoj. Kada sam, prije petnaest godina, tadašnjeg predsjednika udruženja upitala planira li se pobrinuti za baletnu školu, odgovorio mi je kako to nije stvar udruženja. »A čija je to stvar, molim te lijepo, ako nije stvar udruženja?«, upitala sam ga. Pogledajte glazbenike i glumce kako se brinu za svoj fah! Meni je Nagradu dalo Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, dok moje udruženje čak ni na svome portalu nije objavilo da sam nagrađena Nagradom za životno djelo. Ove godine nismo čak niti skupštinu održali, a i da jesmo – nema tko doći. Stari plesači su pomrli, a Japanca udruženje ne zanima.
Nikad se niste libili reći svoje mišljenje.
– Nisam. Danas se zna reći da živimo u nesigurnim vremenima pa je bolje šutjeti. Kao da ja nisam živjela u nesigurnim vremenima. Kada sam se vratila iz Pariza, morala sam krenuti sasvim ispočetka i televizija mi je tu uvelike pomogla. U televizijskim počecima radila sam s Mladenom Raukarom i kako smo samo mi maštali… Onda sam se počela igrati i s kamerom. To je ljepota, kada izađete u prirodu i radite muzičke kolaže. Mene je to tako radovalo. Koreografija se događa u glavi, ne možete ući u dvoranu i koreografirati. Koreografija me pratila. »Tristana i Izoldu« ja sam dvanaest godina nosila u svojoj glavi. Dvanaest godina! Da bih je onda pretočila u korake koji su tekli. Sjećam se, kada smo to snimili, Mladen je počeo vikati: »To je nebesko plesanje; to je vagnerijansko plesanje.« Eh, vidite, to vam je to. Koji put bi mi ideja nikla i u samom tramvaju, ili bih na cesti znala poskočiti od ushita, a svjedoci tih skokova vjerojatno su mislili da sam luda (smijeh).
Glazbu treba znati čitati
Pamtite korake?
– Kako ne. Tijelo pamti. Pamtim muzički – moj svaki korak proizlazi iz glazbe. Meni nije svejedno svira li orkestar ili svira solist. Svaki instrument ima svoju boju i svoj karakter. Imate izrazito ženske, pa izrazito muške instrumente. Uspostava kontrasta je veoma bitna – treba znati pročitati zašto je koji kompozitor to tako napravio, a meni je pritom pomogla i glazbena analiza koju sam učila tijekom studija. Glazbu treba znati čitati. To je manjak koji mnogi današnji koreografi posjeduju. Leo Mujić je, zato, izrazito muzikalan čovjek, odlično čita glazbu.
Kakav vam je bio njegov »Hamlet«?
– Oduševljena sam. To je veličanstvena predstava. Mujić je toliko nadaren i tako inteligentno vodi i plesače i publiku. Nagledala sam se »Hamleta« u raznim produkcijama, ali čini mi se da je ova nadišla tekst. Ljudsko tijelo joj je dalo dodatnu komponentu, daleko snažniju od one koju daje ljudski glas. Fenomenalno!
A plesači?
– Ne znam kako su izdržali, ne znam odakle je Mujić izmislio tolike pokrete! Bilo je tu i vriskova na vrhuncu nekih scena, a to njegovo baratanje masama, ta plastika kojom on modelira tu masu koja je stalno u nekakvom pokretu, sada je gore, sada dolje… mah, ponavljam se – fenomenalno. One scene krunidbe ostavljaju bez daha. Gledala sam i »Karenjinu« i »Glembajeve«, a onda me bivša intendantica Vrgoč križala s popisa, pa me je sadašnja Hraste-Sočo vratila na popis jer cijeni i okuplja starije umjetnike i na tome joj hvala. Takuya Sumitomo, koji je igrao Hamleta, bio je odličan, sjajan je to plesač. Ti Japanci kao da su od gume napravljeni. Taj moderni pokret nije na bazi klasičnog, ali je evoluirao u nešto teško dostižno plesačima koji nisu stalno u trendu. Ne znam kako će, nakon toga, plesati klasične predstave. Pritom, nikada ja nisam tvrdila da strani plesači nisu dobri, samo žalim što nemamo svoje.
