Predstava "Odakle ste vi, gospođo" (foto INK)
Izvrsna Ksenija Prohaska nadahnutom glumom te otvaranjem mnogih tema zanimljivih za sve generacije predstavila se preksinoć pulskoj publici u predstavi "A odakle ste Vi, gospođo", prema tekstu koji je sama napisala uz Anu Tonković Dolenčić u režiji Krešimira Dolenčića.
Svatko od nas ima slabu točku. Nekoga bole leđa, nekoga želudac, a junakinju ove priče – glava. Kada Barbaru Oblak glavobolje dovedu do psihijatrijske ordinacije te potom krene u najmanju ruku osebujan, ali nadasve zanimljiv razgovor s psihijatrom (vrlo korektan Marijan Nejašmić Banić) uz puno humora otvorit će se granice svih života koje je nosila u sebi pitajući nas je li stvarnost zaista samo jedna ili je možda jednako stvarno i ono što izmislimo. "Sve što nije prepušteno zaboravu čini našu sadašnjost koja se lakše podnosi uz osmijeh", kako je i navedeno u najavi predstave, a što u biti i najbolje sažima njenu bit.
Ulazeći u razne tematske i interesne sfere, uz puno humora te suptilno i sugestivno kreirajući razne životne priče, autorica/glumica je i nasmijala publiku i navela je na promišljanje.
I ovdje se javlja ono što je poznati talijanski književnik Luigi Pirandello definirao kao višestrukost ljudske zbilje i relativnost istine, kao i činjenica da smo si svi mi jedan, nijedan i sto tisuća, ovisno o trenutku, situaciji, osobi koja je pored nas i čitavom nizu činjenica i faktora.
Tekst je pun raznih metafora, aluzija, stilskih figura koje omogućavaju i dublje iščitavanje semantičkih kodova i slojeva, prepoznavanje ljudskih vrlina i slabosti, smijanje svemu tome, ali i promišljanje kako učiniti naš život boljim. Pokazati stvari uz humor. Protagonistica se preziva Oblak, što i znači, u ovome slučaju, da živi u oblacima, te da kod psihijatra traži "prizemljenje". Tu i pokazuje, donoseći niz univerzalnih karaktera, kao i specifičnih žena, izniman talent za imitaciju žena oko sebe, a usput tražeći lijek za svoje životne probleme i za nedaće, gdje ljudski mikrokozmosi postaju i makrokozmosi, gdje se univerzalno i pojedinačno stapaju u lirsko-epskoj simbiozi u kojoj je tanka granica između zbilje i fikcije.
Tu se ponovno pokazuje da pitko, za šire mase, ne mora biti i plitko, da je inteligentan humor onaj jednostavan, spontan, iskren, koji od srca može nasmijati publiku, ali je i navesti na promišljanje. Prijatna duodrama za sredinu (radnog) tjedna.