Nije to hrvatski balet, nego hrvatski novac
Što je za vas kritika?
– Kritika bi trebala biti stvarno prikazivanje stvari i ukazivanje na ono što bi se trebalo postići. Naravno, dati priznanje onome što je dobro jer uvijek ima i nešto dobroga. Kritičar mora vrlo odmjereno i pošteno prosuđivati.
Kako ste se mirili s efemernošću baletne umjetnosti, odnosno karijere jedne balerine?
Foto Davor Kovačević
– Relativno sam dugo plesala, do 47. godine. Bila sam u formi. Dogodila mi se ta strašna tragedija u kojoj mi je poginula sestra sa suprugom i ostalo je desetomjesečno dijete koje sam odgojila. Uvijek sam govorila – ja ću posvojiti dijete, jer strašno djecu volim, kao i živine. Sudbina mi je tom strašnom tragedijom dodijelila sina i presretna sam zbog toga. Imam dvije predivne unučice. U životu me ništa nije mimoišlo. Bez obzira na sve, ni u jednom trenu nisam prestala pratiti baletnu umjetnost, pisati i razmišljati o njoj. Putem interneta, odnosno YouTubea pratim balete, studiram ih i promatram razliku, radim komparativne analize; pokušavam proniknuti u to što se događa s klasičnom baletnom umjetnošću. Nešto se događa, nešto nije dobro. Ono što je, u prvi mah, izgledaloo kao izraz slobode i širenja pretvorilo se u nešto neprirodno. Nekad se, po klasičnim školama, znala točna visina noge predviđena za baletnog umjetnika, toga danas više nema. Plesači samo misle o tome kako da naprave špagat u zraku, ne razmišljajući pritom da klasičnom baletu oduzimaju ljepotu koju on dobiva od prirode ljudskoga tijela. Usporedite današnje plesače s Nurejevim kojeg sam toliko puta do sada spomenula. On pleše tako da čovjeku stane dah. On kad skoči, skoči visoko, ali to nije raspon ptice ili insekta, to je ljudski raspon. Zastane u zraku i meko se dočeka. Njegove ruke govore. Tehnika, koja je stavljena u prvi plan, nije ono gdje se ljepota naše umjetnosti skriva. Naš je balet na najnižim mogućim granama. Dobro je poentirala Božica Lisak riječima: »Što smo mi doživjeli, da se u baletnoj dvorani ne čuje hrvatska riječ.« Kako da ja to onda nazivam hrvatskim baletom? Nije to hrvatski balet, nego hrvatski novac! I to je sve!
Almira Osmanović i ja sjedile smo na Baletnoj večeri početkom sezone u parteru HNK-a, Japanci su plesali »Don Quijotea«, kojeg sam ja u Zagrebu prva plesala s velikanom plesne umjetnosti Andrejom Prokovskim. Kad su završili, prokomentirala sam: »Ako je ovo španjolski ples, ja sam japanska carica.« To nema veze sa Španjolskom. Almira se složila sa mnom. Ali, ljudi kažu: »Jao, kako može skočiti; jao, kako može zavrtjeti!« Da, može, ali bez imalo karakternog pokreta.
Je li to kulturološki problem? Ni nama nije bliska njihova kultura, izrazito smo eurocentrični.
– Naravno da jest. Kada su plesali »Labuđe jezero«, činilo mi se kao da ni ne znaju što plešu. Možda takvi izričaji prolaze u modernom, ali u klasičnom izrazu ne. Oni su druga kultura, velika kultura, ali to silno zauzimanje za globalizaciju koja potire sve ono što je autohtono mi je nerazumljivo. Politički gledano, europskim zemljama koje su bile kolonizatori to se sada vraća kao bumerang. A mi smo, pritom, kolateralne žrtve. Čini mi se da nikada nije bilo gore nego što je danas.
Spašavalo me čitanje i slušanje glazbe
A, opet, vi ste preživjeli diktaturu u Kraljevini, svjedokinja ste Drugog svjetskog rata, hladnog rata, komunističkog režima, Domovinskog rata… Zar je stvarno gore?
– Da, jest. Pogledajte samo kako oružje »napreduje« i koliko je postalo destruktivnije no što je bilo. Ja sam odrasla u obitelji u kojoj je djed bio političar. Prvo ministar pravosuđa u Monarhiji u dva mandata, potom predsjednik Stola sedmorice – institucije koja je bila Vrhovni sud stare Jugoslavije, bio je saborski zastupnik i pravni pisac. U toj sam kući rasla igrajući se pod stolom, dok su odrasli za stolom politizirali. Sve me interesiralo. Onda je došao radio. Bila sam curica koja je slušala urlanje Hitlera i onih masa. U meni je to takvu stravu proizvodilo, iako nisam imala pojma o čemu se radi. Sjećam se tog 27. marta u Jugoslaviji, kada se odvijao puč i kada se bacalo oružje. To komešanje, ta strašna 1939. godina. Rat u Rusiji… u novinama sam, još kao djevojčica, skrivećki sve čitala… Pokolj poljskih oficira i inteligencije u Katinskoj šumi i dandanas me duboko uznemiruje.
Cijelog života bili ste znatiželjni?
– Jesam! Sve me živo zanimalo, a i danas me zanima. Imali smo predivno imanje na Bukovcu, stalno sam nekog boga sadila, grabljala, uvijek se nešto popravljalo, plotovi bi se radili, a ja bih dolazila s pilom. Tata me tjerao, ali se nisam dala! Svi su mi poslovi bliski, sve je to život i sve čovjek treba znati napraviti.
Jesu li se u doba vašeg odrastanja u Zagrebu osjećale klasne razlike?
– Mene su odgajali tako da poštujem čovjeka po onome što znači, a ne po imovinskom statusu. Vjerojatno jesu, kao što postoje i danas, koliko god se mi zavaravali da ne postoje. Imala sam divnih prijatelja, i bogatih i siromašnih. Kasnije sam puno radila, pa sam imala manje vremena za druženje. Kada je došla Endehazija, bili smo zatvoreni u kući. Našu gimnaziju u Križanićevoj naselila je vojska, a učili su nas preko radija. Tata se nije htio upisati u ustaše i unatoč tome drugi dan od oslobođenja su ga uhitili. Pa ta pljačka prilikom oslobođenja… Sve je to trebalo izdržati. Ostali smo bez prihoda, tata je godinu dana bio u logoru na samoj rumunjskoj granici, vratio se poderan i prepolovljen. Tri i pol godine nije mogao dobiti posao, iako je imao dva fakulteta. Ah, kada mi netko spomene pubertet! Ne bih se nikada vratila u to strašno doba u kojem me spašavalo čitanje i slušanje glazbe.
Hrvatski jal
Mnoge osobe vaše dobi, ali i znatno mlađe, znaju reći – mi nismo bili u pubertetu.
– Hahaha, tako je! Mi nismo znali što je to. Išla sam u školu, u glazbenu školu, družila se s prijateljima, navečer pohodila koncerte. Moj dan je bio ispunjen. Danas se, o pubertetu i hormonima, puno priča. Mene to nije mučilo, a ni danas me ne muči (smijeh). Još uvijek držim svoju kilažu od 42 kilograma. Ljudi se ne bave sobom niti sa svojim zdravljem.
Koga biste od domaćih plesača istaknuli?
– Najviše sam voljela Irenu Pasarić. To je jedna umjetnica koja je mogla plesati sve – od »Labuđeg jezera« do »Tramvaja zvanog čežnja« Dinka Bogdanića, komada koji je on režirao samo za nju. Ne vidim zašto je taj balet skinut s repertoara, vjerojatno samo zato što je to radio Dinko prema kojem vlada nerazumljiva mi mržnja. To je neobično talentirani koreograf, zaljubljenik u baletnu umjetnost. Otjerali smo ga, kao i Stašu Zurovca. To vam je hrvatski jal – od njega nema ničeg goreg. I ja sam ga osjetila na vlastitoj koži, samo sam bila prejaka da bih odustala.
Puno slušate?
– Glazba kod mene svira po cijele dane. Kada sam prestala koreografirati, prestala sam vizualno razmišljati o glazbi. Uvijek sam je doživljavala vizualno. Sada je drukčije doživljavam. Nedavno sam, na Trećem programu HRT-a koji ima izvrstan program, gledala snimku koncerta Bečke filharmonije kojom je ravnao jedan Rus koji je završio akademiju na istoku, negdje u daleko Sibiriji. Kako je taj čovjek dirigirao, to je urnebes! Ta Rusija je znala svoje škole podrediti jednom sustavu i eliminacijama je došla do kadra sastavljenog od velikih umjetnika. To je ono što nama nedostaje, a talenata imamo k’o u priči.
Jeste li se ikada osjećali diskriminiranom zbog toga što ste žena?
– Nisam se nikada osjećala manje vrijednom jer sam žena. Volim to što sam žena i oduvijek sam voljela. Nisam nikada dozvolila da me se zbog toga nipodištava. Skretala sam pažnju uvijek na svoj rad i svoja postignuća. Shvaćam da nije svima tako. Položaj je žena deklarativno danas bolji nego što je bio, ali je i dalje loš. Ovo što se svake prve subote u mjesecu događa na Jelačić placu je sablažnjavajuće. Ja se svakoga dana pomolim Majci Božjoj na Kamenitim vratima, ali indoktrinacija ljudi je loša stvar. Mislimo svojom glavom.
Što ste zadnje pročitali?
– Kristijana Novaka i njegov »Slučaj vlastite pogibelji«. Sjajan pisac! Trenutno čitam knjigu »Glazba kao alkemija«, sastavljenu od studija o najboljim svjetskim orkestrima.
Uništena smo zemlja
Kako je moguće da jedna ruska kultura, koja je dala toliko bogatstvo slikarske, dramske, književne, plesne i glazbene umjetnosti, opet istovremeno biva rušilačkom i (auto)destruktivnom?
– Povijesno gledano, taj je narod vrlo nadaren i dobar u duši. Ali, stoljeća carističkog, potom komunističkog i staljinističkog režima koji je i svoje najveće sinove sklonio, ostavila su svoj danak. Zamislite vi da vam se dogodi što se dogodilo Richteru – da ga nadzire, ispred KGB-a, vlastiti dirigent! Jezivo. To mora djelovati na karakter čovjeka, samim time i naroda. On mora biti hipokrit kako bi preživio. Šostakovičevu prvu suprugu bacili su kroz prozor. Upoznala sam ga, gore u Češkoj. Druga mu je supruga, jedna krasna gospođa bila tako bijedno odjevena… Žena velikog kompozitora. A on, vrlo ljubazan! Stalno je otkapčao i zakapčao svoj sako. Bila sam oduševljena što sam ga mogla pozdraviti i zamoliti ga njegovu »Prvu simfoniju« koju nisam mogla nigdje pronaći. I mislite da mi je nije poslao? Jest, iz Rusije!
Što da vam pričam o tim ljudima, pa i Pliseckaja je otišla, pred kraj života, umrijeti u tuđinu. Vjerujem da ruski narod ne podržava ovo što se u Ukrajini događa, prije svega jer su rodbinski i krvno vezani uz tu zemlju. Ta, zatvaraju ih ako ne žele ići na front! Za Putina je malo reći da je lud, to je demon. Nažalost, takvih ima puno i previše; oligarsi su se, nakon raspada SSSR-a, rascvali. Takvih likova imate i kod nas. Zar se nisu mnogi, preko noći, obogatili nakon 1991.? I danas nam kroje pravdu. Moja je obitelj bila imućna, ali je puno radila. Židovi su u Zagrebu, i drugim gradovima, puno ulagali, strahovito puno, a opet su ih uništili u Endehaziji. Kažem »oni«, jer NDH, to nije Hrvatska, nije. Kada je došla ta tvorevina, bila sam svjedokinja situacija u kojima su Židove istjerali iz kuća, a navečer su spavali u njihovim krevetima. Tko? Intendant Hrvatskog narodnog kazališta Žanko kojeg je moja baka, kao siromašnog katoličkog studenta, potpomagala. Onda smo došli kod Žanka u posjetu, on nam nudi čajeve, kekse, vino… Izađemo, a sestra i ja pitamo mamu: »Mamica, kak’ to oni sve imaju, a mi nemamo nikaj?«, a ona nam je odgovorila: »Šutite, djeco, nije im to blagoslovljeno.« Nakon nekoliko godina on je prebjegao van preko Katoličke crkve, kao i mnogi naši koji su otišli u Južnu Ameriku. To je ta štakorska ruta. Pobjegli su kao kukavice i napustili narod za koji su tvrdili da je njihov.
Onda je došla 1945., slična priča; opet izbacivanje iz domova i lopovluk. Svi smo dobili podstanare. Suprug moje tete završio je, ni kriv ni dužan, na Križnom putu prema Bleiburgu, a bio je austrougarski oficir i umro je od srca, a teta mi je ostala sama s dvoje djece. Pa ta 1991., za koju smo mislili da nam napokon donosi slobodu i vlastitu državu koju smo čekali tisuću godina. No, opet se najgora vrsta ljudi domogla silnog imetka. Vlasnici svih tih silnih tvornica, koje su stasale i prije Jugoslavije, postali su čudni likovi, vozači kamiona u Jugoslaviji. Od malih nogu pratim politiku i opet mogu ponoviti – povijest se ponavlja, ali u sve gorem obliku, a Hrvati nikako da se opamete! Protiv Tita danas svi govore, ali nije on bio tako loš kao što svi misle, branio je on hrvatske interese. Bila sam i sama svim srcem za Hrvatsko proljeće, ali sam bila protiv metoda kojima su se proljećari služili. To je naš hrvatski grijeh, mi smo ekstatični. Bolje je mudrije i tiše obavljati stvari, a Savka i ekipa napravili su raspašoj. Pa u Beogradu je djelovala divna Latinka Perović koja isto ništa nije uspjela napraviti. Mi Hrvati puno smo zaprskali svojim pretjeranim entuzijazmom, a to i sada radimo. Kolju se verbalno oko tog jadnog Vukovara, kao da je on 2023. najveće pitanje u zemlji. Nemojte me krivo shvatiti, sjećam se jako dobro pada Vukovara, držim tu bol u srcu i njegujem je, ali moramo ići dalje, moramo ići naprijed zbog žrtve koju su naši ljudi podnijeli za našu slobodu, moramo stvarati ljepšu budućnost, a ne politizirati svako pitanje, uništavati i krasti! Moj je sin devet godina u Njemačkoj jer su mu sve što je tu stvorio pojeli porezi i prirezi. Uništena smo zemlja. Tri godine stoji Zagreb. Moj Zagreb! Gledajte ga kakav je nakon potresa! Moja kuća stoji bez krova već četiri mjeseca otkako nas je poharala ona užasna oluja. Pogledajte Mirogoj! Ta ne mogu niti svijeću svojim preminulim zapaliti na čuvenim i predivnim arkadama. Uništili su duh Zagreba i duh države, a samo se kite nebitnim stvarima. Sada kreće advent o kojemu se u Zagrebu toliko govori. Što će nama advent i kićenje grada i izloga kada se za Badnjak ne družimo za obiteljskom trpezom kao što smo i nekoć, često i skrivajući se? Svaka je kuća mirisala i svaki je dom bio topao… to je bilo pravo kićenje, a ne »Advent u Zagrebu«. Taj miris tamjana kojim je djed na Badnjak blagoslivljao kuću, te božićne pjesme koje smo deklamirali i pjevali, to veselje i ta toplina… to je Božić, a ne cirkusiranje po gradu koje je samo fasada onoga što je odavno trulo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
